Ko malo podrobnije prati moje recenzije, može da primeti koliko favorizujem sve što uradi Satoši Kon (prosečna ocena 5.0). Nažalost, u vreme pisanja ove recenzije, on je već godinu dana pokojan, tako da sa sigurnošću mogu reći da je ovom recenzijom kompletiram kolekciju Konovih dela. Ipak, nekim čudnim putem gospodnjim, pogodilo se da je njegovo najljudskije i najtoplije ostvarenje poslednje na redu za opis koji će biti i svojevrsni nekrolog ovom vrsnom režiseru.
Ono što filmski kritičari koji cene Satoši Konove filmove vole da istaknu kod njega je da on u svojim delima prikazuje stvaran svet, sa likovima poput ljudi koje srećemo svakodnevno. Sad, najčešće Kon ubacuje povelike elemente fantazije i psihodelije u taj prozaično postavljen svet, ali to je verovatno jedino moguće u mediju kakav je anime, zbog ravnopravne realnosti nacrtanih prirodnih i natprirodnih stvari. Elem, da ne dužim, Tokyo Godfathers je film koji blago odstupa od tog recepta.
Glavni likovi nisu uzvišena, stereotipna i dozlaboga dosadna stvorenja, tako tipična za neke druge animee. Ne, u pitanju su troje beskućnika, da ne kažem klošara, Gin, Mijuki i Hana. Početak filma ih zatiče na bogosluženju za beskućnike na Božić, koji posećuju samo zarad besplatnog obroka koji sledi. Uzgred, Gin je sredovečni alkoholičar i cinik, Mijuki je prgava maloletna devojka pobegla od kuće a Hana matori, ofucani travestit. Njih troje provode dane u međusobnoj svađi i trvenju. Ali, te večeri, njihovu svađu prekida plač iz gomile smeća. Razgrnuvši ga, troje beskućnika nalaze preslatku napuštenu bebu. Isprva se odlučivši da pozovu policiju, na Hanino zapomaganje njih troje ipak kreću u avanturu pronalaženja roditelja nesrećnom novorođenčetu koje su nazvali Kijoko. Sledi neverovatan sled događaja koji će promeniti živote svima koji su na bio koji način umešani.
Kao i svaki drugi Konov film i Tokyo Godfathers ima izvanrednu grafiku. Crtež je odličan a animacija tečna, ali najbolji od svega je način bojenja statičnih scena koji je za samo par nijansi slabiji od 5 cm per sec (etalon za scenery porn). Likovi su hiper ekspresivni i pomalo karikirani. Za razliku od svih ostalih Konovih filmova, ovde glavni lik nije na vrhuncu fizičke lepote, već su to troje ljudi sa dna društva, socijalni slučajevi koji izgledaju potpuno u skladu sa svojim statusom. Glasovi i muzika u potpunosti prate grafiku, stvarajući pritom jako prijatnu atmosferu zimskih pretprazničnih noći u kojima je bilo šta moguće.
Začuđujuće, ali jedina nadrealna stvar u Tokyo Godfathers je neverovatan broj srećnih slučajnosti koje zadese Gina, Mijuki i Hanu, kako zajedno tako i zasebno. To je verovatno upliv božićnog čuda koje prati malu Kijoko. Radnja se proteže na svega nedelju dana od Božića do Nove godine ujutro, ali za to kratko vreme desi se toliko stvari da izmiče moći objašnjavanja. Dok traje potraga za Kijokinim roditeljima, upoznajemo se sa troje beskućnika i saznajemo zašto su završili na ulici. Taj aspekt filma je jako potresan, jer su njihove priče nalik onima koje srećemo u našem svetu (radi reference, pogledajte čuvenu epizodu Ciklotrona sa beogradskim beskućnicima). Na kraju, tražeći bebičine roditelje, svo troje će naći i više od onog što su očekivali.
Protivtežu ovim turobnim scenama daju interakcija glavnih likova i situacije u koje oni upadaju. Pošto je u osnovi svake komedije neka tužna stvar, i ovi delovi filma izazivaju napade smeha. Gin i Hana su najčešći akteri. Ko se ne bi smejao alkosu i matorom travestitu koji se neprekidno prepucavaju i izbegavaju pogibiju samo zahvaljujući uplivu neverovatne sreće. Ujedno, njihove grimase i mimika dok se lomataju po snegu izvlače ceo film iz oblasti depresivnog i uzdižu na nivo zabavnog.
Iako se Maršal Makluan ne bi složio sa mnom, najveća vrednost ovog filma je poruka koju on nosi: plemenita dela i dobrota nisu nešto rezervisano isključivo za idealističke i nerealne likove i ljude. Lako je biti dobročin kad si dobrostojeći. Pomisao da neko grdan, bedan i ciničan još uvek može da pruži makar zrnce dobrote vrednija je od bilo koje kvazi-filantropske propovedi kojima nas obasipaju oko praznika. Zato vam najtoplije preporučujem da pogledate ovaj film i podelite ga sa svojim bližnjima, jer njegova univerzalna poruka uspeva da pogodi žicu i ljudima koji se ne interesuju za ovaj vid umetnosti.
Odlican tekst,bravo Scar ! Posebno me odusevilo ovo sto si napisao ‘plemenita dela i dobrota nisu nešto rezervisano isključivo za
idealističke i nerealne likove i ljude. Lako je biti dobročin kad si
dobrostojeći. Pomisao da neko grdan, bedan i ciničan još uvek može da
pruži makar zrnce dobrote vrednija je od bilo koje kvazi-filantropske
propovedi kojima nas obasipaju oko praznika.’