Na arkadama ima igara koje su totalno udarene. Najpoznatija je Pu-Li-Ru-La ali dok ona deluje kao igra koja je namerno napravljena da bude što je uvrnutije moguća Trio the Punch deuje kao mnogo iskrenije delo poremećenog uma. Kao da je neko promućkao elemente u šejkeru i prosuo ih direktno u kod. I to kakve elemente.

Od samog početka postaje jasno da ovde nije sve u redu. Na naslovnom ekranu tekst je u crnim kvadratima kao da autori nikada nisu čuli za prozirnost. Pa onda ekran za izbor likova na kojem se svi deru (svi portreti su nacrtani kao da im je neko upravo nabio usijani žarač tamo gde sunce ne sija. Čak i nindža koji nosi masku), koji izgleda baš nabacano. Likovi skroz deluju kao da pripradaju različitim igrama. A onda dolazi prvi nivo.

Bijete Karnove posle kojih dolazi glavonja. Četiri Karnov patuljka koji nose kamenu kocku na kojoj je džinovska statua Karnova koja rapidno izbacuje vatrene kugle iz palca na nozi. Taj prvi nivo oslikava celu igru bez ikakve greške. Na svakom nivou ubijate obične protivnike koji povremeno ostavljaju srca iza sebe. Kada sakupite dovoljno, borite se sa glavonjom koji je skoro uvek totalno uvrnut. Tu su delovi statua, leteće zlatne ribe, tipovi sa maljem veličine kuće, neke monstruoznosti koje je nemoguće opisati u par reči i mnoge druge spodobe. Titulu najboljeg definitivno odnosi Pukovnik Sanders (maskota KFCa) kojem posle par udaraca eksplodira gornji deo tela iz kojeg izleti ptica koja vas gađa pilećim batacima.

Da nije ovih uvrnutosti igru ne bi vredelo ni pominjati. Izvođenje je viđeno bezbroj puta u igrama poput Rastan i Dragon Ninja ali su kontrole loše a dizajn nivoa nasumičan i prosto glup. Sistem jačanja i slabljenja se svodi na lutriju između nivoa. Nivoi su strašno neizbalansirani tako da težina oscilira. Naizgled totalno slučajnim redosledom od neobjašnjivo lakih do teških a isto važi i za dužinu istih. Pošto je cela igra podeljena na 4 tematske celine gde se neprijatelji i pozadine ponavljaju sa manjim tematskim varijacijama (Karnovi u pustarama pa zombiji i pankeri u gradu i kanalizaciji pa nindže u drevnom japanu i blobovi u industijskoj futuristici) postane monotona i jedino što igrača goni napred je želja za sledećom dozom ludila.

Muzika je iznenađujuće prijatna za ovako zbrčkano delo. Svaki od protagonista ima svoju temu koju ćete slušati kroz celu igru i koja tematski odgovara liku. Efekti sa druge strane su čudni i često neprikladni. Ali i to se uklapa u ludilo koje ovaj naslov predstavlja.

Mogao bih da nastavim da navodim sve uvrnutosti, od statue na ekranu za nastavak posle smrti do totalno blesavog i antiklimaktičnog kraja. Nažalost time bih samo pokvario doživljaj drugima. Ova igra se prosto mora iskusiti da bi se shvatila njena veličanstvenost. Poput loših kultnih filmova ovo je remek delo nekvaliteta koje fascinira svojom pojavom.

Grafika: 3.0 – Nije loša ali nije ni dobra. Mnoge stvari su bizarno nekvalitetne u odnosu na neke druge detalje koji stvarno lepo izgledaju.
Zvuk: 4.0 – Možda i prejako ali melodije su prijatne a efekti doprinose atmosferi ludila.
Kontrole: 2-3.5 – Ne mogu da dam jednu ocenu jer detekcija dodira strašno varira sa likovima. Naravoučenije, igrajte sa Santosom!
Zabavnost: 4.0 – Važi za prvo igranje i za ljude koji vole uvrnute igre. Za ostale solidan dovoljan (2)