Kao i mnogi drugi, i ja sam željno, sa zebnjom, iščekivao port arkadnog hita Black Tiger na debeljka koji je u to vreme bio neminovnost. Igra je bila pravo osveženje na polju arkada sa svojom kombinacijom mračne fantazi atmosfere, audio-vizuelnog spektakla i frenetičnosti, ali je više nego očigledno bila daleko od mogućnosti osmobitnih kućnih kopjutera. Osim toga, istorija očajnih arkadnih portova je nešto za šta se čak i tada znalo i bez interneta, problem je bio tako velik. Ipak, sve se završilo mnogo bolje nego što sam se plašio.
Umesto da trčim pred rudu, krenimo od početka. U pitanju je platformska igra u kojoj vodimo konanolikog rmpaliju sa buzdovanom na dugom lancu koji se probija kroz nivoe prepune kostura, debelih gmazova sa ogromnim sekirama, zapaljenih demona i slične fantazijske bratije. Cilj igre je osloboditi njegovu postojbinu od tiranije tri zmaja koji su je porobili. Usput će spasavati starce koji će vam poklanjati pare, vreme, zahvaljivati se ali i prodavati oružje, oklope i ostale potrebštine (usput, otkud sve to okamenjenom matorcu?). Tu i tamo ćete čak i koji zid da urušiti ne bi li pokupili skriveno blago.
Grafički port ne impresionira, ako smo širokodušni. Original je šaren, port je praktično monohromatski, depresivno mračan i prazan. Arkadni sprajtovi su veliki, detaljni, prelepo dizajnirani i veoma fino animirani. Sprajtovi na debeljku su zbrčkani i samo zahvaljujući sećanjima na vreme provedeno u fliperani znamo šta predstavljaju, i nisu svi tu, kao ni njihovi napadi. Fale i ilustracije između nivoa… Ruku na srce, da igra nije toliko osakaćena ne bi bila ni izvodljiva na starim osmobitnim kopjuterima. Sam glavni lik ne bi mogao da se animira sa osam hardverskih sprajtova koje C64 nudi. Gomila trikova je iskorišćena da se i ovoliko prenese, i to se vidi na svakom koraku.
Zvuk je već razočarenje. Navikli smo, bolje reći razmaženi, da SID omogućava fantastičnu muziku za to vreme. Ali dobili smo realno samo tri teme kroz celu igru. Jednu za glavni deo igre, jednu za prodavnice i jednu za deonice u „tamnicama“. Ne samo da je fantastičan izbor tema koje su većinom veoma raznovrsne interpretacije iste osnove teme svedene na jednu, već i sama tema jedva podseća na original i nije ni toliko dobra sama po sebi. Ni zvučni efekti nisu ništa bolji. Definitivno najveće razočaranje od svega.
Ipak nije sve tako crno. Ako se nešto očekivalo od porta to je da prenese atmosferu i igrivost originalne igre i upravo tu igra blista. Igra je igriva i zabavna čak iako je drastično unazađena u odnosu na original. Ne samo da grafički i zvučno zaostaje već su tu i drugi nedostatci. Igra je skraćena sa oko sat vremena za prelazak na nekih 20ak minuta (manji nivoi, izbačeni nivoi), nisu ni svi neprijatelji preneti, igra je unekoliko sporija između ostalog. Da se uložilo mnogo više vremena, truda i talenta moglo se postići još više, ali to ne menja činjenicu da je osećaj koji sam imao dok sam sedeo pred televizorom sa džojstikom u ruci bio odličan i da nisam samo žalio što nisam u fliperani igrajući igru na arkadnom aparatu. I to je sve što i jeste bitno.
Grafika: 3.0 Postizanje bolje grafike bi tražilo mnogo više ulaganja i činjenica da je u pitanju port ograničava manevarski prostor, ali stvarno deluje neugledno.
Zvuk: 3.0 Nije kao da cepa uši ali znamo da je SID sposoban za mnogo bolje. Pokušaj forsiranja tona koji ne odgovara grubom zvuku koji on proizvodi stvarno kvari efekat.
Kontrole: 4.0 Teško da je moglo bolje, reaguju odlično i precizne su. Posebno pomaže što su kontrole i u orignalu proste ko pasulj i što su izbačeni u piksel precizni skokovi.
Zabavnost: 4.0 Ovo je najbolji deo u stvari. Igra jeste zabavna i vredi je iskustiti iako je realno original značano bolje ostvarenje.
No Comment