Da li se igre prave za ljude koji jedino igraju easy mode? Gaming industrija je uveliko prošla svoj vrhunac sa igrama koje su zahtevale upotrebu mozga i dobru koordinaciju. Pružale su ozbiljan izazov i prelazak istih je bio medalja sa kojom su retki mogli da se pohvale.

U današnje vreme gde su grafika i lootbox-ovi sve, nema mesta kreativnosti. Ako su potrebne pare samo će se izbaciti remaster starog hita i pokupiti kajmak na staroj slavi, dok će developeri trljati ruke i gledati kako da se dokopaju nove franšize kojoj će staviti 4K teksture i to je to. Nažalost i tu se nailazi na problem što ako se uradi samo tehnički remaster, jedan deo igrača će se ljutiti što nije ubačeno nešto novo (Demon’s Souls za PS5 je doživeo ovaj scenario), dok sa druge strane ako remaster ima dosta promena, naići će na negodovanje stare grupe igrača koji su igrali original (kao što je Resident Evil 3 Remake unakazio možda i najbolju igru u serijalu izbacivši tonu materijala iz stare igre i skativši gameplay).

Ali ajde pored toga nailazimo i na drugi još veći problem a to je nesposobnost gamera. Nove igre imaju pregršt autosave funkcija pre svake ozbiljne situacije u igri stoga se navikavaju da ne postoji nikakav izazov ili kazna ako izgube na nivou jer je save bio pre 10 sekundi. Igre koje imaju fixed save pozicije sada se smatraju ili zastarelim ili još gore developeri ih koriste da lažno produže igru pošto ćete stalno gledati Game Over ekran zbog neverovatne i iznenadne razlike u težini.

Safe space

Čak su i versus tuče polako postale uprošćene. Sve kompanije nastoje da budu kao Street Fighter jer je kopiranje danas najprofitabilniji aspekt. Jedina versus tuča koja je donekle ostala verna sebi je Tekken serijal. Izvoli 100+ poteza za svakog lika pa ti lepo to izuči i uživaj. Street Fighter je mega uprošćen i usled toga profesionalni igrači se fokusiraju na najsitnije detalje užasno ograničenih poteza. “Hurr hurr Street Fighter je kao šah, nadmudruješ protivnika, nemaš pojma!” će reći većina profi Street Fighter igrača ali isto se može uraditi i sa mnogo većim brojem poteza gde ne izgleda sve jednolično i dosadno.

Guilty Gear Strive je potpao pod ovu kugu uprošćavanja igre. Stariji igrači znaju koliko funkcija i stilova GG serijal ima, ali se neko setio da ubaci po dva specijalna poteza pa “i vi igrajte šah!”. Kako sam upalio igru video sam ozbiljan manjak poteza i taj mučeni fokus na brojanje frame-ova što je deprimirajuće jer su svi komboi maksimalno monotoni. Soul Calibur serijal je isto spao pod zatupljivanje jer je tim zadužen za njih smanjio za 1/3 poteza svakog karaktera i izbacio bitne poteze iz prethodnih delova (govorimo o tranziciji sa SC4 na SC5, pošto je SC4 poslednji bio veran originalnom serijalu). Onda su se devovi setili da ne treba dobar balans u igri već par karaktera na koje će se svi fokusirati a ostali će biti čist ukras. Pa su onda povučeni SF mehanikom rekli ajde da ubacimo super/special gauge jer je to baš ono što (ne) treba ovakvoj igri.

I sad kad se pogleda sve igre koje su kopirale uprošćenu logiku Street Fighter serijala su na granici propasti. Igraju se igre par meseci i bace u kantu jer je ljudima koji su pobegli od SF serijala potpuno nepotrebno da igraju SF klona.

Stvarno vam treba nešto više od ovoga?

Generalno gledano izazovi u igrama su postali izuzetno retki i većina igara se prelazi kao neki flowchart bez preteranog truda da bi se kupila sledeća i tako u nedogled. Količina frustracija zbog nekog nivoa se više ne pamti jer su igre postale toliko predvidljive da se ljudi sve teže prisećaju delova njih, dok npr. nema osobe koja nije igrala Golden Eye 64 a da se nije setila famozne sobe sa zlatnim pištoljem i mehanike prelaženja iste. Serious Sam je bio mindless shooter koji je zapravo bio zabavan, dok su sada igre samo mindless souless shooteri sa pričom koja je izvikana i prežvakana (bonus mesto u paklu za sve koji misle da je World War 2 i dalje dobra tema za pucačine).

Gaming scena je čista propast jer će igre biti ili generički proste i jednostavne ili će vas terati da učite do najsitnijih detalja protivnike i njihove pokrete pa možete reći e ja sam uložio 100h u igru (iako je 80h bilo gledanje u vašeg savladanog lika).

Žao mi je što se gaming industrija kreće ka ovom urpošćavanju igara ali se nadam da će se neko opametiti i nastaviti da prave igre koje su zapravo izazov nakon koga možete reći skidam kapu i jedva čekam nastavak koji neće upropastiti.


Stavovi izneti u “Lični Ugao” autorskoj rubrici ne predstavljaju obavezno stavove kompletne EmuGlx redakcije, a ponekada ni samog autora 😉
Za ostale tekstove iz Ličnog Ugla posetite sledeći link.