Yeah… Yolo is back on EmuGlx!
Pre nekih desetak godina, kad se Backstreet Boys ponovo okupiše, Lukasovi kompjuteri Star Wars ponovo usraše, četrdesetogodišnji Šinđi Mikami je prolazio kroz blagu sredovečnu krizu, kažem blago jer Japanac je to. Rezident Evil je imao svoje Survivore, Kod Veronike i Gajdene. Dominirajući tako jedno vreme na tržištu video igara, sve dok fanovi ne pokazaše da čitava survival-horror mehanika više njima ne odgovaraše. Sam proces produkcije ove igre ispao zanimljiv kao i sam završni proizvod. Pre nego što konačno odigrasmo Resident 4 kao igru, veličanstveni Mikami je usred svoje krize, tumarao kreativnim hodnicima svog brilijantnog uma koji je vešto skrivao ispod jednog od mnogobrojnih kačketa.
Igra je imala nekoliko problema sa identitetom. Koncept, stil i mehanika igre su se u preprodukciji toliko menjali da je pre nego što je igra preporodila franšizu, najpre izrodila jednu novu.

Gde je zatim opet otišla u drugu krajnost i pretvorila Leona u Foks Moldera koji se napucava sa igračkicama i beži od strašne kukaste aveti.
Većina ovih paranormalnih elemenata je verovatno kasnije završila u Evil Withinu, što je Mikamiju iz 2014-e verovatno pružilo neku vrstu kreativne katarze. Deceniju unazad, Mikami iz ranih dvehiljaditih je očigledno žonglirao previše ideja kojih je bilo dovoljno da napune više igara, ali nikako da opravdaju novi nastavak serijala. Ovakav proces je opsedao i besmrtni Resident Evil 2, tako da je Mikamijevo lelujanje i dalje otaljavanje bilo donekle razumno, ukoliko bi pružilo iste rezultate kao Resi2. Ne samo da je uspeo da sprovede jedan veliki klistir kroz fundamentalne elemente voljene nam franšize, da pročisti sve ono što je možda nekad funkcionisalo, Mikami je pomenute nove ideje potom razbacao po celoj igri, nadajući se da će sve to na kraju da upali. Možda baš zbog ovoga Resident Evil 4 ispade ono što jeste danas, a to je jedan šareni, uzbudljivi i obilni seks .
Igrač se ponovo našao u čizmama nekadašnjeg guštera policajca koji je uspeo da nabamba sebi solidan killcount za jednu nezaboravnu noć u Rakun Sitiju. Zreliji, stručniji i lepši nego pre, njegova naracija je odzvanjala u ušima igrača, podsećajući malo, ali ne uopšte, na Maks Pejna Britni Spirs generacije. Dok njegove friške šiške bujne podrhtaše moje seksualno opredeljenje, dva španska policajca u španskom automobilu rasipaše ekspoziciju o otetoj, američkoj, predsednikovoj kćerci u španskom selu. Tako se na Leonu prelomilo da uleti u špansko selo, raspištolji po kidnaperima i spasi mladu gospojicu Ešli iz čeljusti misteriznog kulta pod imenom Los Illuminados. Mlad, lep, naoružan savremenim pištoljima domaće proizvodnje, modernom kožnom jaknom cirka 2004 i kao podršku ima svoju ličnu Mei Ling u vidu Agenta Hanigen.

Već na samom početku vidimo da igra pokušava da nam proda jednu krajnje sablasnu, ali poznatu atmosferu. Novi momenti u vidu fiksne kamere nisu toliko odvlačili pažnju jer je stari Rezi već bezuspešno flertovao sa ovim stvarima sa svojim Gun Survivor naslovima. Muzika je suptilna, vrane su suptilne, drveće je suptilno i sve pokazuje da će igra krenuti u jednom, reklo bi se, suptilnom pravcu.

Dok se prvi raspomamljeni brđanin raspravljao sa Leonovim revolverom, policajci prdnuše u čabar, kola odoše u propast i Leonu ostade jedna jedina stvar a to je da ostane pribran i prelep i da nastavi potragu za klempavom Ešli Grejem.

Nakon što krenuh dalje kroz braonkaste seljačke delove Španije, mogao sam da vidim kako su nekadašnji Džil Sendviči i Rakun Sitiji polako počeli da mi mašu sa druge strane mosta koji sam odavno prešao ne obraćajući pažnju na zagarantovani pičvajz koji je čekao odmah preko. Vatreni okršaj sa pripadnicima mesne zajednice u centru varošice koji sledi, prevrće sve poznate elemente igre i premešta ih u jedno moderno gejming okruženje koje je daleko od Spenserove vile.

Imao sam neverovatan osećaj da stara ljubav pokušava da me iznenadi novim potezima, lisicama i kostimima, sa više nego primetnim španskim naglaskom. Od trenutka kad upadoh u selo, videle su se sve promene u Resident Evil estetici, koje opet nisu previše štrčale od nekog poznatog okruženja. Igra je i dalje bila Resident Evil, samo je htela da nam kao igračima stavi do znanja da je znatno evoluirala od inicijalnog koncepta.
Likovi u igri i dalje nisu bežali od ustaljenog Resi4 narativa. Leon nam se vraća u punom dudebro stilu, prikladan za svaku cosplay situaciju u eri gde je Skuter još uvek bio relevantan. Pored njega, stari dobri znanci kao Wesker i Ada popunjavaju rupice čisto da bi se igrači osećali kod kuće, a Luis Sera je upravo ono što njegovo prezime govori – bivši policajac iz Madrida sa nejasnim motivima. Ešli je sa druge strane malo nikakva, počevši od same prezentacije i iritantne pojave. Onomad bejasmo daleko od Last of Us-a, te je Ešli izvisila kao koščata devojka koja je odrastala na hitovima Kristine Agilere i Evanesensa i morala je da bude taj neprestani trn u oku i pre nego što Leon dođe do nje. Njena generalna karakterizacija, a i labavi dizajn, nisu budili preveliku angažovanost kod igrača, što bi možda kod manjih igara bio veliki problem.

Protivnici i dalje ostaju najupečatljivija stvar kod ovog naslova. Ganadosi možda nisu bili tradicionalni zombiji, ali su dovoljno psovali da bi se smatrali posebnim bićima. Ostali poput Salazara i njegove Verdugo garde, Sadlera i Mendeza, bili su fantastični blend jezivog i starog Resi kempa. Ono što je bilo zanimljivo videti i nakon jedne decenije od izlaska igre je abnormalna raznovrsnost koja čeka igrača kroz obilnu glavnu kampanju. Svaka individualna mapa ovog naslova predstavljala je jedan savršeno utkani nivo sa barem nekom varijacijom. Nakon španskih sela idu španska brda sa zamkama, pa onda španski dvorci, pa španske tajne laboratorije i španski laseri iz američkih filmskih adaptacija. Mobi Dik, Quick Time Eventovi, Kronenbergov Raspućin i robot od 20 metra napravljen po uzoru na kepeca od metar. Mikamijevo kockanje sa idejama se isplatilo jer nešto što kreće kao tradicionalna horor igra, polako, ali sigurno menja ton na svakih sat vremena, jurcajući prema pojačanom, ali veličanstvenom šundu koji je krasio i najstrašnije naslove serijala.
Daleko od toga da igra nema trenutke gde sve ume malo da postane dosadno, naročito kad se naš smrtonosni surfer Leon uslovi da vodi računa o veselom majmunčetu kao što je Ešli. Njeno samo postojanje u igri je dovoljan razlog zašto ja, kao potencijalni predsednik, ne želim da imam decu, a ponajmanje da šaljem svoje seksi agente da je spašavaju. Na svu sreću, takvih segmenata ima sasvim dovoljno da čovek pomisli da igra više nema dovoljno goriva, samo kako bi nas iznenadila nekim sledećim ludorijama. Ubrzo zatim slede obračuni sa Švarcenegerima i španskim predatorima, a taman kad čovek pomisli da su ga izmorili svi Los Illuminadosi, igra tek onda reši da nam prodrma gaće ubacujući Regeneradora.
Posle toliko godina igranja Resi4, poznavajući gotovo svaku sekvencu u igri, pa i trenutak kad se Regeneradori otprilike pojavljuju, i dalje uspešno uspevaju da nam magično promene boju donjeg veša i pokažu da je stari Rezi ipak tu, pod uslovom da čitamo između redova.
Generalna prezentacija igre kao i gejmplej se, kao što se da primetiti, dosta razlikovao od pređašnjih PlayStation 1 naslova. Na snagu stupa over the shoulder, neophodan za svaki third person naslov, ali i noćna mora za dizajnere koji moraju da prave leđa likova kako bi bila podjednako sexy kao Leonova. Iako je ovo postala norma za sve naslove sedme generacije, Resident 4 je opet uspeo nekako da sve drži pod konac, pružajući igraču dovoljno slobode da eksperimentiše u svakom okršaju, ali ne i da se oseća previše moćno. Municije ovoga puta ima dosta za razliku od Leonove prehodne avanture, ali zato besnih španskih ratara ima previše. Samim tim igra kombinuje ustanovljene motive survival aspekta survival horrora iz starih Residenta, i premešta ga u kontekst jedne opšte panike i generalne kontrole nad resursima i adekvatno prepucavanje sa masom protivnika. Leon je razmrdaniji nego pre, ali ne toliko da bi izgledao kao Dalton iz Roudhausa, mada je integrisano nogaranje protivnika kad su omamljeni i više nego neophodno u ovoj igri.
Pored nalaženja pucaljki među ostacima ganadosa, pojavljuje se i misteriozni šaner, sumnjivog porekla. Kod njega možemo kupiti sve ono što je mladom tajnom agentu neophodno za spašavanje svakakvih kćerki ali i svetova. Motivacija Trgovca nikad nije jasno postavljena, osim želje da nam isisa poslednji cent, ali to čak nije ni bitno jer je sasvim jasno da Resident 4 ne želi, a i ne mora da objašnjava stvari. Svi ovi elementi su bili prisutni u većoj ili manjoj meri u svim Mikamijevim naslovima, da li je to atmosfera starog Resija, ili frenetična akcija drugog Dino Crisisa, Resident4 ih je samo uspešno implementirao i pored rizika da možda više neće ličiti na ono što je igraču prethodno bilo poznato.
Leonovo vojevanje sa Los Seljanosima je u svoje doba pokupilo dosta nagrada i hvalospeva kritičara i fanova ali je sve to i te kako bilo opravdano. Predstavljala je jednu uticajnu i kompletnu igru koja nije prezala da bude inovativna gde treba i da se našali tu tamo na svoj račun. Ova igra je takođe ubila Resident Evil. Gruba reč možda, ali ne i netačna, Resident Evil 4 je podjednako revitalizovao franšizu, samo da bi je sledeći naslovi upucali u kolena. Petica i šestica daleko da su bile loše igre, ali je od četvorke bilo jasno da mesta za tradicionalni survival horror više nema. Igra je bila odgovor Capcoma na lošu prodaju RE rimejka i ma koliko ljudi danas kukaju da Resi više nije Resi, takođe su se pre deset godina žalili da tenk kontrole i prerenderovane pozadine više nisu bile prava stvar. Tako je Resident Evil kao franšiza batalila svoju dalju želju za eksperimentisanjem, i svu pažnju fokusirala na to da zadovolji fanove koji očigledno ni sami nisu znali šta žele. Resident Evil 7 Biohazard Die Biohazardiest navodno sluša trenutne promene raspoloženja i pokušava da vrati franšizu svojim korenima i tumaranjem po kući porodice Bejker.

Potez Mikamija da se reši zombija (ili ih makar preformuliše) se možda pokazalo i kao dobar pravac, naročito kada premotamo za jedno 10 godina i vidimo da od njih svejedno nemamo gde da pobegnemo. Lišeći se možda najprepoznatljivijeg protivnika, Resi4 je pokušao da nam donese nešto novo. To novo možda jesu bili španski patuljci, španski kultisti, australijski preprodavci i trolovi Ajzengarda, opet je predstavljalo neko osveženje. Resi4 bejaše savršena kakofonija dobrih ideja, hor talentovanih soprana i polugluvih baritona koji su svi uglas rešili da naprave nešto drugačije. Rezultat toga je svakako ispao bolji od mog pokušaja da završim ovu metaforu. Nije previše cinično pretpostaviti da većina današnjih tripl A igara i developera prežvakavaju stare ideje i opet pružaju neki osećaj nedovršenosti i monotonije, koja se nastavlja kroz mnogobrojne DLC-eve, ali je Resident4 pre svega bio iskren. Pokušao je da ponudi nešto što je podjednako poznato i da se poigra sa osnovnim mehanikama, i tako stvori jednu normu za svaku sledeću third-person igru koja se pojavila u sledećoj generaciji. Pritom je bio ogroman, dok je duh igre ostao isti. Koliko god horora bilo u jednom Resident naslovu, opet je ideja o nenamerno ekscentričnim pozitivcima koji pobeđuju zlo (rezidentno) i te kako u punoj snazi.
Bez obzira kako gledamo na naslov, dobro, loše, ili pak meh, bio je to jedan uspešan eksperiment koji je nenamerno ubio potencijal koji su sledeći naslovi mogli da imaju. Svaka sledeća igra bila je izvedenica četvorke, iako svaka dobra na svoj način pod određenim svetlom, nije u kreativnom smislu mogla da opravda niti da nadmaši uticaj četvrtog dela. Četvorka je možda imala dobre namere ali i dalje ne možemo da pobegnemo od utiska da je bila previše edgy za svoju mlađu i stariju braću. Sedmica se polako približava, menjajući Mikamijev kreativni haos sa manje je više filozofijom, koja možda deluje kao baš pravi potez koji je potreban ovom serijalu, a možda ispadne i sramotno igranje na sigurno u strahu da se stari dobri Resi dalje ne otuđi od igrača.
Resident Evil 4 je danas moguće odigrati i u poslednjem HD reizdanju za PS4/Xbox One.
No Comment