Dugo vremena film se smatrao granom umetnosti koja, osim zabave, ima cilj i da potakne čoveka na razmišljanje i osećanja ili da ga nečemu pouči. No, vremena se menjaju, a i umetnost s njima. U poslednje vreme se može primetiti jedan simptomatičan trend u industriji zabave, posebno filma. Kad kažem „može se primetiti“, zapravo mislim „udara u očne duplje falusom u punoj erekciji“. Taj trend su adaptacije drugih formi umetnosti u filmsku.

Kako je film postao manje sredstvo za prenos umetničke ideje a više mašina za umnožavanje kapitala, sve je manje originalnih ostvarenja u sedmoj umetnosti, jer se filmski stvaraoci uzdaju u ljubitelje originalnog materijala da budu neka baza na koju će ostatak publike da se lepi. Pogledajte ovogodišnju letnju top listu i videćete da su skoro svi filmovi na njoj adaptacije knjiga, stripova ili rimejkovi klasičnih filmova. U protekloj deceniji kao da je snimljeno sve što se može snimiti od adaptacija zapadne literature, stripa pa čak i nesrećnih video igara, pa se velike producentske kuće okreću dosad ne preterano eksploatisanoj oblasti koja, opet, ima značajnu publiku.

Pa ne baš.
Anime i manga su dugo smatrani svetom za sebe, zbog vizuelnog izraza koji je teško pretočiti u film. Doduše, neka dela animea su snimana kao da su igrana (Akira, sve od Satoshi Kon-a i Monster od Urasawa Naoki-ja), ali i to je uslovljeno savršenom kontrolom vizuelnog aspekta, što je daleko povoljnije i jednostavnije postići u animaciji nego u igranom filmu. Da ne pravim sad od zabave nauku, američki film je izgleda dobio novu oblast za adaptacije.

Pre nekog vremena sam video listu američkih zvezda i njihove omiljena anime ostvarenja. Isprva me je iznenadio više nego solidan izbor (Christian Bale logično voli Mijazakija, budući da je davao glas Howl-u u verziji na engleskom), a onda sam shvatio da su generacije odrasle u SAD osamdesetih imale svoje anime serije, slično nama. Kako smo mi dospeli tu gde jesmo što se poimanja animea tiče, to je priča za drugu priliku. U ovom tekstu ću se usresrediti isključivo na adaptacije zapadnih filmadžija, jer se time jasnije vidi koliko je teško očuvati integritet originalnog dela uz svo mešanje producenata i razlike u poimanju vizije finalnog produkta. Takođe, jer Japanci obrađuju mangu ovako:

Film koji je imao čast da probije junfer anime adaptacija na zapadu je Guyver i njegov nastavak Guyver: Dark Hero. Iako je rađen sa budžetom Moćnih Rendžera, nekoliko stvari ga izvlače. Prva je što je glavnog lika tumačio David Hayter lično, tako da uz dobar mentalni tajming možete jako lako zamisliti Čvrstu Zmiju koji je stekao simbiotski bio oklop i koji njime neutrališe kriminalce po ulicama grada. Druga stvar je što je Guyver: Dark Hero nasilan u rangu svog anime originala, dostižući pritom visine jednog Ichi the Killer-a u svom najluđem izdanju. Treća stvar je što je koreografiju fajtova radio Koichi Sakamoto, ubertalentovana legenda Sentai serija. Stoga, fajtovi su prvoklasni, na daleko višem nivou od ostatka filma, što ljubitelju dobre borbe može samo da godi. Yuri Boykin Guyver Kick vuče poreklo iz ovog filma.

Sledeća obrada animea je Fist of the North Star iz devedesetih. Ulogu Kenshiro-a je dobio Gary Daniels, kanadski glumac i majstor borilačkih veština. Mogli ste ga videti, recimo, u The Expendables u sceni gde mu Jet Li i Jason Statham lome kičmu petom, a možda i šestom nogom u glavu. Ili u hongkongškoj adaptaciji animea City Hunter, uz Jackie Chan-a, u kojoj je, usled okolnosti koje mi se ne isplati da objašnjavam, u jednom trenutku radio kosplej Ken Masters-a iz video igre Street Fighter II i bacao hadoukene na sve strane hvatajući Chun Li koju je glumio sam Jackie. Uglavnom, Fist of the North Star je primljen s relativno umerenim užasavanjem, a dobio je čak i sinhronizaciju na japanski (u Japanu je zapravo izašao pre nego u SAD), u kojoj su originalni seijui dali svoje glasove. Još jedan kuriozitet ovog filma je da je Chris Penn, Bog da mu dušu prosti, glumio Džagija, Kenširovog brata, a tu se negde uglavio i Malcolm McDowell u nadiru svoje karijere kao Ryuken. Doduše, za još jedan film se priča da je uzeo ideju i vizuelni identitet Hokuto no Ken-a, a to je Cyborg sa briselskom četvorkom Žanom, Klodom, Vanom i Damom. Na vama ostavljam da procenite koliko je to tačno.

Već koju godinu kasnije Christophe Gans (Pakt sa vukovima) radi još jednu strip adaptaciju. Ovaj put to je manga Crying Freeman Kazuo Koikea u kojoj ulogu Yoh Imamure, vajara koji silom prilika postaje plaćeni ubica za Trijade, tumači još jedan odličan borac, havajski kung fu ekspert Mark Dacascos (Pakt sa vukovima, Craddle 2 the Grave, Drive, Mortal Kombat Legacy). Verovatno bi jedini prikladniji glumac za tu ulogu (azijski frajer, podjednako opasan i osetljiv) bio tad već nažalost pokojni Brandon Lee. Iako sam ga pogledao jako mlad, pre nego što sam znao šta je manga ili anime, ovaj film je ostavio utisak nečeg potpuno drugačijeg zbog sumornosti i neobičnih likova. Mark je na snimanju upoznao svoju buduću suprugu Julie Condra, tako da su njih dvoje podelili sudbinu likova koje tumače, venčali su se i postali vođe kineske mafije. Uzgred, pouzdano znam da je par mojih drugarica doživelo buđenje sopstvene seksualnosti na prizor glavnog glumca.

Iako nije adaptacija u pravom smislu reči, jedan film ipak mora da se pomene kao delo nastalo pod ogromnim uticajem animea. To je, naravno, The Matrix od Wachowskih (tad su bili braća, sad su brat i sestra). Oni sami priznaju da im je uzor bio Ghost in the Shell kako u pogledu kompozicije i kadriranja scena tako i idejno, s pitanjima identiteta pojedinca. Svoju fascinaciju animeom, tad još uvek braća Wachowski su ispoljila napravivši Animatrix i zatvorivši tako krug. Katastrofa drugog i trećeg dela Matriksa odvratila je filmadžije od animea na nekoliko godina. Istovremeno, pojavili su se Spiderman i X-Men, oba veliki hitovi, pa su Marvelovi stripovi postali novi trend u filmovanju. Anime je dobio veći kredibilitet posle Mijazakijevog Oskara sa Spirited Away i počeo je da dobija na popularnosti kod zapadne publike.

Do prvog pokušaja revitalizacije animea kao pogodnog tla za filmove dolazi pre pet godina, pojavom dva filma. Nažalost, oba su, iz različitih razloga, prošla jako loše.
Prvo ću pomenuti Speed Racer tad još uvek braće Wachowski, koji je obrada animea iz 60-ih čija je publika uglavnom pomrla ili na neki način postala neupotrebljiva za medij. Retro tonovi u stilu Džetsonovih i eksplozija boja i zvukova kao kod najgoreg LSD tripa nisu mnogo pomogli. Ja sam ga pogledao u bioskopu, i tu je delovao krajnje čudnovato, pretpostavljam da nemam adekvatno iskustvo sa supstancama da bih mogao da prikladno uporedim. Iako su vizija režisera i vernost originalu ispoštovani do kraja, film je flopnuo zbog nezainteresovanosti publike i jako čudnih vizuala.

Drugi skorašnji film po animeu je po zlu čuveni Dragonball Evolution. Sam pomen tog filma većini ljubitelja animea izaziva crne rupe u glavi. Pošto je upao u takozvani Development Hell, ovaj film je na kraju iz istog izašao tako loš da nije izazvao ni pangalaktičku eksploziju hejta koju sam lično očekivao, već samo hladnu jezu i potpuno odsustvo publike. Ipak, na neki način, skupio je dovoljno novca da opravda nastavak. Kako bilo, Dragonball Evolution se od tad pa nadalje koristi kao glavni razlog zašto filmovi po animeu ne bi trebali da se snimaju. Mislim da je i opskurni kineski filmić Dragon Ball: The Magic Begins iz devedesetih verniji originalu, a Kinezi su obukli Džeki Čena u kostim od Chun Li. U krugovima anime fanova ovaj film ima status Voldemora u Hari Poter univerzumu (onaj-koji-se-ne-sme-imenovati) i svi se prave da nikad nije ni postojao.

Najnoviji film koji je bolno očigledno inspirisan animeom jeste Guilermo del Torrov Pacific Rim. U jedan film su strpani skoro pa svi klasični mecha anime motivi, počev od džinovskoh robota koji se bore protiv džinovskih čudovišta, preko međunarodne organizacije koja protiv dogovora na svoju ruku pokušava da spase svet do sinhronizacije pilota i pilotiranja preko nervne konekcije sa robotom. Ipak, za jednog hardkor anime fana kakvim se zove, Del Toro je napravio par previda. Najpre to što je umesto da plati scenaristu podelio pisaće mašine grupi orangutana, potom što je apsolutno mljeknuo đokincem o ledinu na Bečedelinom testu (interakcija ženskih likova) i na kraju što je najteža i najneizvesnija borba u celom filmu bila borba Sina Anarhije sa američkim akcentom. Što je prava šteta, jer film ima odličnu ideju, nije amerocentričan, poreklo Mako nije vezano za glavnog lika, i vizuelno je spektakularan. Pravi dokaz da vizuelni efekti ne vrede Kurtisa Džejmsa Džeksona Trećeg ako su likovi sečeni od kartona. Del Toro je snimio Pacific Rim s namerom da napravi igrani Evangelion, a napravio je igrani Attack on Titan. U pripremi je i drugi deo filma, nadam se da su se orangutani u departmanu za scenario malo ispraksali s prstima. Ili da su zamenjeni malo skupljim pavijanima.

Rekao sam da je anime inspirisao brojne poznate face u Holivudu. Jedna od najstarijih glasina je ona o rimejku Alite (Battle Angel Alita) koji James Cameron planira već desetak godina. S obzirom da je s Avatarom g-din Cameron vratio publiku u bioskope, možemo samo da se nadamo da će njegov rimejk lansirati još jedan trend, kao što je Avatar to uradio sa 3D prikazom. Kako bilo, Cameron je odlučan da svoju nameru ostvari, a nama ostaje samo da čekamo.

Druga najava koja, doduše ne izaziva tako pozitivne reakcije jeste Akira. Leonardo DiCaprio je veliki fan i rešen je da producira film dostojan originala. Razlozi tolikog otpora prema filmovanju ovog vrhunskog animea su teška lokalizacija u odnosu na mangu/anime, povećavanje godina glavnih junaka na dvadesete i mogućnost da Tetsua igra Robert Sparkle Pattinson. Na sreću ili na žalost, film je upao u razvojni pakao i ko zna kad će i da li će da ugleda svetlost dana.

Za ime Zack Efron-a (jedan od zvezdica iz Diznijevog programa za decu i mlade), vezivala su se dva velika anime naslova, Death Note i Full Metal Panic!. Za FMP! je skoro sigurno da se neće snimiti (što je šteta jer bi, realno, mogao da uspe kao igrani film), dok je Death Note u većoj ravni verovatnoće, ali opet daleko od sigurnog. Ma koliko ja bio sumnjičav prema glumačkom umeću mladog Efrona, čini mi se da bi bio adekvatan Lajt Jagami, zbog fizičke sličnosti i činjenice da je delovao najbezopasnije čak i u glumačkoj postavi High School Musical.

Još jedan podosta uticajan glumac i odskoro režiser, Keanu Reeves, osim što se proslavio kao meme, lansirao je jako interesantnu glasinu o filmu po animeu Cowboy Bebop, gde bi ulogu Spike Spiegel-a tumačio on sam. Film je još u fazi osmišljavanja i pisanja scenarija, ali i sam glumac je skeptičan po tom pitanju, jer bi film poput takvog koštao kao Titanik II: Sa Osvetom. Mada, Keanu bi bio dobar za Spike-a zbog svog izraza nenapadne odsutnosti a i zbog dobre zaleđine u borilačkim veštinama (setite se samo Matriksa).

Još jedan režiser koji je obožavalac animea je Alexander Aja, poznat po Switchblade Romance i rimejku The Hills Have Eyes. Njegova dugogodišnja želja je da snimi anime ekranizaciju Space Adventure Cobra koju je, budući Francuz, gledao osamdesetih kao dete. Cobra je, slično gorepomenutom Cowboy Bebopu, jedan moralno ambivalentan lik u moralno ambivalentnom svetu, nešto kao kapetan Malcolm Reynolds u Firefly. No, jedino što smo dobili od tog filma jeste poster, a te najavljene 2013-te je u bioskope došao drugi kapetan, Harlok, a svemir je pretpostavljam premali za dva povampirena animea iz osamdesetih u isto vreme.

Posle svega napisanog, verovatno se pitate šta ja mislim o svemu tome. Pitate se mojega. E, zabole me. Možda ste po opisima primetili da sam elitista po stavu prema animeu, i da ga ne smatram ravnopravnim, već daleko superiornijim medijem od filma. Stoga mi se čini da sve holivudske zvezde koje se nazivaju ljubiteljima animea ipak ne smatraju da je anime na ravnoj nozi sa filmom, te da ga treba približiti zapadnoj publici. Razlog zato je i takozvani Animation Age Ghetto, to jest stav da je sve što je animirano namenjeno deci. Sve je to razumljivo i rađeno s najboljim namerama, ali za verodostojnu ekranizaciju jednog klasičnog animea potreban je budžet osrednje evropske zemlje, a sa tolikim novcem nijedan producent ne želi da se igra. Zbog toga je na prvom mestu i pribegnuto animaciji, jer je daleko jeftinija a kontrola nad prikazom potpuna, bez teškoća koje prate igrane filmove (mešanje sa strane, sudari ega galaktičkih razmera, probijanje budžeta, pritisci ulagača, glumci i režiseri na teškim drogama). Ostavimo animee u domenu animiranog, jer su za to najpogodniji. Ko nije voleo nešto dok je bilo u ravni, još manje će ga voleti kad je u prostoru. Voleo bih kada bi neko buduće filmsko ostvarenje dokazalo da grešim, ali da bi se to desilo, film treba da odbaci ulogu sredstva za isključivo zarađivanje novca i počne ponovo da biva nešto što tera ljude na razmišljanje. A to ne mislim da će da se desi skorije. Ma koga ja zajebavam, i anime je puk’o.
No Comment