Nintendo Wii nam je doneo dosta novih franšiza. Novi sistem upravljanja koji je popularizovao Nintendo je omogućio nekim naslovima da jednostavno zasijaju. Rodile su se odlične društvene igre kao i neki hardkor naslovi koji jednostavno nisu uspeli da prežive tranziciju na budućim konzolama (Wii U) iliti da pridobiju casual publiku. Ipak naslovi kao Wii Sports, Wii Party, Mario Party su utemeljili put kompletnijim naslovima, a jedan od njih je definitivno Mario & Sonic at the Olympic Games franšiza. Serijal koji je otpočeo svoj život na Wii konzoli je nastavio da se širi na svakom sledećem Nintendo sistemu, nebitno da li on bio Handheld ili kućna konzola. Pošto je olimpijada na svake četiri godine, razvojni tim je imao dovoljno vremena da svaki put smisli nešto novo, drugačije i zanimljivo za novu publiku i često im je uspevalo. Neretko se ipak dešavalo da smo u tim naslovima dobijali igre koje su jednostavno reprizirale svoje prisustvo u novim izdanjima, ali količina zabave koje su nam nudile drugi naslovi su načinili da se takve odluke zanemare. Dvanaest godina nakon prvog naslova u franšizi, stigao nam je Mario & Sonic at the Olympic Games Tokyo 2020, igra koja promoviše olimpijske igre u Tokiju koje će se održati sledećeg leta.
Priča ide ovako, družina koja se nikada sem na Olimpijadi ne sakuplja zajedno, grupa likova iz Sonic i Mario franšize, je ponovo na okupu u Tokiju. Ipak nešto krene po zlu i svi likovi sem Luigija bivaju zarobljeni u retro konzoli. Na vama je da kroz razne aktivnosti izvučete jednog po jednog lika kako bi uspeli da se takmiče na Olimpijadi. Najbolja stvar u igri je praktično već na početku Story moda, a to su retro odrađene olimpijske aktivnosti. Svi koji su rasli uz NES se sigurno sećaju Track & Field igre, i prosto je fantastično da vidite povratak nekih od sportova iz te igre u ovom naslovu, naravno vizuelno prerađene da se uklapaju u Mario & Sonic na olimpijadi temi. Čak je i mehanika slična kao u NES igrama, za neke igre apsolutno identična. To može da bude jedan savršen potez koji vas tačno gađa u nostalgiju ili možda lenj potez, jer ne unosi nikakvu dubinu u gameplayu, makar nešto komplikovanije od samog 2D prikaza. Ipak, sve šta se dešava u Story Mode mnogo bolje funkcioniše u tom 2D okruženju nego u 3D, kako od naracije i interakcije likova, do simpatičnijih sportova i razvoja priče. 3D iliti sadašnje okruženje Mario & Sonic igre izgleda poprilično veštačko, dijalozi isiljeni i nekako besmisleni. Sve je jako cringy ukoliko bi tako mogli da se izrazimo. U 2D okruženju sve je nekako, fluidno, lepo, odlično realizovano, a na kraju krajeva, simpatično. Razvojni tim cilja tu retro notu ovim, a i pokušava da suptilno podseti publiku da postoji Ninendo Online sa NES i SNES bibliotekom igara i da mogu i na taj način da se podsete nekih starih, divnih i vanvremenskih naslova, Track & Field included.
Skup više od dvadeset igara može da bude komplikovan za realizaciju, u smislu optimizovanja i kreiranja nekog savršenog gameplay loopa, jednostavnih kontrola i zaraznih mehanika. Upravo zbog toga neke igre prosto i jednostavno rade i funkcionišu savršeno. Odlično isplanirane i realizovane, jednostavne ali sa druge strane jako zabavne za igranje, pogotovo u društvu. Ipak, postoji nekolicina onih koje jednostavno nemaju smisla da se igraju, jer su praktično automatizovane. Igre kao što su Surfing i Skateboarding su praktično automatske igre, gde vi kontrolišete sve jednim dugmetom, bolje rečeno igra ”vas vozi” dok vi birate kada ćete skočiti, napraviti trik ili tako nešto. Skateboarding je sterilniji zbog okruženja, dok Surfing može i da bude zanimljiv ponovo najviše zbog divnih talasa i svega što možete da vidite. Što je ponovo ne mnogo, ali makar voda je opuštajuća u odnosu na beton, je l’ da..?
Druge igre, od gomile koliko je ponuđeno, su lenja kopija igara sa prošle Mario & Sonic at the Olympic Games igre, bukvalno copy paste, od izgleda, preko modela do animacija i ponuđenih pokreta. Boks je jedan odličan primer jer izgleda kao lenji copy paste, time totalno nezanimljiv svima onima koji su igrali prethodne naslove iz ove sub-franšize. Sa druge strane, noviteti kao što je Džudo/Karate izgledaju poprilično zanimljivo i aktivno za svakog igrača. Mehanika je zadovoljavajuća i traži od vas dobar tajming, fokus i pažnju na protivnika ukoliko želite da dođete do pobede. Ostale igre su zabavne u društvu, dok neke nisu ni to jer su jednostavno pretiskanje jednog dugmeta ili mučenje da uradite nešto u igri za kraće vreme nego što traje loading screen. Određene ”mini igre” ako bi tako mogli da ih nazovemo, traju bukvalno manje od minuta dok loading može da potraje više.
Zbir dosta različitih tipa igara može da izgleda zanimljivo na prvi pogled, ali u preko dvadesetak igara, ima sigurno nešto ispod deset koje su totalno nezanimljive, prekratke za bilo kakvo uživanje ili užasno realizovane. Igru najviše vadi to što ostale igre, računajući neke kao što su fudbal, karate, skate koji je praktično mešavina Mario Karta i Sonic Runninga i kao dream spin-offovi stvarno zanimljive, vrede za igranje i generalno izvlače isplativost kupovine ovog naslova. Najzanimljivije su one koje vas teraju da uložite vaše vreme kako bi jednostavno naučili mehaniku kako bi bili bolji, i onda dok obarate rekorde imate osećaj da ustvari postižete nešto. Generalno gledano, u igri definitivno i iskreno ima veći broj kvalitetnijih igara nego onih koje su tu za gubljenje vremena, samo je mukotrpan posao da prođete kroz sve, savladate neke čudne mehanike i napravite listu onoga što je najzanimljivije za vas i šta bi mogli da nastavite da igrate.
Dobra stvar u tome je što naravno, ukoliko ne igrate story mode, možete birati sport koji vi želite da igrate, solo, online ili u lokalu, te ne morate da se mučite sa ostatkom igara, ukoliko ne izaberete random traženje igre koju želite da igrate. Kada smo kod načina igranja, lepo je napomenuti da su apsolutno sve igre igrive u online okruženju, što je jedan ogroman plus za ovaj naslov, s obzirom da je rekord ”online” igara u dosadašnjim Mario & Sonic igrama jednak četvorci. Online modovi poprilično iznenađujuće dobro funkcionišu. Nismo imali nikakvih problema u online okršajima, sem glupe mehanike za aktivnosti od kojih smo očekivali najviše (stoni tenis recimo).
Što se tiče grafičke prezentacije. Mario & Sonic at the Olympic Games nije igra koja bi nas oduvala grafikom niti treba iskreno. Ništa više ne može da priđe Luigi’s Mansion naslovu koji nas je oduvao pre nekoliko nedejla. Ipak grafika, služi svrsi i za neke aktivnosti izgleda mnogo bolje nego što smo očekivali. Ipak grafički najmanje zahtevne aktivnosti izgledaju najbolje, a to su definitivno retro 2D aktivnosti.
Mario & Sonic at the Olympic Games Tokyo 2020 (Nintendo Switch)
-
7.5/10
Finalni utisci:
Mario & Sonic at the Olympic Games je preambiciozna igra sa pregršt mini igara. Većina izgleda i kontroliše se fantastično dok su druge poprilično osakaćene u odnosu na ono što smo očekivali. Ovo je naslov sa love & hate mehanikom prema korisniku. Obožavate aktivnosti koje možete igrati online, sami ili sa prijateljima i porodicom u lokalu, dok jednostavno mrzite jer su neki sportovi toliko degradirani da je to neverovatno. Ipak ovaj naslov nudi mnogo za jednostavnu, čistu zabavu, a to na kraju krajeva traže apsolutno svi igrači, ne samo vlasnici Switch konzola.
No Comment