Kada se termin Survival horror spomene među fanovima, uglavnom izaziva emocije koje ih vraćaju u zlatno doba žanra, onda kada se i odvojio od klasične horror scene. Svoju ekspanziju doživeo je krajem devedesetih godina prošlog veka i tada postavio svoje temelje koji su se održali prvih par godina novog milenijuma, Resident Evil, Silent Hill, Dino Crisis, Clock Tower, Alone in the Dark, neki su od naslova koji su tom temelju dali šmek zbog koga se i zove Survival Horror. U predstojećim godinama se polako stvara procep, a žanr polako ali sigurno kreće stranputicom ili “raskrsnicom” žanra za neke novije generacije, koja se najviše pokazala u Resident Evil 4, koji je po prvi put izmešao čistu akciju i kameru iza ramena sa quick time eventima koja je do tad viđena samo u čistim akcionim igrama. Igra je pokupila sve pohvale ali naravno od strane novije generacije igrača, oni stari strastveni ljubitelji klasičnog survival horrora su bili skeptični po tom pitanju.
Nakon RE4, u ovom žanru akcioni aspekt sve više dominira, dok strah gubi svoje mesto, a scene u kojima ste se osećali potpuno beznadežno zamenjene su scenama u kojima vam niko više bukvalno nije mogao prići, a kamoli vas uplašiti. Upravo zbog ovakvog sleda, čovek koji stoji iza Resident Evil serijala, poznati Shinji Mikami, isfrustriran i zgađen svime što se dešava na sceni, rešio je da krene ispočetka pod krovom kuće Bethesda Softworks i razvojnog tima Tango Gameworks, započevši projekat The Evil Within, koji će naime žanru vratiti staru slavu i možda doživeti renesansu.
Priča počinje policijskom poterom u fiktivnom gradu pod nazivom Krimson City, u kojoj ste pozvani kao pojačanje u lokalnu mentalnu ustanovu pod nazivom Beacon Mental Hospital. Vi ste u ulozi detektiva Sebastiana Castellanosa koji u startu asocira na Leona Kenedyja iz Resident Evil serijala (lični pečat Mikamija ili profesionalna deformacija?), i u društvu ste vernih vam kolega Josepha Ode i mlade policajke Julie Kidman. Stižete u dvorište fiktivne bolnice, i prvi utisak nakon što dobijete slobodu nad kontrolama je deja vu osećaj. Kamera u trećem licu sa pogledom iza ramena, tu su pomalo izbledele teksture koje uglavnom vuku na rđavo braon boju, krute animacije lika i ta filmska kamera sa uglovima koji pokrivaju 50% ekrana tera vas na razmišljanje. Ok, igra kreće u uvod, zatičete hol prepun zaklane čeljadi, tj. izmasakriranih bolničara, sestri, pacijenata koji su tu bili stacionirani i nakon toga uviđate da ovo nije klasičan pokolj razuzdane rulje vijetnamskih veterana koji pate od post ratnog sindroma već nešto mnogo veće. Lik koji stoji iza svega je psiho ubica Ruvik koji ima sposobnost da kontroliše realnost kroz teleportaciju i stvara prepreke u samoj realnosti, zvuči bizarno, ali je istina. Nakon sto bivate onesvešćeni, u gradu se dešava niz katastrofalnih događaja koji su deo ove velike misterije.
The Evil Within igra izašla je u verziji za konzole starije generacije PS3/XBOX 360, kao i za nextgen konzole PS4/XBOX ONE, kao i PC! Uzevši u obzir hardversku zahtevnost za PC platformu, igra ne nudi ništa spektakularno po pitanju grafike. Pokreće je ID Tech 5 engine, ali sve je to manje više već viđeno ranije samo prepeglano od strane Tango Gameworks tima. Na next gen konzolama igra je malo bolje optimizovana ali na računarima zna da pravi probleme po pitanju kamere koja često ume da se izgubi, pa morate da je jurite. Sistem snimanja pozicije je odrađen autosave i ručnom kombinacijom, s’tim sto će vam autosave ponekad zadavati glavobolje jer se neće aktivirati kad mislite da bi trebalo, pa ćete nakon pogibije često sebe zateći kako se češete po glavi jer morate da prelazite neku dužu deonicu ponovo.
Igra je najavljena kao povratak korenima horror žanra što se u toku igre može osetiti i po pitanju atmosfere, a i po pitanju tenzije koja varira od one sporo rastuće koja vas tera na konstantnu opreznost, ali i one brže koja vas na brzinu preplaši i natera da vrisnete kao devojčica a zatim shvatite da ležite u lokvi krvi i psujete kao prosečan noob, ipak dok igrate, sve vreme imate osećaj da nešto nedostaje. Možda je to zato što su se u međuvremenu pojavili naslovi lao što je Outlast, Alien Isolationa, Daylight, Amnesia i potpuno promenili, pa čak i podigli značenje reči tenzija na viši nivo u survival horror igrama, u kojima ste sve vreme bukvalno bespomoćni i naterani na čisto preživljavanje, što prvobitno i jeste bio cilj žanra. Elem, u igri i dalje postoji solidan izbor naoružanja što vas ipak ne čini tako ranjivim kao što izgledate. Tu je i osnovni rpg sistem za ‘budženje’ skillova koje posedujete i koji su vam preko potrebni za preživljavanje u toku igre, a za čiji upgrade je potreban green gel koji sakupljate kako igra protiče. Sam sistem jačanja junaka je predstavljen na vrlo zanimljiv način, obzirom da jedan deo igre provodite u delu svoje glave koji služi kao safe haven, gde imate stolicu na koju sednete i… o tome više u samoj igri. Od arsenala tu su: nož, revolver, pumparica, agony samostrel, snajper i još par pomagala koja će vam pomoći u krčenju puta i rešavanju misterije koja je zadesila Krimson City i okupirala vaš um. Sakupljaćete i šibice kako bi spalili leševe neprijatelja i konačno ih na taj način zauvek eliminisali. Izgled nivoa je raznolik, ali se svodi na klasike iz horor sveta, kao što su već pomenuta mentalna ustanova, kanalizacije, mračne šume, ukleta vila i slični.
Nivoi su dizajnirani tako da vam deluje kao da imate dosta izbora i da putanja nije linearna, a zanimljiva stvar je što se svet menja tokom skriptovanih sekvenci i prilagođava vašim izborima tokom igre, ali na kraju se sve svodi na to da budete uhvaćeni i iskasapljeni, naravno ukoliko ste nepažljivi. Tu je i mogućnost skrivanja, šunjanja i izbegavanja ulaska u direktan konflikt sa nakazama i utvarama koje tumaraju na sve strane, nailazićete na flaše kojima ćete skretati pažnju neprijatelju da bi ste ga zaobišli, ili mu prišli sa leđa i izvršili ubistvo iz zasede. Moći ćete da postavljate zamke ili od pronađenih iskoristite elemente za svoje oružje.
Neprijatelji su već priča za sebe, kreću se od običnih zombiolikih kreatura, raznih gruntova, psiho mesara, bledih nakaza iz japanskih horor filmova pa sve do zanimljivih boss neprijatelja. Spektar krvožednih neprijatelja je velik, ali pomalo odaje utisak prenatrpanosti. Već smo imali priliku da primetimo kod uspešnih survival horror naslova novije generacije da nije uvek bitan kvantitet neprijatelja, već njegov uticaj na psihu igrača, a jedini spas je beg, skrivanje i grcanje od straha.
Kada svedemo utiske, ipak postoji taj delić koji fali da se igra dokaže kao čistokrvni survival horror. No, bez obzira na to, smatramo da igra poseduje šmek dostojan dobrog horor iskustva (ipak je tu Mikamijev lični pečat), i da je treba makar probati. Naravno, sa ugašenim svetlom, posle ponoći sa slušalicama i smelošću junaka!
No Comment