Umetnici su ona vrsta ljudi koja uspeva da svojim delima nadvisi svoje fizičko postojanje. Naravno, za takvo postignuće potrebne su velike žrtve i odricanja na šta je malo ko sposoban. Od prošlog veka jedna grana umetnosti se razvila zahvaljujući svojoj pristupačnosti najširoj publici. Film. Filmske zvezde su danas društvena elita, osobe s kojima se poistovećujemo ili težimo da budemo kao oni. Ali, kakav je zapravo njihov život, po strani od sjaja, glamura i bleštavila? Ovaj film pokušava na to da odgovori kroz fiktivni prikaz života jedne izuzetne glumice.

Poznavanje filma i fascinacija istim morali su jednom da dođu na svoje u opusu Satoši Kona, budući da je on veliki ljubitelj i znalac dotične delatnosti. U svojim delima on često oslikava lik sredovečnog tipa koji je staromodni romantičar s velikom ljubavlju prema sedmoj umetnosti. I ovde je to slučaj, samo što je taj lik u ovom animeu protagonista.

Njegovo ime je Genja Tačibana i po profesiji je režiser i vlasnik studija Lotos. Početak ga zatiče u zamračenoj kancelariji dok gleda jedan od filmova svoje omiljene glumice i roni suze po dvadeseti put. Prekidaju ga zemljotres i kamerman koji ga obaveštava da je sve spremno za pokret. Ispostavlja se da Tačibana režira dokumetarac baš o svojoj omiljenoj glumici, Fudživari Čijoko. Ona je bila velika zvezda u rasponu od tridesetih do šezdesetih, a u vreme radnje filma se već odavno povukla iz javnog života. Posle mnogo truda, Tačibana je uspeo da sazna gde Čijoko živi i da ode da je intervjuiše. Već na samom početku se videlo da ovaj intervju nadrasta svoju namenu kada Tačibana pokloni Čijoko nešto što je ona davno izgubila. Vidno potresena, dostojanstvena glumica se otvara i započinje svoju životnu priču. Intervju iznenada dobija nadrealni obrt u kome se smenjuju detalji iz Čijokinog života i filmova, dok Tačibana i njegov kamerman proživljavaju te događaje kao posmatrači i ponekad učesnici.

Konova dela imaju lep običaj da budu vizuelno impresivna, pa je i ovde to slučaj. Ne samo zbog dobrog crteža, animacije i dizajna likova, to je ipak zajednička crta svakom Konovom ostvarenju. Specifičnost Millenial Actress je veliki broj različitih stilova crtanja i stilizacije filmova. Zbog činjenice da Čijoko o svom životu pripoveda kroz filmove koje je snimila, vizuelni stil u trenutku preskače iz tridesetih godina prošlog veka u Sengoku ili Meiđi doba (naziv se izvodi iz imena japanskih careva). Svaka vremenska celina je dočarana izuzetno detaljno, po arhitekturi, odeći likova ali i po načinu kadriranja i režije. Može se prepoznati brdo raznih uticaja, pre svega Kurosava i njegov Throne of Blood, ali i Kwaidan (horor o duhovima iz šezdesetih) i stare ukijoe grafike na drvetu (visoka štampa). Sam Kon se detaljno pripremao za rad na ovom filmu, izučavajući istoriju japanske kinematografije ali i odeće. Obratite pažnju na kimonoe koje Čijoko nosi, poznavalac bi mogao samo po tome da pogodi u kom se dobu odvija radnja.

Uglavnom, kroz svaki od njenih sedam filmova otpliće se priča o slavnoj glumici. Ono što komplikuje stvari je nedostatak pravih prisećanja i stoga je teško razlučiti šta je od viđenog fikcija a šta činjenica (namerno ne koristim reč “stvarnost”). Međutim, to ne bi trebalo ništa da nas iznenađuje. Stalni motiv Konovih filmova je mešanje očiglednog i imaginarnog i snalaženje u toj papazjaniji suludih prizora i događaja.

I pored toga, Millenial Actress je divan i topao film, zbog centralnog motiva, potrage za izgubljenom ljubavlju. Događaj koji je sve pokrenuo desio se kad je Čijoko bila jako mlada. Te zime policija je proganjala komuniste po Japanu s ciljem da se taj pokret saseče u korenu, a direktor studija je ponudio Čijoko ulogu u filmu koji se snimao u Mandžuriji. Kako je njena majka bila protiv toga, devojka je rezignirano izletela na ulicu i tu je naletela na nepoznatog mladića. U trenutku kada su im se pogledi sreli znala je da je srela čoveka svog života.

Nažalost, bezimeni momak je pobegao baš u Mandžuriju, pa je Čijoko prihvatila ulogu i otišla na snimanje samo da bi ga pronašla. Sa sobom je nosila ključ koji joj je mladić dao na rastanku i nije se od njega odvajala. Njen potraga se produžila na nekoliko decenija i nije prestala dok nije izgubila ključ. Upravo to je ono što joj je Tačibana doneo kao poklon. Čijoko je neko ko je vrlo poseban za Tačibanu, jer se njih dvoje ipak znaju od ranije.

Od svih Satoši Konovih filmova, Millenial Actress je najljudskiji i najdirljiviji. I pored karakterističnog upliva nadrealnosti, ovo delo dotiče svakoga ko imalo voli kinematografiju ali i svakoga ko se ikada zaljubio preko glave u nekog ko mu stalno izmiče.