Još pre 25 godina, igrački svet je dobio igru koja je već tada imala indiciju da će doživeti jednako kultni status u igračkoj industriji, kao neki drugi i bitni naslovi platformskog žanra. Verujem da nema igrača koji nije čuo za Prince of Persia, verziju iz 1990. godine koju su nešto stariji ali i oni srećniji igrači imali priliku da odigraju na tadašnjim retkim “zverkama” od sistema, poznatih kao PC 286, Amiga 500 ili Atari ST, a nešto kasnije i na mnogim drugim sistemima uključujući i brojne konzole tog vremena. Igra je sa aspekta izvedbe bila revolucionarna zbog upotrebe takozvanog rotoscoping sistema animacije, čime je kretanje glavnog lika dočarano krajnje realistično. Iako je slična stvar postojala i nešto ranije u igri Karateka, u Princu je to bilo daleko ubedljivije. Igra je kasnijih godina doživela mnoge oficijalne portove na raznolikim sistemima osim na C64 koji je prema glavnom kreatoru igre, Jordan Mechner-u tada bio isuviše star i prevaziđen sistem i kao takav nedostojan za izradu porta. Da stvar bude gora, igra je originalno kreirana za Apple II računar koji je po specifikacijama bio slične klase kao i C64. Puno godina je od tada prošlo, da bi 2011. godine, entuzaista/programer koji je na C64 sceni današnjice poznat kao Mr.SID, uradio ono što originalni kreatori nisu.

Radnja igre je verovatno svima poznata, no vredi se malo podsetiti. Zli sultanov vezir Džafar otima prinčevu ljubav a njega baca daleko u katakombe iz kojih ima tačno 60 minuta da pobegne i pokuša da povrati svoju dragu. Sve to kroz 12 nivoa. Princ će morati vešto da se vere po platformama, preskače provalije i šiljke, mačuje sa vezirovim slugama kao i kosturima koji se dižu iz mrtvih. Pored šiljaka, nailazite i na giljotine kao i bočice sa otrovom koje ako igrač u znatiželji isproba, oduzimaju energiju ili u najgorem slučaju šalju u večna lovišta. Naravno, svaka pogibija je privremena jer sledi nova šansa ali uz gubitak vremena jer se igrač vraća na početak započetog nivoa. Većina nivoa funkciniše uz blagi oblik puzzle/istraživačkih elemenata.

Kao što je rečeno na početku teksta, izvedba igre je bila ono što je se moglo okarakterisati kao revolucionarno u tom trenutku. Upravo je to dostignuće u jednakoj meri preneto i na debeljka bez bilo kakve zadrške ili korekcije. Animacija je impresivna i jednako glatka kao kao u tadašnjim oficijalnim verzijama. Sa čisto grafičke strane, sam princ deluje malo kockasto i umanjeno ali to treba shvatiti i kao određeni kompromis izveden na C64 a zbog drugih ograničenja. Slično je i sa okolinom, koja je vizuelnim kvalitetom neka sredina, između Amiga 500 verzije i PC 286 sa CGA grafičkom podrškom. Da je kojim slučajem igra bila oficijalno portovana početkom 90-tih godina, glat bi bila uvrštena u katalog najboljih igara za Commodore. Ali i ovako, njezina pojava posle puno godina, svakako oduševljava.

Grafika: 4.5 Commodore ima neke druge igre sa grafički nešto dopadivljijom okolinom u odnosu na POP ali izvedba animacije je ono što ovu igru izdvaja od drugih.
Zvuk: 4.0 Prepoznatljiva uvodna numera ima poseban šmek sa SID čipom. Neki od zvukova su slični kao u oficijalnim verzijama.
Kontrole: 5.0 Odzivne i precizne u toku skakačkih vratolomija kao i u toku mačevanja.
Zabavnost: 5.0 Iako kasno, C64 je konačno dobio jednu od najboljih i najpopularnijih igara.