Nastavljamo da okrećemo stare spomenare i kroz 3 zuba u glavi pričamo mladim generacijama o tome kako nekad nije bilo potrebno da vidimo sve pore na našoj junačini kako bi igra bila dobra. Interesantno je šta danas smatramo zaboravljenim. Većina ovih naslova se i dalje roje po našim glavama što nas navodi da im dajemo poseban tretman, ali opet ostaje činjenica da ćemo retko naleteti na većinu njih u nekim svežim razgovorima ovog medija. Ovom prilikom šaljemo šampanjac i poljupce našim dragim forumašima, i zahvaljujemo se na njihovom podsećanju na neke naslove. Gledaćemo da ih nekako uguramo sve u ove tekstove, samo zavisi kad i gde i koliko će Yolo imati inspiracije da melje kao vodenica stara.

10. NOCTURNE (1999)

2

Krećemo sa jednim solidnim Resident klonom. Igrač kontroliše misterioznog, mračnog i kreativno krštenog operativca Spookhouse divizije – Stranca. Kami veze nema sa igrom, ali zato Drakule, zombisi i vukodlaci trčkaraju na sve strane i na Strancu je da ih malo prošeta kroz olovo. U svojoj avanturi, pomagaće mu Svetlana Lupesku, polu-vampirka, polu-Rumunka, a kasnije i cela inspiracija za Bladrejn. Iako danas teško možemo da nađemo o Nocturne-u na nekim ne daj bože popularnim mestima, Stranac je imao par solidnih stvari u svoje vreme. Endžin igre za početak bio znatno bolji od igara koje su inspirisale Nocturne, a zvuk u igri je bio toliko dobar da se usereš. Pored toga, igra je uspela da reši većinu problema koji su imali slični naslovi, pa i sam ćale od Resident Evil-a. Kamera je i dalje bila možda malo nemilosrdna, ali su zato kontrole bile fleksibilnije. Igrač nije morao da stoji i puca, već je mogao u isto vreme i da beži i puca kao zdrava i razumna osoba, nešto što Mikami nije prokljuvio ni u četvorci.

 

Osim pomenute inspiracije za Bladrejn, igra nije uspela da održi neku trajnu prepoznatljivost i pored tih tehničkih inovacija i generalno solidne premise. Spookhouse se kasnije pojavljuje u jednoj od Blair Witch igara, igre koju je isto radio Terminal Reality, ali ležerno obučeni Stranac je ipak odjahao sa još ležernijim Larijem u suton, kad su developeri shvatili da ljudi više vole vampire i sise u istoj rečenici, možda čak i osobi.

9. KKnD (1997)

3

Konj Kravu na Dunavu bejaše jedan od solidnih predstavnika RTS žanra, Bog da mu dušu prosti. Nakon nuklearnog rata, preživeli ljudi morali su eib john vozn fregn mutnts bil ubvn, da ne tupimo, znate priču već odavno, znate šta su RTS-ovi, KKnD – d t n b j m. Igra možda nije imala kvalitetnu i jaku produkciju kao nekada davno C&C ili StarCraft, ali je sve to kompenzovala jeftinim ali upečatljivim humorom i bezumnom zabavom. Bio je to jedan prolazan naslov u moru gde su kitovi iz žanra jeli sve pred sobom, i bio je dovoljno simpatičan da ostane i pronađe solidnu fan bazu.

 

Šanse da vidimo povratak ove igre je ravan Titovim vaskrsenjem i sviranjem bubnjeva u Fear Factory-u, s obzirom da su i gorepomenuti kitovi odavno istrebljeni sa tržišta, mada sa druge strane nemaju pojma ljudi, sedneš bre lepo za kompjuter, upališ bre KKnD, tvoji su tamo, oni što nisu tvoji su onamo, pičiš, cepaš, sve je lepo, sve je dobro.

8. SPACE QUEST (1991)

4

Od svih Questova Sierrinih najviše obožavam Questove o Rodžeru. Tehnički sve Sierrine ranije avanture možemo strpati u ove tekstove, ali pošto su skoro rešili da rimejkuju najdosadniji Quest pored Police Questa, red je da se pomene ovaj ne baš zaboravljeni, ali duboko potcenjeni serijal. Dok današnja deca imaju Futuramu za svoje sci-fi parodije (i ako), Space Quest je bio jedan od onih naslova gde je uspeo da ugura čak i one nelogične reference, a da opet sve ima nekakvog smisla. Igrač, jelte, kontroliše Rodžer Vilka, čistača i lenštinu koji igrom slučaja uvek mora da bude taj koji će spasiti stvar na kraju i ne osvojiti curu. Vanzemaljci na sve strane, sarkastični narator sa druge i možeš da se ubiješ gde hoćeš.

 

Serijal je počeo da hvata zalet posle drugog dela, gde je text-based gejmplej polako počeo da jenjava, i igre su imale sada već poznati Sierrin interfejs. Nažalost posle šestog dela, igra je izgubila svoje mesto pod suncem i nakon šezdeset pokušaja da sedmi deo prošetaju kroz različite žanrove, konačno je stavljena tačka na Vilkove kerefeke. Dva lika sa Andromede su se kasnije pojavila sa spiritualnim nastavkom Space Venture na Kickstarteru, ali se već videlo da je šarm jednog svemirskog šmokljana kao što je Rodžer jednostavno nezamenljiv, izvrteti tu par motiva tako da budu drugačiji a da ostanu kobajagi isti nema nikakve vajde.

 

 

Umesto toga, oni koji bi malo da se podsete ovih avantura, imate fan rimejkove i fan igre, od kojih se najviše izdvaja Space Quest: Incinerations, koji se, ako zanemarimo grube ivice tu i tamo, može smatrati jednim solidnim i pravim nastavkom.

7. GABRIEL KNIGHT: SINS OF THE FATHERS (1993)

5

A kad smo već kod Sierre, gde ćeš dalje od Gabrijela, brate. Nije da je igra nešto zaboravljena, ali kad sam video kako su skotovi i kučkini sinovi unakazili rimejk ove igre, red je da se pomene kako bi podsetili one što to su radili rimejk da pojma nemaju. Igrač kontroliše vrlog Gavrila, cinika, pisca i ženskaroša koji kreće da istražuje vudu mađije po Nju Orleansu. Sins of the Fathers, ima sve što jedna dobra igra, ali i kvalitetan triler treba da ima. Crnci, vudu, ritualna ubistva, seksi crnkinje, nervozne sekretarice, Tim Karija i Marka Hamila u jednoj igri, pa to nema danas ni da se pomuče ko mazge.

 

Nastavci su malo krenuli u sumnjive vode, dvojka sa filmovima, trojka sa veoma lošim ranim 3D-om, ali kec je i dalje jedno umetničko delo u svojoj piksel-art veličanstvenosti i možda najbolja point&click avantura tog Sierrinog ranijeg perioda. Pošto vidim da Telltale suptilno eskivira drugu sezonu Wolfa, a ovi ovamo sakate Gabrijela, red je da lepo otkupe i ta prava i krenu da vraćaju dostojanstvo nekadašnjem PC šmekeru. Još kad bi nekako oporavili Karija od nedavnog šloga, sve bi bilo duplo zabavnije, ali šta ćeš, život piše romane, a Yolo poeziju.

6. ABUSE (1996)

6

Abuse nego šta, Abuse. Abuse taj miš za koji nisi znao da služi za ciljanje. Abuse te vanzemaljce koji se roje kao nezdravi oca im na tavan zatvorio. Abljuz kao Abuse je jedna prava leskovačka mućkalica, napravljena na pravi način i za prave ljude. Igrač kontroliše Nika Vrennu, koji komotno može da prođe kao Predatorov nećak, Rajko, ali kad Rodi Pajper nije odvalio glavu 3Drealmsu zbog Vojevode, nema potrebe da kukamo o lopovluku. Reč je o side-scroller pucačini, gde igrač mora da savlada ogromnu rulju protivnika u jednom okršaju, odvrne par poluga tu i tamo, pa ajmo sve ispočetka.

 

Kratko i jasno, nema tu klackanja, sedneš pucaš i bole te brige. Abuse je tako bio i Super Mario i Contra i Serious Sam starim PC plejerima, koji je pokazivao da platforme mogu da budu i zajebane i zabavne ako se urade kako treba. Danas ovoga ima koliko oćeš, ali koliko god se trudili ljudi, Abuse ostaje hardcore.

5. BIOFORGE (1995)

7

Neopevani naslov nekadašnjeg Origin Systemsa, igra zbog koje sigurno možemo da kažemo da je EA nekad hteo da bude kreativan. Kako ne bi dobio glavobolju u pokušaju da vam prepričam čak i osnovnu premisu, da skratimo mi to lepo kao ljudi i kažemo da igrate robota. Kiborg se budi na jednoj stanici i počinje da otkriva stvari o svojoj prošlosti a otkriva ih tako što lomi drugim robotima noge. Jeste da premisa deluje malo preterano, pošto glavni lik ima amneziju, a još je i kiborg sve vreme, međutim, u zavisnosti od tragova koje igrač otkrije, identitet kiborga može biti drugačiji, što opet daje neki zanimljiv obrt ili dva. Identitet kiborga svejedno nije bitan jer ćete preispitivati sopstveno postojanje kad rešite da se mrdate u ovoj igri. Tenkovske kontrole i džigljave kamere nikad ne idu dobro a Bioforge nikako nije uspeo da reši probleme tadašnje generacije.

 

Međutim daleko od toga da je ova igra loša. Nije nešto ni dobra ako danas pogledamo, ali je na neki način pružala uvid u ono što nas čeka u ovom mediju. Bio je to jedan ambiciozan naslov koji se pojavio u trenutku kad je cela industrija bila na još jednoj prekretnici, i samim tim je ispaštao. Igra se (na veliko čudo) završava klifhengerom, jer se neko nadao da će stvarno biti nastavak posle ovoga, mada opet ni to nije bitno, jer bez DOSBOXa, nećete ni sebe, a ni prvi deo naterati da malo produva po vašim besnim četrnaestojezgarnim Levijatanima.

4. HERETIC (1994)

8

Ako ćemo već o Jereticima, red je da pomenemo ceo ovaj serijal. Dakle imamo Heretic, Hexen: Beyond Heretic, Hexen 2 i Heretic 2, da su nastavili dalje da mute sa naslovima verovatno bi se sledeći zvao 2 Hexen 2 Heretic ili Beyond 6. Dok smo u Dumovima i Nukemima cepali svinje i demone, Jeretik nam je pružao posebnu priliku da radimo isto to, samo u helankama. U početku možemo da otpišemo ceo serijal kao jedan puki Doom ili Quake klon. Prva igra to svakako jeste, međutim Hexen polako kreće da uvodi novine u serijal tako što vam omogućava izbor između 3 lika – Varvarina, Klerika i Maga.

 

Ova raznovrsnost je bila sasvim dovoljna da se dodatno pomučite još dva puta ili ako ste kreten kao ja stalno igrate varvarina jer kad izleti njegova čelična ruka pravde osećate spokoj tela i duše. Heretic 2 tek širi vidike, pozajmljujući malo šminke od komšike Lare i opet igra postaje nešto skroz novo. Heretic franšiza je za razliku od ostalih igara ovde, jasno pokušavao da se meri sa vremenom i eksperimentiše sa tadašnjim standardima u igrama, mada se opet činilo da je igra kaskala za ostalim naslovima. Ispada solidan komadić nostalgije iz devedesetih, koji se opet, ne bi merio sa današnjim naslovima slične tematike.

3. FURY OF THE FURRIES (1993)

9

Znamo, znamo, ovde već zalazimo malo i na Amigu, ali Svetoga mi Đorđa – Fury of the Furries! Ako je bila igra koja je uspela da me konstantno oduševljava, nervira i traumira u isto vreme, vreme kad sam kao anderkaver balavac muvao ženske po obdaništu, onda su to bili Fjurisi. Nakon duge odiseje po svemiru, ova bagra čupavih klikera se vraća na svoju planetu i vidi da ju je raspametio zli Furi.

 

I tako, Tajni, ili Fjuris što je moj malecni orah od mozga u to vreme mogao da sklopi, kreće u putešestvije kroz tematske nivoe koji su prepuni logičkih zavrzlama, referenci iz popularne kulture, kao i zavrzlamnih logika i kulturalnih popadija. Ima svega i vode i šume i piramida, sve što u jedan platformer može da se ugura, Fjurisi ga uguraše pa ne pokrivaše. Umesto da se nastavi dalje sa igrama, Kalisto se udruži sa Namcom i pretvori ove Fjurise u Pacmana i ode sve u peršun. Sad kad pogledamo, pravo je čudo da se ne odradi jedan sexy revival ovog naslova, umesto da se iskasapi i polako zaboravi kao onomad. Nivoi su bili lepo sklopljeni i šareni, i teški ponekad u vražju mater. Dodajte uz to i bezobrazno zavodničku MIDI muziku i ima da se obeznanite od ekstaze, sex.

2. KINGPIN (1999)

10

Možete da zamislite moje bunilo kad sam prvi put gurnuo ovaj disk u kompjuter i video da je ova igra apsolutno promašila poentu svoje licence.

11Isto tako možete da vidite da svako ima neki svoj oblik privremene retardacije.

Umesto da se kuglam ko gospodin protiv Bila Mareja, ja sam nažalost bio primoran da se tepam sa svakojakim dizelašima i nadobudnim gangsterima koji su zamenili moju harizmatičnu bukvu sa jesenjim patkama. Kingpin je bio jedna solidna akciona pucačina u svoje vreme sa veoma interesantnim elementima. Pošto su ljudi krajem devedesetih načisto poblentaveli od Tarantina i njegovog talenta da gura tuđe fore iz filmova u svoje, Kingpin je rešio da gura celog Tarantina u ovaj naslov. Dodajte uz to i neodređeni vremenski period, prošaran art-deco motivima, dva kamiona crnaca i eto vam ga jedan Kingpin.

 

Teško da se ova igra danas pamti po art-deco-u pošto tehnički sve 3D igre iz devedesetih izgledaju kao da ih je neko art-deknuo po modelima, tako da jedini način da ova igra upadne u razgovor je zbog njenog kontroverznog sadržaja. Danas to deluje apsolutno infantilno kad se pogleda i koliko smo dogurali i to da cela priča nikad nije imala nikakvog smisla, tako da Kingpin ostaje jedan vulgaran, ali opet, simpatičan naslov koji i danas može da se obrne ako vam je dosadno.

1. BLACKTHORNE (1994)

12

Kao što stara kineska poslovica kaže: Ako Francuzi naprave AnotherWorld i Flashback, Ameri će ih uzeti i u dupeta im nabiti metal, bejbi. Otud nama Mećavin Blektorn, igra koja se igra kao Flashback, samo što nije Flashback jer se puca kao na svadbi. Igrač kontroliše Blektorna, bičiz, zajebanog dugokosog mjetalca koji se zaglavljuje na planeti Orkova i kreće da farba tamnice orkovskim iznutricama. Krajnje interesantan naslov mlađanog Blizzarda, koji pokazuje da ne može da stvara zanimljive i zabavne svetove bez orkova van svojih ustaljenih franšiza, a isto tako da prešminka poznatije evropske naslove, dodavajući pumparice i sise.

 

Blizzardovi puristi možda nisu zaboravili na ovaj naslov, ali zato sam Blizzard jeste, jer Blektorna nema pa ga nema nigde. Blektorn gospodin možda nije izgubljeni viking, ili Džejna Praudmur, ali makar munite čoveka u HotS ili tako nešto, nemojte da se sramotite ranih remek-dela.