Kao što je Hang-On postao prva u nizu SEGA-inih uspešnih arkadnih vožnji, tako je i Final Fight postao inspiracija za veliki broj borilačkih igara na arakadama i 16bit konzolama. Final Fight je ono što se danas smatra klasičnom borilačkom igrom u kojoj je zadatak premlatiti sve negativce na nekoliko skrolujućih nivoa. Iako je izvodjenje već bezbroj puta vidjeno, ovde to ne treba uzimati kao manu, zbog toga što je upravo ovaj naslov definisao te standarde, odnosno u vreme svog pojavljivanja predstavljao je pravu evoluciju borilačkih igara. Ono što mora da odlikuje dobru tabačinu su kvalitetno izvodjenje i odlična grafika što Final Fight gotovo u potpunosti ispunjava.
Priča počinje kada jednog dana Mike Haggar, gradonačelnik Metro Cityja saznaje da mu je ćerka kidnapovana. Naravno on odmah kreće u potragu, a u pomoć mu pristiže dečko njegove ćerke (Cody) kao i njegov prijatelj Guy. Svaki od 3 lika ima svoje pozitivne i negativne karakteristike, pa je tako Haggar najjačhi ali i najsporiji, Guy je brz ali i znatno slabiji dok Cody predstavlja zlatnu sredinu izmedju ova 2 lika i verovatno najbolji izbor. Final Fight je jedna od prvih 16-tobitnih borilačkih igara i najvišhe, po izgledu, asocira na jedan drugi Capcom-ov serijal – Street Fighter (verovatno vam nije poznato da je prvi naziv za ovu igru bio Street Fighter ’89). Dakle, grafički dizajn je besprekoran uz korišćenje velikog broja boja.
Jedino što se može zameriti je nešto slabiji frame rate koji nije drastichno slab, ali je u odnosu na npr. Punisher, pa čak i Warriors of Fate daleko lošiji. Mužička podloga je prilično neprimetna ali je situacija bolja sa zvučnim efektima koji su odradjeni standardno dobro. Kao mana mogla bi da se navede i upotreba svega 2 tastera što znači da likovi sami kombinuju udarce što olakšava igranje, ali i skraćuje vek trajanja igre unoseći monotonost. Jednostavno, mnogo je bolje kada postoji barem 2-3 tastera za udarce kao u Double Dragon serijalu čime je moguce odstranjivati protivnike na raznovrsne načine. Kombinovanjem tastera za skok i udarac izvodi se super udarac koga treba upotrebljivati jedino kada ste opkoljeni jer oduzima mali deo energije. U toku nivoa sakupljaćete raznorazne dodatke koje vam donose poene, popunjavaju energiju a ponekad možete pronaći i poneko oružje za lakšu eliminaciju protivnika.
Iako energetska skala deluje kao prilično velika, već posle prvog nivoa pojaviće se tipovi koji je sliste sa 2-3 udarca, a tek da ne pominjemo glavne protivnike… Na početku su vam data samo 2 života ali se može zaraditi i još jedan na 100,000 poena. U igri postoji ukupno 5 nivoa prilične dužine tako da je igra po tom planu opravdala očekivanja, posebno za jedan naslov radjen originalno za arkade. Iako predstavlja pionirski pokushaj uz mnogobrojne dečje bolesti, Final Fight će i danas pružiti nekoliko lepih momenata svim ljubiteljima borilačkih igara.
Neki od najbitnijih portova i reizdanja
Prva kućna verzija Final Fighta pojavila se na SNES-u u Japanu 1990. zatim u Americi 1991, pa i u Evropi 1992. Verzije izvan Japana dobile su i popriličnu cenzuru kako u imenima tako i u izgledu likova (Čuvena kontraverzija oko Poison).
Tokom 1993. Final Fight je stigao i na SEGU ali samo u verziji za Mega CD, koja je bila najsličnija originalnoj verziji sa arkada. Tek 2001. originalni Final Fight se vraća u verziji za GameBoy Advance kao Final Fight One sve sa skrivenim verzijama Cody-a i Guy-a iz Street Fighter Alpha 3, Capcom-ove borilačke igre u kojoj su se u medjuvremenu pojavili i likovi iz Final Fighta.
Grafika: 4.5 Grafika je dobra, ali je itekako vidljiv nedostatak frejmova animacije. Druge CPS-1 igre deluju mnogo doradjenije, ali su se pojavile mnogo kasnije
Zvuk: 3.0 Jako loša muzika, zvuk tik iznad proseka
Kontrole: 4.0 Jednostavne, ali suviše malobrojne
Zabavnost: 3.5 Igra donosi brojne novine i postavlja standarde za izradu kasnijih igara ovog tipa, ali i deluje prilično nedoradjeno. Ipak, greh je ne preci je celu.
No Comment