Kada je sredinom devedesetih Konami objavio igru Dracula X: Rondo of Blood
nachinio je jednu od najvecih greshaka u svojoj istoriji. Medjutim, nije bio
problem u kvalitetu ovog naslova koji je bio josh jedan zvanichan nastavak
Castlevania serijala (neka vas ne zbunjuje, Dracula X je naziv za Japan) - igra
je bila izuzetno dobra, mnogo bolja od bilo kog prethodnika. Problem je bio u
izboru sistema za koji je napravljen, a to je bio iskljuchivo PC Engine, toliko
nepopularan van Japana da Konami nikada nije uradio varijantu igre za ostala
svetska trzhishta. Nazhalost, verzija na engleskom nikada nije objavljena na
nekoj drugoj konzoli, shto je veoma povredilo igrache. Ipak, izdavanjem ove igre
koja je njen direktan nastavak, Konami se iskupio za sve stvorivshi pravo remek
delo.
Dakle, Symphony of the Night se nastavlja na mestu gde se
zavrshava fenomenalni Dracula X: Rondo of Blood - igrach je naime u prilici da
odigra zavrshnu borbu sa Drakulom iz ove igre i tako samo nagovesti kroz
svojevrstan prolog pochetak jedne nove, ogromne avanture. U uvodnoj borbi vodite
Rihtera Belmonta a poshto pobedite Drakulu (nije moguce izgubiti, ali od nachina
na koji dobijete borbu zavise karakteristike vasheg lika na pochetku igre, da
samo kazhem da je najbolje da ga pobedite bez korishcenja magija i po mogucstvu
bez gubljenja zhivota) usledice i uvod u igru (pracen fenomenalnom ''filmskom''
kompozicijom): 5 godina nakon ove borbe Drakulin dvorac se ponovo misteriozno
ponovio. Medjutim, upravo od tada vishe niko nije video Rihtera Belmonta. Jasno
je da sada neko drugi mora da podje u Castlevaniu i ispita shta se zapravo tamo
deshava i josh jednom spase chovechanstvo od sila mraka. Po prvi put, igru
zapochinjete kao Alukard, koji je ni manje ni vishe nego - Drakulin sin (shta se
dobije kada se Alukard prochita naopako?). Alukard je poluvampir, ali je njegova
ljudska strana jacha zbog chega se on i nalazi na strani dobra zheleci da
konachno skine prokletstvo koje vekovima prati njegovu familiju. Alukard
medjutim nije novi lik jer se pojavio i u igri Castlevania III: Dracula's Curse
za NES, gde je bio jedan od pomocnika Trevora Belmonta. Pored njega sa istim
zadatkom u dvorac odlazi i Marija, devojka koja je pomogla Rihteru da unishti
Drakulu pre 5 godina (dakle, opet lik iz Dracula X: Rondo of Blood). Njih dvoje
ce delovati odvojeno trazheci pritom i odgovor na pitanje shta se zapravo desilo
sa Belmontom. Iako ima klasichno skrolujuce izvodjenje kao i njegovi
prethodnici, Castlevania Symphony of the Night nosi sa sobom i veliki broj RPG
elemenata, chime je nachin igranja znatno izmenjen ali samo nabolje, tako da je
igra zabavnija nego ikad. U stvari, kompletno izvodjenje je preuzeto upravo iz
Rondo of Blood, ali kako niste imali priliku da isprobate ovu igru, nije naodmet
da ga pomenemo.

Prvo, zamak se vishe ne sastoji iz klasichnih nivoa vec
predstavlja ogroman niz povezanih prostorija, shto namece potrebu za chestim
prolazhenjem kroz iste lokacije zbog chega je sasvim normalno reshenje bilo da
se neprijatelji obnavljaju prilikom svakog vracanja na vec poznatu scenu. Iako
Alukard na pochetku igre ima sjajnu opremu, ubrzo posle susreta sa Smrti
izgubice sve i morati da zapochne iz pochetka. Vremenom cete kroz borbu i na
skrivenim lokacijama pronalaziti oruzhja, oklope, i razna pomagala koja ce biti
neophodna za uspeshno okonchavanje igre. Alukard sada mozhe da izvodi mnogo
vishe poteza nego njegovi prethodnici u ranijim igrama kao i Rihter Belmont koga
vodite u uvodnoj sekvenci igre. Pored toga shto mozhe da se pretvara u tri
razlichita oblika (shishmish, vuk i magla), Alukard mozhe da izvodi i raznorazne
magije koje troshe MP skalu prikazanu u levom gornjem uglu. Izmedju ostalog,
Alukard mozhe da privremeno povecava snagu ili neku drugu osobinu, baca vatru
(kao Drakula u uvodnoj borbi) izvodi superskok i pije krv protivnicima chime povecava svoju energiju. MP skala se sama obnavlja ali za to treba i dosta
vremena. Jedna od najlepshih osobina SOTN jeste gomila oruzhja koje mozhete
pronaci, od raznoraznih varijacija macheva i sablji iz celog sveta, do
buzdovana, pa chak i nunchaklji. Pored stalnog eksperimentisanja sa oruzhjem,
jako je bitno da posvetite pazhnju i oklopu koji mozhe znatno da umanji shtetu
koju trpite od udaraca ukupno 140 razlichitih protivnika! Pritiskom na taster
START u toku igre ulazite u meni u kome u svakom trenutku imate sve podatke o
trenutnom stanju Alukarda, njegovim veshtinama, dostignutom nivou iskustva i
kolichini novca. Bitna stavka u start meniju jeste i Relics. Naime, tokom igre
cete sakupljati razne relikvije koje utichu na poboljshanje Alukardovih moci kao
shto su vec pomenute transformacije a tu su i pomocnici chije se stanje mozhe
proveriti pomocu opcije Familiars. Jedina nezgodna stvar koja se javlja sa
opremanjem jeste shto cete vremenom imati i previshe nepotrebnih stvari koje ce
vam samo smetati a koje ne mozhete da prodate ili da ih jednostavno odbacite.
Novac koji vredno sakupljate mozhe se iskoristiti za kupovinu bolje opreme kod
bibliotekara, a njemu mozhete i prodati prstenje koje pronalazite u toku igre.
Snimanje pozicije se mozhe vrshiti na samo za to odredjenim
lokacijama, ali to ni sluchajno nije mana jer njih ima jako puno i do svake
mozhete doci jako brzo. Snimanje pozicije je bitno i iz razloga shto ce vam tada
biti i napunjena energija. Na mapi zamka, mesta za snimanje pozicija su
obelezhena crvenom bojom a radi brzheg dolazhenja na udaljene lokacije, postoje
i teleporti obelezheni narandzhastim. Kao i u ranijim nastavcima, i ovde mozhete
nositi razna sekundarna oruzhja ali je po mom mishljenju najbolje Holly Fire
koje posebno dolazi do izrazhaja u borbi protiv chudovishta koja su vezana za
zemlju. Sekundarna oruzhja sada troshe veci broj srca ali s obzirom na veliki
broj koji mozhete pronaci, o tome ne morate mnogo da vodite rachuna. Grafika u
Castlevania Symphony of The Night je na svu srecu ostala u 2D okruzhenju, chime
je izbegnuto tradicionalno gubljenje osecaja u prostoru i preglednosti (boljka
dva nastavka objavljena na N64) a chime je i izvodjenje znatno olakshano.
Nepotrebno je pominjati da je grafika mnogo bolja nego u 16 - tobitnim
naslovima, ne toliko po detaljnosti sprajtova koliko po velikom broju prelepih
specijalnih efekata koji sjajno docharavaju magije i vremenske uslove. Animacija
likova je savrsheno glatka, mada vrlo retko dolazi i do usporenja. Iako je
poznato da je Playstation nije tako dobar za 2D igre kao Saturn, pokazalo se
chak da je PSX verzija znatno lepsha, shto je izuzetan uspeh.
O muzichkoj podlozi ove igre mogu se pisati samo hvalospevi,
jer je jedna od najboljih u istoriji igara. Kombinacija fantastichnih klasichnih
kompozicija, rok i pop zvuka osamdesetih zvuchi odlichno, pa je u svetu mogao da
se kupi Castlevania Symphony of the Night Soundtrack CD koji sadrzhi sve
kompozicije u igri. Zahvaljujuci autorima programa kao shto je PSXMC, moguce je
preko PC rachunara prochitati celokupan zvuchni zapis i konvertovati ga u wav, a
kasnije i neki drugi format. Zvuchni efekti ne stoje mnogo loshije, izuzetno su
bogati a jedino povremeno zaostaju dijalozi, pre svega mislim na njihovu
ubedljivost (Marija, koja zvuchi kao zavodnica od 25 godina, a u stvari ima
svega 17! ) dok Drakula npr. zvuchi izuzetno uverljivo. Nishtavna mana, ako je
uporedite sa ostatkom koji ulazi u ocenu za zvuk. Pored toga shto je izuzetno
kompleksna, dugachka i nelinearna igra, Castlevania poseduje chak 4 moguca
zavrshetka pri chemu oni nisu samo sitne varijacije vec u potpunosti menjaju
ishod. Kao i svaki veliki zamak i Castlevania sadrzhi ogroman broj tajnih
prolaza, a njihovo pronalazhenje nije samo potrebno zbog stvarchica koje se
nalaze u njemu vec i da bi vam se povecao procenat predjenog dela igre (hajde da
vam odam malu tajnu, za najbolji kraj je potrebno da predjete 170%). I shta josh
reci o ovakvoj igri? Uchinite sebi uslugu i nabavite je bez razmishljanja.
