U modernoj eri Interneta, kvizovi sa tematikom popularne muzike različitih žanrova, postali su uobičajena zabava za široke narodne mase. Popularni Music Trivia, pored faktora zabave za sve ljubitelje muzike, ima i edukativni karakter. Ipak pomenuti miks edukacije i zabave, vuče malo dublje korene iz prošlosti. Prvobitno kroz kvizove na Britanskim TV ekranima, a zatim i na kućnim računarima 80tih.

Nakon učitane igre i introa sa muzikom, takmičaru se obraća izvesni Majk kao voditelj kviza koji ga vodi kroz ceo sistem takmičenja. Takmičar mora odabrati svoj tim sastavljen od istaknutih muzičara iz ere popularne muzike, od 50tih godina pa na dalje, i lidera. Stoga se lako mogu prepoznati likovi poput Tine Tarner, Majkla Džeksona, Gari Numana, Lemija iz Motorhead-a, itd. Jedan od timova se dodeljuje i računaru, ukoliko se igrač opredeli za “single” partiju. Pitanja su univerzalne forme i ne ograničavaju se samo na tadašnje komercijalne muzičke žanrove već takmičar može izvući poneko pitanje i iz opusa Kantri/Američke folk muzike i klasike. Pored poznavanja naziva pesama, izvođača, bendova, pitanja mogu da sadrže i određene događaje iz prošlosti, poput datuma rođenja ili smrti određenih ličnosti iz sveta muzike. Takmičari/timovi odgovaraju naizmenično, i u zavisnosti od težine ili vrste pitanja osvajaju poene. Runde sadrže i određene bonus etape kroz takozvana “misteriozna” pitanja gde se mogu naštancovati solidni poeni. Sama težina pitanja varira, ali čini se da ceo kviz ipak zahteva ozbiljno poznavanje muzičke istorije u celini. Posle svakog pitanja, kviz standardno nudi četiri potencijalna odgovora uz vremensko ograničenje, od kojih je samo jedan tačan. S obzirom na pomenuto (ne)poznavanje muzičke istorije kod takmičara, isti može odigrati na kartu sreće, te na pitanje odgovoriti pogađanjem, po sistemu “šta mi Bog da”, što u većini slučajeva kvizu daje onu još zabavniju notu. Zanimljivo je da je voditelj kviza, većinu muzičkih zvezda prozivao nepoznatim imenima. Pa je tako Tina Tarner prozivana kao Eva, Sting kao Terry, itd. Zašto je bilo tako, znaju samo autori igre. Kviz se mogao odigrati i u dva igrača, te prijatelju pokazati koliko ste muzički “obrazovani”, ali iz ličnog iskustva, pogađanje i sreća su ipak imali primat.

Grafika: 4.0 Ne toliko bitna stavka u ovoj vrsti igara. Većina likova je korektno nacrtana i prepoznatljiva.
Zvuk: 3.0 Slično kao sa grafikom. Mada su autori trebali ubaciti poneki spektaluraniji zvučni ili muzički efekat, s obzirom da se radi o igri sa muzičkom tematikom. SID čip je bio za to itekako podoban.
Kontrole: 5.0 Sve se svodi na biranje i kliktanje na odgovore preko džojstika. Takodje nebitna stavka za ovaj tip igara.
Zabavnost: 5.0 Malo znanja, malo lupetanja/nagađanja i sreće, pa opet malo znanja dok je slobodno vreme veoma brzo prolazilo:
“Kada je umro Brian Epstein, menadžer Bitlisa ?”
“Aj lupi 1967”
“Jesteee, pogodio si!”
“A kažem ti, tačno sam znao, samo se nisam odmah setio!”