DANGEROUS DAYS: SOYLENT PLANET OF THE PEOPLE AGAINST LARRY FLYNT WITH A VENGEANCE, PART TWO – FIRST BLOOD

Now the time has come. I put two bullets in my gun. One for me, and one for you. Oh darling, it will be so beautiful.
Now the time has come. I put two bullets in my gun. One for me, and one for you. Oh darling, it will be so beautiful.

Od trenutka kad je Commander Nick poslao ćopavog Gaffa po mene, znao sam da je bilo samo pitanje vremena kada će se ova tema pojaviti u našim sitnim prepirkama. Dok smo sedeli u zamračenoj kancelariji, mogao je jasno da pročita negodovanje koje sam nevešto pokušavao da sakrijem ispod svog pohabanog bež mantila. Obojica smo znali da je tema donekle bezazlena, ali i da je jednom morala izroniti na površinu. Čak je i Gaff napravio par origami figurica mrtvog konja. Nakon što smo mu pohvalili trud i konačno ga isterali iz kancelarije, atmosfera je počela polako da se krčka. Krenuo je sa standardnom pričom da sam loose cannon, maverick i slična dramaturgija. Izričito je prodeklamovao da ako ne preispitam stvar, onda nisam policajac nego sitna boranija. 2Mislim da je i suptilno nagovestio da sam u jednom trenutku bio replikant… ili nezaposlen. Ne sećam se.

Bio je u pravu. Ali, ako ćemo to da uradimo, bolje da razjasnimo šta ova stvar zapravo i jeste. Mrtav konj. Hvala Gaffe, molim te prestani da ulaziš više u kancelariju. Ako već moramo da raspečaćujemo ovaj, davno već, zapečaćeni slučaj, onda ćemo ga temeljno, JOŠ jednom rastumačiti. Računao sam, kad već govorimo o ovakvim temama koje su sastavni deo modernog društva, ili smo natprosečni sentijenti, ili smo Malagurski.

Nasilje u video igrama. Nasilje van video igara. Zbog video igara. Grupa određenih reči nikad nije delovala ovako svrbuće smešno. Osim možda gavran mjehurasti dupejazavac (Malagurski?) Treći, ali da ne skrećem sa teme. Otvorio sam prašnjavi folder i krenuo sa listanjem uz povremeno pljuckanje po vrhu kažiprsta.

Kafeni pečat u obliku dna šolje na trećoj strani. Dagnabbit, Gaffe!

CINEMA SHOOTER
Jedan od prvih zabeleženih događaja, ujedno i onaj koga se najviše sećam, dogodio se u Brazilu, 1999. ljeta kibergospodnjeg. Mateus Da Costa Meira – Cinema Shooter.

Mateus (24, u to vreme) ulazi jedne noći u bioskop. Kožna jakna, naočale – the whole shebang! Nakon što se zadržava par minuta na projekciji, odlazi u WC. U nekom trenutku poteže automatsku pušku i puca u ogledalo. Vraća se u salu, penje na podijum i počinje da seje olovo po auditorijumu. Troje ljudi gine, četvoro završava u bolnici. Mateusa osuđuju na 120 godina, kasnije umanjeno na, navodno razumnih 48, nešto, nešto, nosam, nosam.

Zvuči kao još jedan od naslova koje možemo pročitati na sajtovima naših popularnih medija, pored scoopova u kojima Putin krade avione i Nataša unfollowuje Daču sa Twittera, ne?

WHORE!
WHORE!

Međutim, ako kopamo malo dublje, dolazimo do interesantnih činjenica.

Za one koji nisu Vremenski policajci kao ja, i koji nemaju neku predstavu šta je to Mateus zapravo radio – pomoći ću vam. Pojedini Mateusovi potezi sablasno podsećaju na jednu video igru. Reč je, naravno, o igri Duke Nukem 3D. Jedan od početnih nivoa ove igre smešten je u bioskopu, gde Duke deli olovnu pravdu vanzemaljskom ološu. Samo što u stvarnom životu, Duke je Mateus, a vanzemaljski ološ su ljudi koji su izašli u bioskop. Duke puca u ogledalo klonje kako bi pokupio 120 jedinica armora u tajnoj sobi, Mateus puca u ogledalo kako bi dobio 120 godina zatvora, jednu finu prašnjavu ćeliju, i verovatno mnogobrojne sesije grupnog zatvorskog seksa gde je on jedina devojka u relevantnoj blizini. Javnost je progutala ovu priču, proglasila kao slučaj nasilja zbog video igara i naterala prodavnice da brzinom plavog ježa izbace sve slične igre sa svojih polica. I posle se pitaju otkud 7:1 u fudbalu.

“Zašto baš ovaj slučaj?” – upita Commander Nick dok repetira svoj ručni top.

Ovo je bio prvi događaj koji me je naterao da malo razmislim o celom tom konceptu. Jedini slučaj koji i dalje pamtim još od vremena kada sam bio mali čupavi nerf-herder. Prvenstveno zbog te teatralnosti počinioca gde je igra postala veća od života. Čitavo suđenje bilo je bazirano na tome da je Mateus interpretirao niz događaja iz igre u trenutku zločina. Njegov advokat je pokušao da ga izvuče na kartu kliničkog ludila, govoreći da Mateus često halucinira, i da je to verovatno od posledica igara poput Duke Nukem 3D. Redosled događaja, izbor oružja… Činjenica da je bio krajnje povučena osoba… Sa hroničnim problemima sa stresom… I kokainom u sistemu. Čekaj malo…

“Ima li u tim dokumentima još nekih primera?” – upitao je Nick.

“Ima ih dosta, ne znam koji bih pre izvukao.” – odgovorih ja, i dalje čekajući na onaj viski kojim me Gaff namamio u kancelariju.

“Šta kažeš na ovaj?” – prousti Nick, smešeći se pokvareno u svoje muževne brkove.

Kad sam pogledao naslov slučaja, uputio sam veoma oštar pogled prema svom nadređenom, koji je već počeo da se gromoglasno smeje, pucajući iz svog ručnog topa u plafon… meh, prazna kancelarija, Robokap je bio u patroli, a ionako smo štrajkovali… Morao je da pomene stvari koje su donekle i deo moje mračne prošlosti. Iako to nisam znao u tom trenutku – ovaj deo slagalice mi je pomogao da konačno sklopim celu sliku. Udahnuo sam duboko, progutao knedlu, zakašljao se i nastavio dalje.

SANDY HOOK ELEMENTARY SCHOOL
Da – Mass Effect je bio u jednom trenutku žrtva nervoznih roditelja i lokalnih medija. Ovaj krajnje morbidan događaj desio se pre par godina u jednoj od osnovnih škola u Konetikatu.

Adam Lanza (20 godina) ubija majku u svojoj kući. Nakon toga, dolazi u pomenutu školu i ubija dvadesetoro dece i šest školskih radnika. Nakon toga – izvršava samoubistvo. Policija u njegovoj kući nalazi poveći arsenal oružja, sečiva, kao i zbirku video igara sumnjivog porekla.

*U ovom trenutku želim da razjasnim nešto. Oba ova primera predstavljaju stravične zločine i niko ne osporava tragediju porodica i žrtava ovih događaja. Problem koji postoji u ovim događajima odnosi se striktno na njihove epiloge i posledice.*

U slučaju Adama Lanze nije problem to što je kod Adama pronađeno nekoliko video igara i oružje. Problem je ono što se desilo tokom istrage.

Adam je prvo identifikovan kao Rajan Lanza – Adamov otuđeni brat, kome je on ukrao isprave. U početku su mediji objavili da je zločinac u krivičnom delu zapravo Rajan, iako je to kasnije ispravljeno, haos nije mogao da se zaustavi. Mnogi ljudi saznali su o Rajanovim interesovanjima kao i činjenici da se njemu sviđa igra Mass Effect. Kada kažem sviđa, mislim lajk, da se razumemo. Kada kažem lajk, mislim Fejsbuk. Rajan, kome je već život pretvoren u pakao, jednom davno je lajkovao stranicu igre Mass Effect putem svog fejsbuk profila, što je bagru dezinformisanih, samoproklamovanih pravednika navelo da raspale vatru iz svih svojih telesnih šupljina direktno na Mass Effect. Kako to biva, igra je bila osuđivana zbog toga što je inspirisala ubicu da ubija decu u školi.

Da se podsetimo… ovo je Mass Effect.
4Ovo je slika prosečnog idiota.
5Iako dobro znam šta Mass Effect može da napravi od čoveka, ne mogu da se setim nijedne osnovne škole u toj igri, kao ni neki određeni događaj koji bi mogao da navede osobu da uradi ono što jeste. Osvetnici bez obzira nisu stali tu, nastavljajući da vređaju i Rajana i igru. Prašina se nakon toga ponovo spustila, Rajan je bio oslobođen linčovanja, a besni ljudi su nastavili svojim putem – da osipaju paljbu na ostale igre.

“Shvataš li sad nešto?” – upitao je Nick.

“Oba ova slučaja su odličan primer za ono što pokušavam da dokažem.” – odgovorio sam.

“A to je?” – Odseče Commander nestrpljivo, čekujući na moj odgovor.

“Čekaj bre malo. Ovo nije vezano za samo za igre. Sećaš se Lenonovog ubistva? Zar se Čepmen nije pozivao stalno na Lovca u Žitu? Snimili su čak i film o tome, sa onom pevačicom iz 30 Seconds to Mars!” – razrogačenih očiju sam razglabao dok mi dolazi iz dupeta u glavu.

“Aha…” – potvrdio je Nick.

“Mazes and Monsters? Znaš onaj klinac što je hteo da se ubije zbog kliničke depresije, ali su ljudi to nekako okrenuli na Dungeons and Dragons… Tom Henks je čak…”

“Dobro…” – nagoveštajnim tonom reče Nick.

“Džejms Igan Holms, onaj što je ubio onolike ljude na premijeri trećeg Betmena pa se posle identifikovao kao Džoker. I ovi naši što gledaju filmove koji zapravo kritikuju problematične godine i sad ih viđam kako zavlače trenerke u farmerice i Pinki, Švaba drnde mrnde dvanaest sati!”

“Dalje…” – ubrzavao je Nick.

“Nejtan Gejl, koji je ubio Dajmbega zbog toga što je mislio da mu Pantera telepatski krade pesme dok mu je moj ćale, Bog, rekao da ubije Merilina Mensona?”

Biblija? Strašna knjiga
Biblija? Strašna knjiga.

“Get the picture?” – anglicirao je nasmejani Nick, iako mi nije bilo jasno zašto.

“Mislim da shvatam…” – polako sam upadao u stadijum realizacije.

“O čemu se tu zapravo radi? Šta mozemo da izvučemo iz cele te šalabajzerije?” – Nick je želeo da istrajem do kraja.

“Ukratko i najsažetije moguće – ništa. Cvrc.”

Možda u goreizrečenim tvrdnjama stoji da sva ta sumanuta dela imaju koren u tematici sumnjivih objekata (pre će biti koren iz minus jedan, ako bih se ja pitao), ali nećemo valjda tu stati? Ipak sam bio odlikovani detektiv…

Mateus, Adam, Nejtan, Papa Urban, samo su neki od brojnih primera u celom ovom diskursu. Neke od njih čak nisam ni želeo da spomenem. Prvo, zato što ne zaslužuju, drugo, zato što je dosta bilo crne hronike.

Jedno je sigurno, video igre nisu bile krive ni u jednom trenutku. Uvek i u svakom od ovih slučajeva, krivi su svi oni neshvaćeni, uplašeni, maltretirani, ponekad bespomoćni, ali pre svega glupi – ljudi.

Ko shvati ovu referencu dovoljno je mator da bude ili Konor Meklaud ili Kurgan.
Ko shvati ovu referencu dovoljno je mator da bude ili Konor Meklaud ili Kurgan.

Ljudi su ti koji uvek prebacuju krivicu na bilo šta drugo. Dokle god nije do njih, sve je pod kontrolom. Ili van kontrole, kako se uzme. Učiteljica me mrzi, nikad nisam dobio pohvalu, radim tu ko crnac, nije do tebe, do mene je (a zapravo je do tebe, ali je ipak do mene). Džar Džar Binks, Super Mario me tera da izvučem ujakovu sačmaricu i da pretvaram ljude po tržnim centrima u suncokrete.

Svaka od posledica ovih događaja kroz koje smo prošli u ovoj trećesmenskoj kancelarijskoj raspravi, pripisuje se osobi koja je bila u epicentru tih događaja. On, njegova razmišljanja, njegovi strahovi i filmovi koje on vrti u glavi. Sve ostalo su štampani, digitalni, nedojebani mediji koji paket lepo zavežu mašnicom, nazovu ga Video igre ili Film ili Muzika, gledaju kako se svet svađa i kontraargumentuje, jer im je to posao. Dok nam njive skapaju. Roditelji naravno posle podignu paniku, krenu u nemilosrdni rant o tome kako deca moraju da odbace te izveštačene navike koje ih čine nasilnim i da počnu lepo da se bave sportom.

8Poznati Vins Nil cosplayer, kantautor i tvorac kultnog hita Lizard, Đorđe David, podržava ovu akciju, apelujući na mlade da oteraju svoje kompjutere dalje od ovog pakla i njegovih spotova sa Youtuba, i da počnu da se bave sportom.

Lizard je pesma o muškom polnom organu, za one koji ne shvataju epsku poeziju Džordž Dejvida
Lizard je pesma o muškom polnom organu, za one koji ne shvataju epsku poeziju Džordž Dejvida

Stvari su zapravo jednostavnije od toga.

Ako ne možes da odvojiš Markusa Feniksa od komšije Stanka, onda nemoj da igraš Super Nintendo.

Studio od 200 zaposlenih i budžetom od preko 250 miliona sigurno nema nameru da utroši 6 godina na izradu igara ili filmova samo da bi posle zapalio cigaru i gledao kako pljušte glave na sve strane. Dok igraš Betlfild, jedan dvanaestogodišnji amerikanac će ti možda fenomenalno obeščastiti majku na Ventrilu, verovatno ćeš i ti njemu, ali kad se završi cela halabuka, obe majke ostaju bezbedne jer ste vi ipak dobri momci.

Ili da odemo u drugu krajnost? Zašto da sve to budu izolovani događaji, ‘ajde za sve lepo da okrivimo video igre? Ne mogu da nađem devojku jer nemam harizmu +6, kasirka me čudno gleda jer nisam iskoristio persuade opciju, ne mogu da očistim stan od đubreta jer čim izađem napolje krećem da skupljam stvari ko Gajbraš Tripvud dok vršim naraciju kao Maks Pejn.

U stvari scrach that, taj poslednji primer je na mestu.
U stvari scrach that, taj poslednji primer je na mestu.

Da idemo dublje Dikaprio? Da okrivimo političare što mnogo igraju Fudbal Menadžer pa troše resurse na Bekama i Davora Šukera dok im ostatak tima igra u pozajmljenim dresovima, koji su u stvari pidžame? Krstić igrao X-Com (ha!), potrošio sve resurse na specijalan bikini oklop za Zoranu Mihajlović, shvatio da nema sejv gejm, dao otkaz i izjurio iz skupštine jecajuci obligatorno, ali suptilno.

Arhivski snimak
Arhivski snimak

Hitler je voleo Black and White (da se igra zvala White & White bilo bi još bolje), Napoleon je voleo Rome Total War (čisto onako), a Klinton Ace Combat i oralni seks sa stažistkinjama.

Video igre trpe ono sto su trpeli svi relativno novi mediji, od škrabotina u pećinama do vaše večere sa Instagrama. Za jedno petnaestak godina, neki drugi medij biće podložan zanimljivim lelemudijama novinara i zabrinutih majki koje gledaju hepi televiziju. Mi ćemo da raširimo jedan Cool Hand Luke smešak, i da uživamo dok budemo augmentovali udove kod Sarifa ili jurili Locuste po galaksiji, jer je Breskva u drugom zamku.

Pokušavam da izvučem neki zaključak istrage kako bih ispao fin pred Commander Nickom i Onima Gore. Međutim, sve mi se čini da uvek završavam u ćorsokaku. Jedan neprekidan ciklus blebetanja u prazno, uvek će biti neko ko će napadati, neko ko će braniti i neko ko će pisati o napadima i odbranama. A sve uzalud. Čovek je konstantno izložen spoljašnjim uticajima, da li je to sunce, vetar, Deep Purple ili Severinin snimak. Taj čovek, ako ne uspe da kanališe sebe i svoje postupke, za posledice, odgovoran je on i samo on. Ukoliko drugi ispaštaju prilikom toga, postaje još gore.

Posmatrajmo to ovako. Ispečemo lepu šniclu, spremimo salatu i kupimo ako baš volite, i ‘leba. Na stolu su viljuška i nož. I šnicla i salata, naravno i hleb i so (i Džej Ramadanovski?). Možemo viljuškom da ubodemo komad mesa i uživamo u zalogaju, ili sebi da iskopamo oko. Ako preživimo, kako god mi pravdali taj postupak, svi ima da nas gledaju kao idiota.

Umesto da se zamaramo ovom sitnom i besmislenom pričom, predložio sam Nicku da se posvetimo daleko ozbiljnijem slučaju.

Nakon premijere filma Princess and the Frog, pedesetoro dece je završilo u bolnici od salmonele jer je ljubilo žabe. Dizni mora da plati!

12