Napraviti inovantnu 2D Vs borilačku igru posle pojavljivanja drugog Street
Fightera i prvog Mortal Kombata postao je gotovo nemoguće težak zadatak. A cilj
programera SNK bio je upravo taj - osmisliti potpuno nov borilački serijal za
NeoGeo za koji niko neće moći da kaže da previše liči na nešto što već postoji.
Iako
je u pitanju igra u kojoj se protivnici suočavaju hladnim oružjem, svako
poređenje sa slavnim Samurai Shodown serijalom je izlišno, jer Last Blade zaista
ima mnogo toga što ga čini unikatnim i potpuno distancira od njega. Istorijsko
okruženje u kome su smešteni događaji poznat je kao Bakumatsu i vezuje se za
Japan u periodu od 1860. do 1899. godine kada konačno počinje njegovo otvaranje
prema svetu što se jasno vidi po nekim elementima, koje ćemo kasnije pomenuti.
Netipično za većinu ovakvih igara, Last Blade poseduje sasvim solidnu priču. Ona
nam govori da na svetu postoje 4 čuvara povezanih sa jednim od 4 boga, koji
zajedno štite Đavolju Kapiju, sprečavajući da se ovaj portal prema podzemlju
otvori i uništi svet. Tako je bilo sve dok kod se kod jednog od čuvara nije
probudio prezir prema ljudima i njihovim slabostima zbog čega on odlučuje da sam
otvori kapiju i iskoristi moć koja dolazi odatle da zavlada svetom. Ostali
čuvari će naravno pokušati da ga spreče u tome, baš kao i grupa boraca koja
oseća da se Zemljin balans ruši. Među njima će se naći i troje mladih ljudi koji
u sebi poseduju snagu koje ni sami nisu svesni, kao i jedan čovek koji u svemu
traži samo zabavu.
Samo
izvođenje je prilično inovantno i bitno drugačije od onoga što smo videli u
drugim SNK ostvarenjima. Pre prve borbe potrebno je da odaberete sopstveni stil
koji može biti Power ili Speed. Speed omogućava lakše povezivanje udaraca u
seriju i aktiviranje »combo special«-a u trenutku kada imate pun power meter i
malu količinu energije (tj. kada skala sa energijom počne da treperi) Njegova
suprotnost je Power mode u kome udarci nanose mnogo više štete, ali gde je
pravljenje velikih kombo serija misaona imenica. Unikatnost ovog moda je
mogućnost izvođenja super desperation udaraca koji protivniku oduzimaju i po 50%
energetske skale. Power mod zbog toga generalno deluje korisnije (Speed je
pogodan za nekolicinu boraca), a i jednostavnije za upotrebu, pa je svakako
preporuka i za igrače koji nisu igrali mnogo ovakvih igara. Kontrolni sistem je
takođe unikatan zbog postojanja repeal komande, koja služi za odbijanje napada i
ako se pravilno koristi, može biti ključni faktor u dobijanju meča. Naravno,
trebaće vam dosta vežbe dok ne naučite da ga upotrebljavate kako treba. Bio bi
veliki greh ne pomenuti i još dve jako bitne stvari vezane za izvođenje, a to je
činjenica da su svi likovi sjajno izbalansirani (a ima ih 14, od kojih su 2
skrivena), tako da ne postoje velike razlike među njima. Specijalni udarci se
izvode sa neverovatnom lakoćom, čak i oni najkomplikovaniji što je presudni
faktor za zasluživanje najviše ocene u ovoj kategoriji. Isto važi i za težinu,
koja je postavljenja gotovo savršeno (govorimo za default nivo), a nema ni
pomalo besmislene borbe sa sopstvenim klonovima koju srećemo u velikoj većini
sličnih igara. Naravno, završni protivnik je tradicionalno prejak, ali ne toliko
kao njegovi parnjaci iz King Of Fighters serijala, na primer. Interesantna
mogućnost je uključivanje surovije borbe (ali samo u verziji za automate) koja
će u igru uvesti krv, ali i mogućnost da protivnika bukvalno isečete na pola!
Ipak, to ne izgleda preterano nasilno, naročito kada se poredi sa recimo Mortal
Kombat serijalom.
Sličnosti sa Kenshinom |
Popularna manga »Kenshin« je po svemu sudeći bio inspiracija za Last Blade, iako
nije smešten baš u potpuno isto okruženje (zapravo, dešava se u prvim godinama
posle završetka perioda u kome se odigrava igra). Ono što je
interesantno je to što je autor poželeo da uradi mangu o samurajima posle
igranja Samurai Showdown-a (starijeg
NeoGeo SNK hita). Vremenom je ta ideja evoluirala u Kenshina. Osim
prevoda originalnog stripa koji su radili amateri na zapadu je izasao i
kompletan crtani anime serijal ali pod imenom Samurai X. |

I
grafički The Last Blade predstavlja pravo remek delo i u potpunosti uspeva da
dočara istorijski ambijent u kome je smeštena igra. Na mnogim scenama vide se
Evropljani, a i neki protagonisti nose odeću koja potiče sa Starog Kontinenta.
Sami borci su fantastično nacrtani i animirani, i za razliku od Samurai Shodown
serijala, imaju daleko realističniji izgled mada se na njemu nije insistiralo do
kraja (što ne uzimamo za manu, naravno). Okruženja u kojima se odvijaju same
borbe su takođe na vrhunskom nivou a ona najlepša možete videti na ovih nekoliko
slika. Dovoljno je samo reći da je malo sličnih igara koje poseduju ovako
detaljne i fantastično dizajnirane nivoe. Definitivni status grafičkog remek
dela igra dobija zahvaljujući sjajnim animacijama kojih ima podosta i
specijalnim efektima koji su veoma impresivni. Međutim, čak ni tada nema tragova
usporenja animacije. Zvučna podloga je malo kontroverznija što se pre svega
odnosi na muziku koja ne igra tako važnu ulogu kao u recimo King Of Fighters ili
Fatal Fury serijalu. Ona je zapravo u drugom planu ali je utisak da se savršeno
uklapa u okruženje. Zvučni efekti su odlični i veoma bogati, i to je još jedan
element u kome je Last Blade među najboljim NeoGeo igrama. The Last Blade je
zaista prav biser i jedno od najboljih ostvarenja koje je objavio SNK, po
mnogima čak bolje i od svog sjajnog nastavka. Bez obzira da li ste ljubitelj
ovakvih igara ili ne, svako ko sebe smatra ozbiljnim igračem trebalo bi da je
proba i poseduje u svojoj kolekciji.

Verzije igre i njihove specifičnosti
SNK je The Last Blade objavio na MVS-u i AES-u, ali i za nesretni NeoGeo
CD a sve ove verzije se razlikuju u par detalja. Arkadna varijanta igre (MVS) je
jedina u kojoj je moguće ubiti protivnika i u kojoj se mogu uključiti krvave
borbe. Obe kućne varijante (AES i NeoCD) nude mogućnost da igrate kao oba glavna
negativca u igri za razliku od arkadne varijante u kojoj je moguće otključati
samo Musashija. NeoGeo CD verzija poseduje i dosta sadržaja kojeg nema u verziji
igre za automate i na kertridžu. Prvo, moguće je snimiti svaki kraj igre do koga
ste došli i kasnije ga opet pogledati a postoji i galerija u kojoj možete videti
nekoliko lepih slika svih likova iz igre. Povrh svega tu je i remiksovan
soundtrack u Audio CD formatu, koji naravno zvuči mnogo impresivnije nego onaj u
verziji igre za kertridž. Ipak, NeoGeoCD verzija ima i svoje nedostatke. Zbog
memorijskih ograničenja animacija je morala da trpi, što se posebno vidi kod
Kaede-a. Iz istog razloga neke poze boraca pre i posle završetka rundi su
izbačene, baš kao što je i svaki lik izgubio prosečno 6-7 glasovnih semplova.
Koliko je zapravo NeoGeoCD ograničenih mogućnosti možda najbolje pokazuje primer
da je i Hyper Kagami zbog nedostatka memorije morao da bude poseban lik u ovoj
verziji igre. Učitavanje je posebna priča i samo je još jedan primer koji
pokazuje koliko je SNK pogrešio kada je u konzolu ugradio jednobrzinski CD
čitač. Ali ostavimo tu priču za NeoGeo CD opis igre koji će vam otkriti sve
zanimljivosti. Na kraju, treba pomenuti i da je Last Blade kasnije portovan na
Playstation, koji je ubedljivo najsličniji NeoGeoCD varijanti igre, ali i
poseduje jednu fantastičnu novinu: pravi anime intro, jedan od najboljih ikada
urađenih za jednu igru, sasvim dovoljan razlog da je pogledate ako ikada budete
u prilici. Naravno, i učitavanje je mnogo podnošljivije nego kod NeoCD varijante
igre.
