Postoji nekoliko osnovnih pravila kojih bi trebalo da se pridržavate ukoliko planirate da otvorite restoran. Potrebni su vam dobra lokacija, kvalitetan kuvar, pouzdani dobavljači i dovoljno novca da preživite prvih nekoliko meseci poslovanja. Takođe, nije naročito pametno da za poslovnog partnera odaberete čoveka koji može da pojede celokupne zalihe koja bi nahranila pojas Gaze za jedno popodne! Međutim, kada je u pitanju Monkey D. Luffy, on je naše omiljeno momče, pa mu se sve oprašta. U One Piece: Grand Gourmet, posada Slamnatih šešira odlučuje da se oproba u ugostiteljstvu, a meni pripada nezahvalan zadatak da od njihove kulinarske avanture napravim profitabilan posao. Ako ste mislili da su pirati komplikovani za saradnju, sačekajte da počnete da im obračunavate plate, doprinose i regres. Brate, kako mi je drago što sam novinar!
Bandai Namco nas je tokom prethodnih godina navikao na prilično predvidljive adaptacije popularne mange Eiichira Ode. One Piece je poznat kao najduža manga u postojanju, sa preko 1200 chaptera. I za to postoji dobar razlog. Klasična wuxia upakovana u vodeni svet nudi naizgled beskonačno puno mogućnosti za avanture i arc-ove, čine ovaj serijal itekako obiluje. Ali, za razliku od drugih anime/mangi ostvarenja ovog kalibra, ne postoji puno igara koje su pokušale da isprate njenu slavu. Poslednja je One Piece Odyssey, ostvarenje koje po meni i nije ostavilo neki utisak. Većina One Piece igara uglavnom se oslanjala na borbe, poznate događaje iz animea i mogućnost da upravljamo omiljenim likovima.

Grand Gourmet pokušava nešto sasvim drugačije. Umesto istraživanja ostrva i prebijanja marinaca, dobili smo… simulaciju upravljanja restoranom. Ideja je dovoljno neobična da odmah privuče pažnju, naročito kada uzmemo u obzir koliko hrana ima značajnu ulogu u samom One Piece univerzumu.A POSEBNOG značaja Luffy-ju! Radnja počinje nakon što se Lufi i Sanđi odvoje od ostatka posade i završe u blizini restorana Baratie. Ubrzo otkrivaju da grupa prevaranata koristi identitet Slamnatih šešira kako bi vodila sopstveni ugostiteljski posao, ozbiljno narušavajući reputaciju originalnog restorana. Ovo je apsolutno nedopustivo jer svi znamo koliko je Luffy-ju stalo reputacija, ali kada je još hrana u pitanju, ajao! Rešenje je, naravno, da naši junaci otvore Baratie Number Two (UF ala ste originalni…) i konkurenciju pobede boljom hranom i uspešnijim poslovanjem.
Iz gore navedenog mislim da je očigledno da ne očekujete naročito složenu priču. Ona prvenstveno služi da objasni zašto posada obilazi različita mora i zašto se poznati likovi iz gotovo svih delova One Piece univerzuma pojavljuju u istom restoranu. Dijalozi imaju nekoliko simpatičnih trenutaka, ali narativni deo brzo postaje sporedan. Igra vas mnogo češće podseća da treba da unapredite jelovnik nego što pokušava da vas zainteresuje za sudbinu svojih antagonista.Kao na primer, kada mi dođe Buggy sa predlogom za recept, lik koji me toliko nervira da mi dođe da mu zavrnem šiju, a ne da poslušam šta ima da kaže, poželim da to jelo napravim sa njim kao glavnim sastojkom!
Najveće razočarenje jeste koliko je samo upravljanje restoranom zapravo pasivno. Ukoliko ste očekivali nešto slično igrama u kojima morate da pripremate obroke, uslužujete goste i održavate red u kuhinji, dok Gordon Remzi vrišti na vas, stavlja vam vekne ‘leba na uši i naziva vas glupim sendvičem, Grand Gourmet će najlaganije da vas razočara. Vaša odgovornost uglavnom se svodi na organizaciju poslovanja. Postavljate stolove, kupujete opremu, raspoređujete dekoracije, sastavljate jelovnike i brinete o potrebama mušterija. Sanđi i ostali zaposleni automatski obavljaju većinu konkretnih poslova, dok vi pratite rezultate njihovog rada i donosite odluke o daljem razvoju restorana. Ali stim da ne možete nikoga da “sendvičujete” kao moj lični heroj Remzi. Pa koja je poenta simulacije gazde ako ne mogu da se iživljavam nad zaposlenima, ili makar mušterijama???
U početku ovo funkcioniše donekle dobro. Raspolažete malim brojem stolova, ograničenim izborom jela i skromnim budžetom. Svako novo unapređenje donosi vidljiv napredak, pa je prilično zadovoljavajuće posmatrati kako mali restoran postepeno prerasta u ozbiljan ugostiteljski kompleks, da ne kažem splav. Baš kao izvesni lokali u Požeškoj ulici, bar dok spontano ne izgore.
Međutim, kako se mogućnosti šire, postaje očigledno da najveći deo sistema funkcioniše gotovo samostalno. Igra vas konstantno nagrađuje novcem, novim receptima i pristupom dodatnim objektima, ali retko zahteva naročito ozbiljno planiranje. Finansijske greške uglavnom nisu dovoljno kažnjive da bi izazvale veću zabrinutost. Troškovi zaposlenih, izgradnje i nabavke namirnica postoje, ali gotovo nikada nemate osećaj da je poslovanje stvarno ugroženo, i to ćete primetiti jako brzo.
Za simulaciju upravljanja restoranom to predstavlja prilično veliki nedostatak. Meni je upravo donošenje teških odluka jedan od najzanimljivijih elemenata ovakvih igara. Da li proširiti kuhinju ili uložiti u kvalitet namirnica? Da li zaposliti dodatno osoblje makar da podmiri Luffy-ja da ždere ili sačekati povećanje prihoda? Grand Gourmet vam daje slične dileme, ali odgovori nikad nemaju ozbiljnije posledice. Posle određenog vremena postaje sasvim dovoljno da nastavite da kupujete nova unapređenja i čekate sledeći talas prihoda.
Mnogo bolje funkcioniše sistem pripremanja jelovnika. Hrana je podeljena na glavna jela, priloge, deserte i pića, a njihovim kombinovanjem sastavljate kompletne obroke. Kvalitet sastojaka, kompatibilnost različitih jela i sposobnosti zaposlenih utiču na konačnu ocenu menija.
Sanđi može da osmišljava nove recepte na osnovu prikupljenih namirnica i inspiracije koju dobija od drugih likova. To otvara prilično veliki broj mogućnosti, naročito zbog ogromne količine hrane preuzete direktno iz One Piece univerzuma, što je svakako za pohvalu. Problem je što sistem relativno brzo postaje rutinski. Određene kombinacije donose očigledno bolje rezultate, dok automatske preporuke često uspevaju da naprave sasvim pristojan jelovnik bez mnogo vašeg angažovanja. Nakon nekog vremena teško je pronaći razlog da se previše bavite svakim pojedinačnim obrokom, posebno kada restoran već ostvaruje odlične prihode. Dakle, nije da nedostaje sadržaja, naprotiv. Nedostaje osećaj da vaše odluke zaista prave značajnu razliku.
Lufi i ostatak posade mogu da odlaze na ekspedicije tokom kojih pronalaze nove namirnice, recepte, poklone i potencijalne mušterije. Putovanja obuhvataju lokacije inspirisane poznatim ostrvima iz serijala, a pojedini zadaci zahtevaju unapređivanje sposobnosti članova posade.

Dopada mi se što različiti likovi imaju konkretne funkcije. Zoro, recimo, pomaže u treniranju članova ekipe, dok Franky učestvuje u proširivanju restorana. Ovakvi detalji lepo koriste karakteristike postojećih junaka, umesto da ih tretiraju isključivo kao ukrase. Ipak, istraživanje je prilično pojednostavljeno. Ekspedicije uglavnom predstavljaju dodatni način prikupljanja resursa, bez ikakvih izazova u procesu. Tu su i različita takmičenja u pripremanju hrane, ali ni ona ne zahtevaju mnogo više od posedovanja kvalitetnih recepata i dovoljno unapređenog restorana.
Jedna od stvari koje ozbiljno kvare iskustvo jeste korisnički interfejs. Kairosoft nikada nije bio poznat po naročito elegantnim menijima, ali Grand Gourmet povremeno zaista preteruje sa količinom informacija koje prikazuje.Na ekranu se konstantno pojavljuju obaveštenja o novim gostima, zahtevima, receptima i unapređenjima. Ponekad je teško završiti jednu aktivnost pre nego što vas igra podseti na još tri stvari koje možete da uradite. Sve to stvara utisak da je restoran mnogo komplikovaniji za upravljanje nego što zapravo jeste.
Posebno su problematične kontrole prilikom uređivanja prostora. Igra nudi preko dve stotine komada nameštaja i dekorativnih predmeta, ali njihovo postavljanje i naknadno pomeranje ume da bude nepotrebno komplikovano. Nije uvek jednostavno dobiti željeni raspored, a ograničenja prilikom rotiranja pojedinih objekata dodatno otežavaju posao. Još gore, sistem ocenjivanja prostora često više vrednuje količinu dekoracija u blizini stolova nego stvarni kvalitet rasporeda. Tako se lako dolazi do situacije gde igra više ohrabruje min-maxovanje rasporeda nego projektovanjeplana restorana koji zaista izgleda dobro.
Vizuelna prezentacija je, srećom, veoma simpatična. Kairosoftov prepoznatljivi pixel art odlično pristaje One Piece univerzumu, a minijaturne verzije poznatih junaka izgledaju dovoljno dobro da ih možete prepoznati bez problema. Animacije su jednostavne, ali karakteri imaju dovoljno ličnosti, dok različite dekoracije omogućavaju da restoran poprimi izgled lokacija iz animea. Posebno su lepo predstavljena jela. Njihov dizajn odlično funkcioniše u pikselizovanom stilu, a broj različitih recepata predstavlja pravi mali katalog hrane iz One Piece univerzuma.
One Piece: Grand Gourmet je simpatična simulacija koja ima dovoljno sadržaja da zabavi ljubitelje franšize, ali joj nedostaje dubina potrebna za ozbiljniju preporuku. Kairosoft je odlično iskoristio ogroman broj likova, poznatih lokacija i jela, a razvijanje restorana tokom početnih sati pruža sasvim solidno zadovoljstvo. Međutim, kako avantura odmiče, sve više dolaze do izražaja ograničenja samog sistema. Upravljanje poslovanjem nema dovoljno izazova, veliki broj aktivnosti svodi se na ponavljanje istih postupaka, dok nezgrapan interfejs dodatno otežava ono malo ozbiljnijeg planiranja koje igra zahteva.
One Piece Grand Gourmet (2026) - Nintendo Switch
-
EmuGlx Score: - 6/106/10
Finalni utisci:
One Piece: Grand Gourmet odlično koristi šarm popularne franšize, ali iza stotina likova i brojnih aktivnosti krije se prilično plitka simulacija čija zabava brzo prelazi u rutinu.


