Kao nikada ranije, u prvoj polovini devedesetih bili smo apsolutno preplavljeni raznoraznim konzolama. Nintendo  je imao NES i SNES, SEGA je podržavala Mega Drive, Mega 32X, Sega Mega CD i Saturn, Atari se ponovo uključio u trku sa modelima Jaguar i Jaguar CD, SNK je pokušavao da promoviše Neo Geo i Neo Geo CD, a tu su bili i Sonyjev PlayStation, Philipsov CD-I, NEC-ov TurboGrafx-CD ali i 3DO Interactive Multiplayer.

Prvi model, Panasonicov FZ-1, retko ko je mogao da priušti
Prvi model, Panasonicov FZ-1, retko ko je mogao da priušti

3DO je bio izuzetno ambiciozna konzola, proizvod istoimene kompanije koju je 1991. kreirao suosnivač Electronic Artsa, Trip Hawkins, zajedno sa džinovima elektronske i/ili zabavne industrije kao što su LG, Matsushita, AT&T, MCA, Time Warner i sam Electronic Arts. Ideja je bila vrlo slična onoj koju danas primenjuju proizvođači grafičkih kartica kao što su nVIDIA ili ATI – napraviti specifikacije sistema i zatim poveriti nekolicini partnera njegovu izradu, s tim što su osnovne hardverske karakteristike morale da budu identične, za razliku od dizajna. Posla se prvo prihvatio Panasonic, predstavivši svoj model u septembru 1993. dok je japanska premijera usledila 20. marta naredne godine. U proizvodnju su se sa svojim vizijama kasnije uključili još i Goldstar, odnosno Sanyo.

Originalni The Need For Speed bio je ekskluziva 3DO sistema i jedan od boljih pokazatelja snage njegovog hardvera
Originalni The Need For Speed bio je ekskluziva 3DO sistema i jedan od boljih pokazatelja snage njegovog hardvera

Neke karakteristike 3DO sistema bile su zaista revolucionarne. Tu pre svega mislimo na činjenicu da je sistem bio 32-bitan, sa hardverom dovoljno snažnim za kreiranje pravih, poligonalnih trodimenzionalnih igara, za koje konkurenti (čak i takozvani 64-bitni Jaguar) nisu bili sposobni. Osim 32-bitnog RISC procesora, platforma je imala i 2 video koprocesora, 2 MB DRAM-a i 1 MB video memorije. Sam čitač je bio dvobrzinac sa podrškom za CD+G i Photo CD-ove, a uz dodatak posebnog MPEG video modula, mogao je i da posluži kao Video CD player. Ono što je veoma interesantno jeste da nije postojala apsolutno nikakva zaštita od kopiranja (CD rezači i medijumi su svakako bili preskupi) a i mogli ste bez problema da igrate gotovo sve igre rađene za japanski region na američkoj ili evropskoj varijanti sistema.

Panasonic FZ-10 je bio znatno manji i jeftiniji od svog prethodnika
Panasonic FZ-10 je bio znatno manji i jeftiniji od svog prethodnika

Kako bi privukao softverske kompanije, 3DO je od prodaje svakog naslova uzimao samo 3 dolara, što je bilo daleko manje od onog što su tražili Nintendo i SEGA. Bez obzira na vrlo snažnu promociju pa čak veoma laskavu titulu “najboljeg proizvoda godine” u uglednom časopisu Time, startna cena od čak 699,95 dolara bila je jednostavno suludo visoka. Način da se ona opravda bio je upravo u potenciranju da 3DO nije samo igračka konzola, ali je činjenica su te dodatne funkcije (poput crtanja ili jednostavne obrade video materijala) uvek bile u potpuno drugom planu. U vreme kada je tržište već bilo prezasićeno konkurentima, to je bio nepremostiv nedostatak, naročito nakon pojavljivanja znatno moćnijih, a opet mnogo jeftinijih konzola kao što su Saturn i PlayStation.

Brain Dead 13 je nalik na Dragon's Lair. Sa jedne strane je očajno izvođenje, sa druge fenomenalan crtež i animacija
Brain Dead 13 je nalik na Dragon’s Lair. Sa jedne strane je očajno izvođenje, sa druge fenomenalan crtež i animacija

Sniženje je usledilo tek u februaru 1996., više kao način da se promoviše 3DO, odnosno njegov već najavljen naslednik poznat kao M2. Podrška za sistem prestala je već krajem iste godine (u međuvremenu je otkazano nekoliko igara, recimo Ultimate Mortal Kombat 3 koji je bio već završen), a rukovodstvo 3DO Company je odlučilo da je ipak najpametnije da postanu čisto softverska kuća, koja se narednih godina orijentisala na PlayStation, Saturn i PC, i najpoznatija je po High Heat Baseball i Army Men serijalima. Iako ne postoje zvanični podaci, sveukupni tiraž sistema je verovatno oko poražavajućih 2,000,000, s tim što je daleko najmanji deo njih završio u Evropi.

S obzirom na sve rečeno, logično da je broj objavljenih ostvarenja bio vrlo nizak. Među veće uspehe svakako spadaju portovi PC igara kao što su Alone in the Dark ili Myst, kao i arkadni hitovi Super Street Fighter II Turbo i Samurai Shodown, koji su zasluživali atribut “arcade perfect”. Electronic Arts je sa svoje strane ponudio dosta toga interesantnog – recimo FIFA International Soccer (jedina verzija igre u punom 3D okruženju, pre FIFA ’96 objavljene skoro dve godine kasnije!) ili pre svega odlični The Need For Speed, koji je tek kasnije portovan na druge sisteme. Naravno, neizbežne full motion video igre nisu zaobišle 3DO, tako da je vladala poplava niskobudžetnih ostvarenja sa očajnim kvalitetom slike i slabim nivoom interakcije, a bilo je i nekoliko naslova koji su nosli oznaku adults only.

Mad Dog McRee je samo jedna od prevelikog broja FMV igara za 3DO
Mad Dog McRee je samo jedna od prevelikog broja FMV igara za 3DO

Iz današnje perspektive, 3DO Interactive Multiplayer predstavlja veoma egzotičnu platformu koja i pored jake promocije i dobrih tehničkih karakteristika nikada nije uspela da uđe u mainstream vode, najviše zbog cene koja je daleko prevazilazila takozvanu psihološku granicu. Kao da nisu ništa naučiili od SNK koji je napravio istu stvar sa NeoGeo AES, samo par godina ranije.

Panasonic M2
S obzirom na neuspeh koji je doživeo 3DO, nije bilo toliko čudno što je njegov naslednik najavljen već 1996. godine. Prava na M2 je za 100,000,000 dolara dobio Panasonic, ali se sistem nikada nije pojavio, jer se smatralo da neće imati nikakve šanse protiv PlayStationa. Odluka o napuštanju platforme doneta je veoma kasno, krajem 1997., u trenutku kada je već počela promocija konzole, a pojavili su se i screenshotovi iz igre D2, koja je kasnije potpuno prerađena za Dreamcast. Po navodima, sistem je bio između 2 i 3 puta jači od Nintenda 64 kada je reč o broju poligona koje je mogao da obradi, a grafička kartica bila je za nijansu brža od tada veoma popularnog Voodoo akceleratora za PC! Najinteresantnije ipak zvuči to što je Konami odlučio da iskoristi hardver M2 za 5 svojih igara za automate (uključujući i verziju Winning Elevena, pod imenom Heat of Eleven ’98!), ali se stalo na tako malom broju jer su učitavanja bila vrlo dugačka, a CD-ROM se zbog neprestanog angažovanja vrlo brzo kvario.

Prototip M2 sistema
Prototip M2 sistema

Creative 3DO Blaster
Uz dozvolu matične kompanije, Creative je napravio ISA karticu za PC računare, koja sadrži čitav hardver 3DO sistema! Osim nje, u paketu su dolazili svi potrebni kablovi, Logitechov 3DO kontroler, kao i dve igre, Shock Wave i Gridders. Naravno, CD-ROM čitač je takođe bio neophodan, a to je morao da bude Creative CR-563. Softverska podrška bila je vezana za tada aktuelni DOS i Windows 3.1, a za pokretanje softvera bio je dovoljan 386, Sound Blaster zvučna kartica i bilo kakva VGA kompatibilna VESA kartica. Treba li napominjati da se zbog izuzetno loše prodaje 3DO sistema i veoma visoke cene (800 nemačkih maraka!), ni ovaj proizvod nije dugo zadržao na tržištu?

3DO Blaster je doživeo totalni fijasko
3DO Blaster je doživeo totalni fijasko

Neke od najboljih igara za 3DO:
– The Need For Speed
– Samurai Shodown
– Super Street Fighter II Turbo
– Road Rush
– FIFA International Soccer
– Another World
– Wing Commander III
– Gex
– Lucienne’s Quest
– Alone in the Dark II

Realističan snimak TNFS-a na pravom 3DO hardware-u, na shitty CRT-u as it should be played