Pre nego što se bačim na recenziju najbolje ocenjenog animea na top listama, mogao bih da odvojim malo prostora za jedan specifičan jubilej. Ovo je, naime, pedeseti (i brojem 50) opis nekog anime ostvarenja koji je potpisao vaš recenzent. Za ove četiri godine od registracije i malo više od godinu dana opisivanja spoznao sam postojanje vrlog novog sveta i sa radošću mu pristupio kao jedan od činilaca njegovog proširenja. Ako sam makar nekog posetioca uspeo da zainteresujem za anime, smatraću se jako srećnim i znaću da se ne trudim uzalud. Ako ne, mogu da se izvadim da ovo radim iz ličnog zadovoljstva, bez potrebe za afirmacijom. U svakom slučaju, zahvaljujem se svakom čitaocu pojedinačno. Hvala, hvala… hvala… čak troje?!

Iako su Kenšinove OVA-e bile među prvim animeima koje sam gledao i svakako najpotresnije sve do Grave of the Fireflies, kao da sam čekao neki poseban momenat da ih opišem (Među nama, i jesam). Sama serija Rurouoni Kenshin je znatno starija i drugačije koncipirana od ovih mini filmova, pa ih fanovi baš i ne vole, zbog drugačijeg pristupa likovima i priči.

Ta priča počinje u Meiđi eri (šezdesetih godina devetnaestog veka), u vreme velikih previranja i borbi za prevlast. Dok se vlastela igra šougija sa živim figurama, narod je taj koji trpi i strada. Ipak, čovek s kojim započinje ova storija daleko je od tog sveta. Seiđuro Hiko XIII je usamljeni lutajući mačevalac, kome su godine samodiscipline i treninga podarile mudrost još u mladim godinama. Jedne noći, u nameri da uživa u ritualu ispijanja savršenog sakea, Seiđuro je čuo strašne krike. Došavši na lice mesta, video je kako su razbojnici napali karavan sastavljen skoro isključivo od žena i dece i pobili skoro sve na najsuroviji način. Jedini preživeli od svih njih bio je Šinta, desetogodišnji dečačić koga je Seiđuro spasao primenivši svoju nadljudsku veštinu s mačem na razbojnicima. Želeći da postane snažan dovoljno da odbrani sve do čega mu je stalo, Šinta je zamolio Seiđuroa da ga nauči Hiten-Mitsurugi Rjuu, što je ovaj dugo odbijao, ne želeći da donese nesreću dečaku. Posle upornog insistiranja ipak je pristao. Međutim, pre početka treninga, Seiđuro je primetio da je Šinta previše delikatno ime za mačevaoca, pa je preimenovao dečaka u znatno zvučnije i opasnije ime- Kenšin.

Kenšin provodi šest godina učeći se maču i najzad traži od Seiđuroa dozvolu da ode i postane heroj i branilac nedužnih. Ovaj mu to uporno ne dozvoljava, znajući da u ubijanju ljudi nema ničeg uzvišenog i svetog i da će Kenšina na kraju stići mržnja ubijenih. Ipak, Kenšin je uporan i na kraju ga rezignirani Seiđuro pušta da ode, govoreći da je svih tih godina gubio vreme na njega.

To baš i nije tačno, pošto je Kenšin bukvalno prvog dana našao posao u struci. Neverovatnom veštinom mačevanja privukao je pažnju Katsure Kogoroa, vođe jedne od grupa koje su se borile za prevlast. Katsura angažuje Kenšina da bude atentator ljudi koji ometaju napredak grupe. Tokom jednog zadatka, Kenšin naleće na mladog telohranitelja Akiru Kijosatoa koji je i pored strašnih rana uporno odbijao da umre. U svom nastojanju nije uspeo, ali je ostavio Kenšinu ožiljak na licu koji nikako nije prestajao da krvari. Kijosato je, ustvari, trebao da se oženi tog proleća, pa je radio kao telohranitelj da bi zaradio za sebe i svoju verenicu Tomoe Jukiširo, uprkos tome što nije bio dobar mačevalac. Tomoe pada u tihi očaj i pije nekoliko dana da bi jedne večeri slučajno videla Kenšina kako ubija nindžu poslatog da ga smakne. Njih dvoje se tako sreću, nesvesni sopstvene povezanosti. Nedugo zatim, stvari kreću loše po Katsuru i on raspušta grupu govoreći da bi trebalo da se pritaje. Kenšin odlazi u unutrašnjost Japana ali sa njim kreće i Tomoe. Živeći tihim i skromnim životom, Kenšin i Tomoe se postepeno zbližavaju. I tada je prošlost došla da naplati dug.

U moru izuzetnih osobina kojima ovaj anime obiluje, grafika je nekako najuočljivija. I sada kada pogledam Tsuikohen (japansko ime ove OVA-e) ostajem nemalo zadivljen crtežom, a kakav je utisak ostavio prvi put, nema svrhe ni opisivati. Umesto kompjuterske grafike u pojedinim scenama koriste se živi snimci, što samo dovoljno govori koliko je pažnje utrošeno na detalje. Ipak, ogromna većina je crtana ručno, tradicionalnim stilom. Dizajn likova je drastično izmenjen u odnosu na seriju, stilizacija skoro da ne postoji i likovima je data jaka crta ozbiljnosti, tako da svojim izgledom prate ton radnje. Animacija je perfektna i ništa manje, Jedina zamerka, mada bolje da kažem upozorenje, je neverovatna količina neublaženog nasilja od kojeg osetljivim ljudima može da pozli. Posle par odgledanih scena ubistava čini se da svaki lik umesto unutrašnjih organa ima pedesetak litara krvi pod pritiskom koja samo čeka pravi trenutak da šikne iz tela. Borbe su furiozno brze i divlje, sa fantastičnom koreografijom i efektom stroboskopa pri usporavanju vremena. Ipak, bravurozno pripovedanje čini da svaka smrt u seriji deluje kao ogroman gubitak, jer se otkriva barem poneki detalj o žrtvama.

Ekipa koja je bila zadužena za glasove je takođe uradila dobar posao. Seiyu koji je davao (ili bolje davala) glas Kenšinu u seriji zadržan je i u Tsuikohenu. Ne znam koliko nama nejapancima deluje prikladno da žena daje glas muškom liku, ali svakako bolje zvuči nego Goku, što je ipak neki uspeh. Ali ono što stvarno poentira jeste muzika koja diže nivo dramatičnosti na jedan viši stupanj. Glavna muzička tema je prelepa i često se desi da preoptereti emocijama poneku scenu, čineći je teškom za gledanje.

Za razliku od Ruoroni Kenshin-a, Tsuikohen je težak, turoban i mračno romantičan. Tempo se pri sredini serije toliko uspori da je veliko iskušenje ostati koncentrisan na radnju. Ipak, dovoljno strpljivi gledaoci će biti nagrađeni izuzetnim epilogom koji otkriva razloge Kenšinove nesebične dobročinosti i njegovog odbijanja da ubije bilo koga, bez obzira na okolnosti.

I pored sve surovosti i brutalnosti, Tsuikohen je pre svega ljubavna serija. I više od toga, ovo je jedna od najlepših ljubavnih priča ikada ispričanih. Zaključak je sličan Wolf”s Rainu: izuzetno ali izazovno delo i probijena skala od pet.