Prosečnost je jedan veliki paradoks. Za svoga života, svaki čovek teži ka tome da ga nikada u životu neko ili nešto ne poistoveti sa prosekom bilo koje vrste. Iz nekog čudnog šizofrenog razloga, verovanje da smo jedinstvena i posebna pahuljica koja se nežno leluja na povetarcu nam pričinjava neverovatnu dozu samozadovoljstva. Sa druge strane ma koliko želeli da budemo vanprosečni i jedinstveni, podsvesno težimo ka tome ne odskačemo previše od okoline u kojoj se krećemo. Ovaj fenomen sa porastom godina počinje sve više da degradira u drugom pravcu sve dok eventualno ne stignemo do onog stadiuma gde je takozvana “sigurica” , iako manje uzbudljiv, u stvari sasvim dobar i jedino logičan izbor.
Upravo je Assassins Creed franšiza savršen primer koji dokazuje tačnost ove teze. Prvi AC je bio igra koja je u svojem izvođenju bila puki prosek. Međutim, uzbudljivost nove intelektualne svojine, impresivno igračko okruženje, kul pentranje po zgradama, roleplay u kojem ste član drevnog bratstva elitnih ubica koji čuvaju tajne čovečanstva bili dovoljno dobro postavljena udica na koju se većina igrača upecala. Assassins Creed je pored svih maljkavosti bio novi kul klinac u kraju i da su karte odigrane bolje čitav serijal se ne bi među današnjim gejmerina smatrao epitetom shameless money grab logike kojom današnji AAA izdavači sve češće pribegavaju. Onima koji se ne slažu sa ovom izjavom treba istaći da je u proteklih osam godina izašlo devet AC igara, petnaest ako računamo i ručne konzole. Priznaćete, to je brojka kojom čak ni Call od Duty ne može da se pohvali.
Pored svega gore navedenog, da li novi Assassins Creed Syndicate zaslužuje da bude otpisan samo zato što je po već ranije ustaljenoj pretpostavki još jedna u nizu shameless money grab AC igara ili je možda baš ova igra prekretnica koja će revitalizovati serijal? Pa, hajde da saznamo.
Ovaj put glavna tematika se odvija u Londonu za vreme vladavine kraljice Viktorije. Igra prati priču dvoje mladih ubica Jakoba i Ivi Fraj njihovu borbu u kojoj za cilj imaju da oslobode London od templara koji iz senke njime upravljaju već čitav vek. Jakob je predstavljen kao arogantni svojeglavac koji ne mari previše za subtilnost i tradiciju po kojima se bratstvo vodilo vekovima unazad. Po njemu cilj opravdava sredstvo i učiniće sve kako bi izbrisao i poslednjeg templara iz Londona. Sa druge strane Ivi se duboko vodi po pravilima bratstva i teži ka tome da u svom poslu bude neuočna, proračunata i precizna. Zbog ove razlike u pristupu njihova saradnja je uspešna koliko i mešanje ulja i vode, no srećom tokom zajedničkih misija pristaju na međusobne ustupke zarad većeg dobra. Iako na papiru deluju kao dve puke suprotnosti u realnosti osim vizuelne ne postoji druga bitnija razlika između ova dva lika. Oboje korsite identične skillove i mehaniku, dok neke manje razlike dolaze do izražaja investicijom u poslednji red skillova koji je rezervisan isključivo za jednog od njih. Na žalost, to je previše sitno da bi opravdalo postojanje dva igriva lika. Stvara se utisak kao da je Ivi zapravo trebalo da bude glavni protagonista ovog nastavka, ali da je zbog nedostatka hrabrosti izdavača “sigurica” bila da se u igru ubaci i muški ubica.
Po dolasku u London mlade ubice dolaze do zaključka da je jedini način kojim bi uspeli da oslobode grad jeste osnivanje bande koja bi se širom četvrti Londona borila za prevlast sa suparničkom templarskom bandom. Starijim igračima će se odmah upaliti GTA San Andreas lampica i ono što može da se kaže jeste da ovaj model odlično funkcioniše u Syndicate-u. Borba za teritoriju ze sastoji iz nekoliko mini misija koje su raspoređene po svakoj četvrti. Misije variraju od atentata na templare do otmica i oslobađanja dece iz fabrika. Po završetku svih misija u četvrti sledi glavna borba sa protivničkom bandom. Iako će se ovaj koncept ponavljati iznova i iznova dok ne oslobodite čitav London, implementacija je uređena jako dobro pošto se po oslobađanju svake četvrti ostvaruje konkretan napredak. Stoga, takozani XP fam nije tako monoton kao u nekim prethodnim naslovima. Treba napomenuti da oni koji žele da stvar dodatno ubrzaju imaju priliku da za pravi novac kroz mikrotransakcije kupe xp boostove i ostale sitne olakšice. Pošto živimo u 2015. gde je mobilni gejming postao de fakto veliki deo industrije ovaj potez je donekle bio za očekivati. Srećom, mikrotransakcije nemaju preveliki uticaj na celokupnu igru tako da ih možete lako zanemariti.
Vizuelno okruženje i dojam Viktorijanskog Londona je nešto čemu dizajnerima i programerima iz Ubisofta treba zaista skinuti kapu. Svaki delić grada je živopisan i sažet iz toliko verodostojnih, organskih, scena da jednostavno imate osećaj da se zaista nalazite u tadašnjoj prestonici modernog sveta. Na svakom koraku primetan je neviđeni trud i pažnja za najfinije detalje koje nećete videti ni u jednoj drugoj igri. Muzička komponenta kroz raznorazne gudačke instrumente verodostojno opisuje duh tadašnjeg Londona.
Sa druge strane ovde dolazimo i do glavnog problema koji Assassins Creed Syndicate poseduje. Naime, Ubisoft je napravio neprikosnoveno igračko okruženje ali je na kraju dana podbacio da vas kroz glavnu priču dublje poveže sa remek delom poznatijim kao London. Na žalost glavna priča je mediokritet i jednostavno ne ističe maksimum ovako postavljenog okruženja. Čitava potera za mističnim predmetom poznatim kao Piece of Eden je totalno zaboravna i uz neke izuzetke izuzetno nezanimljiva. Templari su komično zli, sa klasičnim motivom “totalne dominacije svetom”. Kako budete odmicali kroz priču sve ćete češće preispitivati ispravnost odluka koje će Jakob i Ivi donositi. Dodatni problem je pokušaj da se gde god je moguće ugura neka duhovita opaska koja dijaloge čini nebuloznim. Glasovna gluma je na veoma visokom nivou i zaista je za žaljenje što glumci nisu imali kvalitetnije napisane dijaloge.
Još jedan problem koji Syndicate poseduje jeste mehanika koja jednostavno ne funkcioniše u ovakvom okruženju. Ubistva iz senke više gotovo da ne postoje pošto će se 80% misija odvijati po danu na otvorenom. Teško je glavne likove shvatiti kao pripadnike elitnih ubica dok se šunjate ili ubijate metu pred tridesetak očevidaca koji će se ponašati kao da je u pitanju još jedan običan dan u njihovom životu. Veštačka inteligencija takođe nije najsvetlija strana igre. Protivnici nisu u stanju da registruju ubistva sa daljine. Čak kada su mete tik jedna uz drugu AI se neće uzbunjivati ako ubijete jednu od njih. Zbog toga će se 90% ubistava dešavati sa sigurne razdaljine odakle protivnik nikada neće reagovati. No i sa svim ovim zamerkama stvar nije toliko crna. Sporedne priče u kojima pomažete svetskim velikanima poput Bela, Marksa, Darvina, Dikensa i drugih su izrazito zabavne i predstavljaju veoma jak fun faktor koji čitavu stvar vadi iz blata. Još jedna dobra stvar je to što je igra nakrcana sadžajem. Biće vam potrebno jedno par sedmica kako bi ste igru prešli u celosti, što će fanovima serijala svakako prijati.
Pa na kraju šta možemo da kažemo o AC Syndicate, da li je u pitanju još jedan dirty money grab? I pored svih navedenih zamerki ipak je u suštini dobra igra koja nudi gomilu sadržaja. Međutim problem kao i sa svakom drugom AC igrom je taj što je mogla da bude nešto mnogo više da je Ubisfot imao više hrabrosti. Zamislite da je u glavnoj ulozi umesto generičnih templara i ubica bio recimo Šerlok Holms? Ovakvo veličanstveno napravljen London bi bio savršena tabla za takvog junaka i njegove avanture. Fanovi AC serijala su svakako dobili sočnu zanimaciju do neke sledeće igre. Sa druge strane, novim igračima i onima koji su odavno batalili ovaj serijal igru ipak možemo da preporučimo. Ako ste željni solidne zabave bez neke preterane investicije u ozbiljno igranje Assassins Creed Syndicate je prilično dobar izbor.
No Comment