"…jer ovo je mojih pet minuta a pred tobom stoji život celi."
- Duško Trifunović
Svako od vas je barem jedanput bio na nekom koncertu renomiranog umetnika ili
benda. Vreme je povoljno za to, budući da je sve više gostovanja slavnih
muzičara na ovim prostorima (ne računajući festivale, to tek...). Domaće, čast
izuzecima, ne bih pominjao čisto da me Palma i Velja Ilić ne bi sadžgavali,
nagnavali, natirali ili nešto deseto. Premotajte film i setite se osećaja dok
urlate omiljeni refren u masi ljudi s kojima delite strast prema muzici. Da li
vam je ikad palo na pamet kako se u tom trenutku osećaju ljudi na bini koji
stoji pred vama i slušaju plemensku riku svoje pesme? Kako samo oni žive, svaki
dan do daske. Popularnost ovog animea je dokaz da je puno ljudi koje zanima to
isto. Život rok stara je jedna od najprivlačnijih želja mladog čoveka, ali da bi
se taj ideal dostigao potrebno je da se mnoge kockice sklope. BECK je priča o
nastanku jednog rok benda i njegovim porođajnim mukama, ispričana iz perspektive
najmlađeg među njima.
Njegovo ime je Jukio Tanaka, mada ga svi zovu Kojuki. On je četrnaestogodišnjak
prosečnog izgleda i ocena koji vodi prosečan život sastavljen od učenja, škole i
fizioloških potreba. Dosadan samom sebi, Kojuki želi da nešto promeni ali sam
nema snage za to. Sve se menja kada jednog dana spase neobično pseto od neke
dece koja su htela da ga umlate. Vlasnik psa se ispostavlja da je izuzetno
talentovan i harizmatičan muzičar Rjusuke Minami, koji inspiriše Kojukija da
počne da svira gitaru i čak mu daje sjajan instrument, što ovaj oduševljeno
prihvata. Tako počinje, slobodno mogu reći, epopeja običnog dečaka da se izdigne
iznad dosade i otkrije svoje pune dosege. Kojuki sazreva kroz događaje u seriji
koji kulminiraju stvaranjem BECK-a i prvom velikom svirkom na Grateful Sound
festivalu. Međutim, pre tog sudbonosnog nastupa se mnogo zanimljivih stvari desi
u njegovom životu, uključujući i slatku malu aferu sa Rjusukeovom sestrom Maho.
A sve deluje tako neverovatno a opet tako moguće. R’n’R, baby.
Manga je odlično nacrtana, budući da izlazi mesečno. Na žalost, kvalitet crteža
u mangi je ispraćen samo u introu koji je fenomenalan u celosti. U seriji je
crtež znatno manje detaljan, konture su tanke i ponekad se čini da je sve
otaljano, sem sjajnih krupnih planova. Pomalo smeta nekonzistentnost crtanja
likova što dovodi do zbuna (Maho i Išiguro skoro isto izgledaju) Stvar izvlače
instrumenti koji su listom modelirani u 3D. Serija, opet, poseduje sjajnu
ikonografiju, što instrumenata što čudnih životinja (Bek, Pejdž, Lusil…).
Backgroundi su zanimljivo obojeni, sa puno odsjaja, tako da sve izgleda kao
video spot. Ipak, ono što nadomešćuje manjkavosti grafike je i centralna
atrakcija u seriji. Muzika. Posle nekoliko epizoda animea pitao sam se kako je
manga o rok bendu uopšte mogla da funkcioniše kad se muzika tu ni ne čuje. Posle
prvih melodija biće vam svejedno kako serija izgleda. Ma, mogu da budu i čiča
Gliše, samo da praše onako dobro. Većina pesama je čisti rapcore, nalik na Rage
Against the Machine, ali par laganih stvari su kao stvorene za Kojukijev umilni
glas. Dobro, glas bi bio okej da nema ingriša. Joj taj ingriš, jel’ zna neko u
Japanu da kaže "r" pravilno, majku mu? Najlepše trenutke pomalo kvari Kojuki
koji peva kao Kim IL Džong iz Team America ("Ronery, so ronery, so ronery and
sadry arone"). Srećom, u verziji na engleskom ispravljene su sve gramatičke
greške i ingriš. Jej! Maho peva kao anđeo, engleski joj je besprekoran, dovoljno
je zanosna da zakloni malog korejskog diktatora na drugom glasu. Pesma koja je
znak raspoznavanja ove serije je svakako "Moon on the water" (prelepa balada),
ali nije loša ni obrada "I’ve got a feeling" sa Grateful Sounda, naročito kad
Rjusuke uleti sa električnom gitarom na pola pesme. Gomila pesama različitih
žanrova se izređa u seriji, od retro brit popa preko rokčine do bluza. Ostali
glasovi su više nego okej, često se govori stvarno dobar engleski, što u govoru
što u pesmama.
Iako je priča fiktivna, muzički uticaji koji su oformili BECK ne mogu se lako
nabrojati. U skoro svakoj epizodi se mogu videti iskazi poštovanja prema
značajnim rok i pop figurama. Naime, svako od članova BECKa pre pridruživanja je
sanjao jako neobičnu scenu: ekipa preminulih rok idola, među kojima su Kobejn,
Hendriks, Lenon i Fredi Merkjuri skuplja smeće posle koncerta. Ovaj san je nešto
kao inaguracija u bend. Inspiracija za likove su takođe poznati i uticajni
muzičari, što je manje ili više suptilno naglašeno.
Neverovatan je osećaj gledati ovu seriju, jer je na efektan način prikazan život
jednog benda, uključujući i probleme, nesuglasice, ali i trenutke trijumfa. Pre
svega, jer je serija zapanjujuće uverljiva. Niko, znate, ne napuni Arenu na
prvom nastupu, većina mladih bendova ne odmakne dalje od garaže pre nego što
svak’ ode na svoju stranu. U BECKu je najbolja stvar što se uzbudljive stvari
dešavaju običnom momku s kojim lako možemo da se poistovetimo. Po senzibilitetu
BECK je sličan filmu "Almost Famous" Kamerona Kroua, samo što se tu prati
turneja benda iz perspektive dečaka- novinara. Uz to, u filmu ima mnogo više
svetog R’n’R trojstva: seks, droga, Bodiroga, pardon, rokenrol, amin. Ovde seksa
ima tek u nagoveštajima, droge ni za toliko, ali što rokenrol pičiii...
Cela serija odaje utisak slobode, razuzdanosti i neodoljivo bezrazložnog
ponašanja, gde je logika ustupila mesto nepatvorenoj euforiji. Kompromisi se
zanemaruju, društvene konvencije prestaju da važe i svet se pretvara u
delirični, do bola ubrzani rolerkoster, gde jedan dan nosi više uzbuđenja nego
nečiji ceo život. Bez kajanja, bez odstupanja. Doduše, ova serija je više nalik
na onaj uspon na čijem vrhu se vidi putanja tobogana. A konačno odredište je
Meka za muzičare, kao što i uvodna pesma kaže "I was made to hit in America".
BECK je jedan od retkih animea koji se bave muzikom kao takvom, a ujedno je
ostvarenje retko privlačne koncepcije i izvedbe koje odiše neviđenim
entuzijazmom. Ako želite da vidite kako se pravi dobar bend i kako se od nikog
postaje neko, pogledajte ovu seriju. Možda neko od vas bude nadahnut da pođe
putem kojim bi svako išao ali malo ko ima hrabrosti za to.
Jukio "Kojuki" Tanaka
U
početku sasvim običan dečak, koji vodi dosadan život. Onda upozna Rjusukea i
sestru mu Maho i dobija prvu gitaru na poklon. Isprva ga uči njegov nastavnik
plivanja Keniči Sato, pa su prvi Kojukijevi koraci u sviranju gitare brit pop
melodije. Kroz seriju, Kojuki neverovatno brzo napreduje u sviranju i uskoro se
priključuje BECKu kao druga gitara. Uz to, na koncertu benda Dying Breed,
Rjusukeovih drugova iz Amerike, pokazuje da ima i sasvim dobar glas.
Kojuki je dobio nadimak od svoje drugarice iz detinjstva Izumi išiguro, pošto se
još jedan njen drug zvao Jukio Tanaka. Posle dve godine hijatusa, njih dvoje
ponovo počinju da se druže u isto vreme kada Kojuki upoznaje Maho Minami. Iako
su njih dve gotovo istog izgleda, sušta su suprotnost i mladi junak mora da bira
kojoj će pokloniti naklonost.
Ovaj momak je tih, učtiv i introvertan, radije će da dopusti drugima da ga
gnjave nego da se usprotivi. Iskustva sa bendom čine da sazreva u odličnog
gitaristu i vokal, ali i kompozitora.
Kao što sam rekao, Kojukijevo oružje po izboru je Fender Telecaster, a način na
koji je drži je uzet od Toma Morela iz Rage Against the Machine.
Rjusuke Minami
Najveća
faca u seriji, osnivač benda i još puno toga. Sa svojih šesnaest godina već ima
zavidnu istoriju svirki, ukjučujući i angažman u Dying Breed u Americi. Govori
tečan engleski i često se služi engleskim frazama u komunikaciji. Njegov uticaj
je bio presudan da Kojuki počne da vežba gitaru. Rjusuke, ili Rej, je lenj,
neodgovoran, arogantan, kratkog fitilja, ali harizmatičan za generala i suludo
dobar gitarista. Lik mu je baziran na Džimiju Pejdžu iz Led Zeppelina, ali
ponašanjem više liči na Noela Galagera ili Ingvija Malmština.
Njegova gitara je Lusil, legendarni Gibson LesPaul sa četiri rupe od metka u
sebi. Običan gitarista ne bi mogao da izvuče iz Lusil ništa sem zvuka
pridavljene mačke, ali srećom te je Rjusuke takav kakav je. Priča se da su je
Rjusuke i Edi Li, gitarista Dying Breeda, ukrali iz gepeka kola Leona Sajksa.
Zato je Rjusuke poludeo kada je na omotu US demo diska video svoju sliku sa
Lusil. Ubrzo se Rjusuke uvaljuje u feces kada Sajks dolazi da pokupi što je
njegovo. Osim Lusil, Rjusuke i Edi su maznuli i mešanca (ali bukvalno) po kom je
bend dobio ime.
Maho Minami
Rjusukeova
mlađa sestra. Ima neki čudan odnos sa Kojukijem, čas ga privlači, čas ga hladno
odbija, ne mareći za njegova osećanja prema njoj. Ono što ostaje kao konstanta
je njen prelep glas. "Moon on the water" u samo njenom izvođenju je daleko bolji
od dueta sa malim Kim-il-sungom. Inače je jako slobodna i opuštena, kao rezultat
njenog dugog boravka u Americi.
Jošijuki Taira
Taira
je basista benda i prvi koji mu je pristupio. Doduše on nije klasičan basista
kome se sa usana čita "E,F,C,E.." Po talentu je odmah iza Rjusukea. Njegov
instrument je Sting Ray Bass, bez rupa od metaka ili nešto slično. Generalno je
ćutljiv i kuler i ne zna se puno o njemu. Ne vezuje se mnogo za ljude, ali na
kraju učini pravu stvar. Viđen je kako radi kao saobraćajac. Muzičar koji je
poslužio kao model za Tairu je Flea, basista Peppersa, što zbog stila sviranja
što zbog toplesa i blajhane kose.
Tsunemi Čiba
Da
bi Taira došao u BECK, tražio je da i Čiba dođe s njim. Sad je on glavni vokal
za većinu pesama, budući da su u pitanju punk- rapcore stvari. On je taj koji je
nazvao bend po Rjusukeovom frankenštajnu od psa. Čiba je jako energičan i
agresivan, često se tuče i pravi probleme ekipi, ali je ujedno i jako nesiguran
zbog svoje inferiorne muzičke veštine ali i zato što jedini nije sanjao slavne
rokere kako skupljaju smeće. Zbog toga pomišlja da napusti bend. Ovaj momak
neverovatno podseća na Zaka De La Rohu iz već pomenutog RATM, što sam zaključio
čak i bez Vikipedije.
Judži "Saku" Sakurai
Posle
nevolja sa školskim siledžijom, Kojuki je bio tretiran kao nepoželjan od svojih
vršnjaka. Saku je prekinuo taj surovi odnos iako je dobio batine zbog toga. On i
Kojuki se sprijatelje baš u trenutku kada iz benda ode originalni bubnjar. Na
opšte iznenađenje, Saku se dokazuje kao odličan na perkusijama, i tako dobija
mesto u bendu. On možda odudara od klasičnog rok bubnjara koji s vikinškim
šlemom na glavi sekirom razbija lampe, ali, par puta agresija proviri iz njega.
Inače je večito nasmejan i učtiv, maltene se izvinjavajući što postoji.
Keniči Saito
Bivši
olimpijski plivač, sada instruktor plivanja i gitare Kojukiju. Kao instruktor
plivanja je jako zahtevan i glasan, ali van bazena je je sasvim drugi čovek. On
je taj koji je počeo oformljavanje Kojukija kao instrumentaliste usmerivši ga na
brit pop šezdesetih, naročito na bend Rocket Boys (u mangi su to Bitlsi).
Njegova maskota je papagaj Pejdž, koji može da peva, ali samo uz vrhunsku
melodiju. Inače samo govori "idiote". Saito dosad nije uspeo da ga natera da
zapoje. Budući samac od 44 leta, voli sve što vole mladi.
Izumi Išiguro
Ranije
su se Kojuki i ona družili vrlo prisno, ali dve godine pre radnje serije rastali
su se. Tek kada je Izumi pošla u završni razred Kojuki je ponovo počeo da se
druži s njom. Šarmantna je i brižna, pa se tako razlikuje od Maho, inače su
likom gotovo iste.
Momoko Osagavara
Nova Kojukijeva nastavnica muzičkog. Ona i upozna Kojukija i Sakua. Osim
inovativnih metoda i stručnosti, Osagavara je jako mlada i podosta lepa, pa
privlači pažnju gospodina iznad.
Eidži Kimura
Član Rjusukeovog prethodnog benda Serial Mama, a sada njegov rival. Sa svojim
bendom Belle Ame više ističe izgled čalnova nego muzičke sposobnosti, pa su mu
publika mahom horde raspomamljenih tinejdžerki (HIM, anyone?). Njegov put ka
slavi je sprečio BECK, po cenu izlaska na loš glas. Za razliku od Rjusukea,
Eidži ima svo potrebno ljudstvo da bi uspeo: menadžere, finansijere, sponzore,
pa ipak ga je stukao maltene garažni bend.
Edi Li i Mark Rid
Ova dva muzičara su članovi slavnog benda Dying Breed. Edi je harizmatični vođa
benda, inače prvi gitarista. Tokom svog boravka u Americi, Rjusuke se
sprijateljio s njim i čak svirao na koncertima. Takođe, Edi je pomogao Rjusukeu
da ukrade Beka i Lusil iz kola Leona Sajksa. Edi je miran i staložen tip, još
uvek idealista iako je velika zvezda.
Za razliku od njega Mark je tajfun na dve noge. Potpuno stihijskog ponašanja, on
je taj koji je zaustavio Eidžijev uspon u zvezde. Možda je razlog tome što je
svo vreme pijan kao zemlja. Mark je vokal Dying Breeda i pomalo liči na Majka
Stajpa iz R.E.M.
Leon Sajks
Jako bogat i uticajan producent u muzičkom svetu ali sa dugom istorijom mutnih
poslova. On je originalni vlasnik Beka i Lusil i svo vreme ih traži. Rjusuke
zazire od Sajksa i izbegava da se često pojavljuje sa Lusil na mestima gde bi
mogao da bude uslikan. Priča se da je Sajks skrivio ubistvo izvanredne R’n’B
pevačice s kojom je bio blizak. Kako bilo, videvši omot USA izdanja BECKa, Sajks
dolazi u Japan da vrati svoju gitaru, a da pusti lopova…niz vodu.
Džon Li Dejvis
Matori bluzer, Sajksov ujak i naslednik Lusil od svog učitelja Soni Boja. Iako
se kratko pojavljuje, vrlo je upečatljiv jer je crtan po liku Raj Kudera iz
Buena Viste. Ipak, više vuče na Džon Li Hukera ili Roberta Džonsona (samo da je
ovaj dočekao starost).
|