Prvobitno naslov za Seginu arkadnu mašinu Naomi, otprilike godinu dana kasnije Dreamcast dobio je svoj Crazy Taxi port (što je lako shvatiti kad se ima u vidu da su DC i Naomi u suštini isti hardver). Ostao je zapamćen kao dobar primer prenošenja čiste zabave iz arkade u domove uz lep dodatak originalnog konzolnog sadržaja. Nije izostao ni pošten komercijalni uspeh (jedna od ređih pojava DC ere).

U pitanju je arkadna vožnja taksija po prostom receptu – što brže i što luđe (zar ste sumnjali) odbaciti mušterije do željenih destinacija. Četvoro vozača je na raspolaganju – Axel, B.D. Joe, Gena i Gus, svaki sa svojim prednostima i nedostacima, recimo B.D. Joe je nabudžio makinu da dostiže najbolju maksimalnu brzinu, Gena ima najbolje ubrzanje, Gusova cigla ima super upravljivost (ali je najsporiji) dok je Axel donekle all-around, dobar izbor za početnike.

Prva konfiguracija grada je kopija Crazy Taxi arkadne verzije (pa se tako i zove), lokacije od značaja su relativno zbijenije i navigacija je prostija. “Original” mapa je napravljena samo za DC izdanje i zapravo je moguće promašiti skretanje / ne iskoristiti prečice i izgubiti silno vremena što će reći da je ovaj tip potrebno bolje “naučiti” (i ne verovati previše strelici putokazu). Grad inače podseća na San Francisko. Dalji izbor je vremensko ograničenje – “arcade rules” startuje sa nepunim minutom i brza isporuka donosi dodatne sekunde koje se sabiraju sa preostalim vremenom. Režimi od tri, pet i deset minuta su fiksni i bez obzira koliko super/osrednje/loše cepate, sesija se okončava istekom tog vremena bez bonus sekundi.

Mušterije su, realno ništa manje luđe od taksista, color-coded prema udaljenosti lokacije – crveni i narandžasti baš ne vole pešaka jer su već vrlo blizu željenog mesta; žuti su neka srednja distanca a svetlo i tamnije zeleni daju najudaljenije lokacije i srazmerno najviše para. Bakšiš se na početnu sumu dodaje ludom vožnjom (pa razume se) i što većim preostalim vremenom po okončanju individualne ture koja se ocenjuje sa speedy, normal i slow upravo na osnovu ovog kriterijuma. Ako ne stignete u okviru limita, NPC će komično iskočiti iz vašeg vozila pa i da je u punoj brzini. Pare će u tom nepoželjnom slučaju izostati.

Crazy Box je skup mini igara koji osim zabave ili jačeg nerviranja služi kao tutorijal za napredne tehnike koje će mnogo pomoći u daljoj virtuelnoj taksi karijeri. Favoriti u broju ponavljanja su verovatno Zigzag izazovi i tendencija prelakog sletanja u morske dubine… Box je pravo mesto gde se otkriva složenost kontrola, mnogo više nego što se na prvi pogled čini.

Sve se odvija blesavim tempom u veoma detaljnom okruženju za ovakav tip igre, saobraćaj je dobrano gust, ljudi je svuda (uz apsolutno munjevite reflekse nikoga nije moguće pregaziti). Osim retkog pop-upa drugi problemi gotovo ne postoje i 60 sličica u sekundi je skoro zaključano.

Soundtrack čini svega sedam pesama ali je tako upečatljiv da neverovatno doprinosi atmosferi (to je opet jako subjektivno pogotovo ako posedujete drugačiji muzički ukus). Iz razloga čiste nostalgije (svi smo mi pomalo nostalgični u vezi određenih stvari, hteli to da priznamo ili ne), dajemo listu prvobitnog OST-a:

Bad Religion – Them and Us
Bad Religion – Hear It
The Offspring – All I Want
Bad Religion – Ten in 2010
The Offspring – Way Down the Line
Bad Religion – Inner Logic
The Offspring – Change the World

Crazy Taxi je dobio nekoliko kasnijih portova za različite konzole (PC takođe) i kako su licence isticale, jedan deo šmeka je morao da nestane baš poput Bad Religion/Offspring pesama – sve su zamenjene drugim bendovima a nekoliko licenciranih objekata (Levi’s store, KFC, FILA, Pizza Hut, Tower Records) zamenjeno je generičkim nazivima i logoima. Dreamcast verzija je nesumnjivo nosilac onog prvobitnog kompletnog utiska.

Topla preporuka za izvor momentalne, čiste i dugotrajne gaming zabave.