Legendarne Great Giana Sisters su tokom Commodore 64 životnog ciklusa (koji kako stvari stoje, doživljava reikranaciju!) uveliko bile ustoličene kao jedan jedini i najbolji Super Mario Bros klon koji je sistem mogao da ponudi. Ipak samo dve godine kasnije od pojavljivanja kultnih sestara, na dotičnoj sceni se pojavio jedan malo drugačiji lik, po uzoru na već uveliko isproban i mega uspešan “italijanski” recept. Njegovo ime je Terry i na prvi pogled podseća malo na Maria. Možda ipak ne, jer u igri ima čupavu kosu umesto kačketa… kako bilo, pred njim je bio dug i trnovit put koji je igrače stavio na poštene muke.

Super Mario Bros. “formulom”, Terry mora preživeti i dočepati se izlaza svakog nivoa. Ubistvene situacije su na svakom koraku, u fazonu raznoraznih smetala kao što su ježevi, crvi i nekakve mutirane živuljke koje svojim nepredvidvim skokovima, umeju neprijatno da iznenade. U SMB i sličnim naslovima, smetala su se primarno eliminisala skokom na glavu. Terry eliminiše Jo-Jo lopticom i već tu leži jedna od bitnih začkoljica u igri. Prilikom pogotka u neprijatelja, Terry se inercijom pomalo odbacuje u nazad tako da su česte situacije da igrač zabrlja, u trenutku pokušaja eliminacije više od jednog neprijatelja i koji se kreću u nizu. Nivoi su zavidne dužine, ispunjeni pečurkama koje isključivo služe za sumiranje poena prilikom sakupljanja. Bez posebnih mogućnosti poboljšanja osobina lika. Samim tim, igra se fokusira na čistu veštinu kontrolisanja i umešnost  preživljavanja, pod datim okolnostima. Većina pečuraka se može pokupiti kroz “laganicu”, dok za neke je potrebna prava majstorija, kod zahtevnih skakačkih deonica usled nepristupačne konfiguracije u delovima nivoa. Iako se to nije striktno podrazumevalo kao uslov okončanja nivoa, majstorija sakupljanja što većeg broja pečurki reflektuje se na sve veći saldo skora.

Neprijatno iznenađenje su otrovne pečurke, koje igrač nehotice može pokupiti i izgubiti jedan od dragocenih života. Pored Jo-Jo loptice, Terry može povremeno i ograničeno gađati blatnenom loptom, koje se mogu pokupiti na specifičnim lokacijama. Korisno oružje, najviše u kasnijim fazama igre. Okončanjem svakog nivoa, uslediće bonus deonica gde je kao zadatak  za ograničeno vreme potrebno sakupiti  što je više moguće pečurki koje se nađu na putu. Sakupiti većinu pečurki, uz bezprekornu preciznost skakanja i kontrolu, smatralo se fanatičnom poduhvatom! Osobina ograničene besmrtnosti, postizala se hvatanjem svakog pojedinačnog slova od reči T-e-r-r-y, koja su se povremeno pojavljivala nakon eliminacije nekog od neprijatelja. Prekopotrebno u fazama kada igra postaje prekomerno teška.

Čuveni  “četvrti nivo sa balonima”, verovatno budi gorka sećanja većine C64 igrača koji su se družili sa ovom igrom. A to je tek delić izazova u igri, koji je tek trebao da usledi u kasnijim nivoima, sa sve tvrdokornjim smetalima. Ovo važi za većinu C64 igara i Terry’s big adventure nije bio izuzet od spomenutog zaključka oko težine. Super Mario Bros. je od početka imao ono zbog čega je bio i ostao tako značajan ali ona posebna dimenzija hardcora, bila je na strani Commodore sličnih naslova a jedan od njih bio je upravo Terry’s Big Adventure.

Grafika: 4.0 Grafika ne spada u vrhunac C64 igara tog perioda. Ipak ona na diskretan način stilizuje detalje prirode i ukupno okruženje u igri koje je tipično unikatno za jednu C64 igru. Treba istaći da je sve to radilo u jednom učitavanju u memoriju.
Zvuk: 4.0 Igra nema nikakve zvučne efekte već jednu muzičku numeru u džez fazonu, koja je već tih godina proglašena kultnom na debeljku.
Kontrole: 4.5 Glatke, precizne i prilagođene. Spomenuta inercija i ne mora biti upotpunosti okarakterisana kao mana baš naprotiv, doprinosi većoj koncentraciji igrača i samim tim većem izazovu.
Zabavnost: 5.0 Večita dilema među C64 igačima je bila: Da li je bolja Giana ili Terry? Kako god da su odabrali svog favorita, Terry’s Big Adventure je kao platformska igra spadao među najlepša iskustva na Komodoreu… i naravno, poželjan i igriv i u današnje vreme.