1985. godina je bila ključna za sudbinu konzola – totalni krah koji je samo godinu dana ranije izazvao dotadašnji lider Atari je svojom nerazumnom poslovnom politikom mnoge naveo na prognoze da industrija zabavnog softvera nema bogzna kakvu budućnost. A onda se na tržištu pojavio Nintendo Entertainment System (NES) čiji je tvorac bila japanska kompanija, do tada poznata van matične zemlje uglavnom po par uspešnih naslova za igračke automate. Bez obzira na prosečne tehničke karakteristike, čak i za svoje vreme, Nintendo je publiku privukao revolucionarnim kontrolerom – džojpedom, kao i desetinama fantastičnih igara (Super Mario Bros. serijal, Legend of Zelda, Metroid, Final Fantasy i mnoge druge), što je sve zajedno rezultovalo prodajom preko 60 miliona primeraka konzole i još važnije, vratilo igračku industriju na noge. Međutim, od tada pa nadalje stvari su bile sve gore za proizvođača iz Zemlje Izlazećeg Sunca. Daleko od toga da je SNES bio loš, naprotiv, ali ostaje činjenica da nije bio ni približno dominantan kao njegov prethodnik. Dno je ipak dotaknuto sa Nintendo 64 konzolom, koja je zbog nesretnog izbora medijuma (kertridži vrlo ograničenog kapaciteta) definitivno oterala mnoge razvojne timove ka drugim platformama. GameCube sistem je sa druge strane ipak predstavljao znak da se nekadašnji gigant budi, iako ni približno nije uspeo da se nametne tržištu kao PlayStation 2. Međutim, za uvek ambiciozni Nintendo, spori povratak na vrh nije opcija, što nam je Wii konzola sjajno demonstrirala.

Wii console

Kada je prvi put objavljen koncept nove Nintendove platforme, bilo je mnogo više skeptika nego onih koji su iskreno verovali u uspeh ovog projekta. Ipak, kompanija je učinila jedinu logičnu stvar jer su njeni čelnici izgleda definitivno uvideli da ne mogu da pobede Sony i Microsoft klasičnom trkom za megahercima i potpisivanjem ugovora sa velikim kompanijama o izradi ekskluzivnih igara za svoj sistem. U situaciji kada bukvalno nema više šta da izgubi, Nintendo se konačno okrenuo onome što ga je proslavilo – inovacijama.

Fizički, konzola odiše elegantnim izgledom, najviše zahvaljujući svojim skromnim dimenzijama i vrhunskoj izradi koja spaja futuristički i retro dizajn u jednom pakovanju, po nama, na vrlo dopadljiv način. Osim konzole, svaki sistem dolazi u paketu sa jednim kontrolerom koji podrazumeva Wiimote i Nunchuck, koji se u većini igara koriste kao jedna celina (povezuju se odgovarajućim kablom). Wiimote je glavni upravljački uređaj i, kao što mu ime govori, ima oblik klasičnog daljinskog upravljača, doduše sa vrlo neobičnim rasporedom tastera, ali i ugrađenim zvučnikom (koji se u praksi ispostavio kao pun pogodak). Zdrava logika kaže da je Nintendo želeo da približi konzolu i osobama koje do sada nisu pokazivale interesovanje za ovaj vid zabave, pa je ovakav dizajn kontrolera bio potpuno logičan a zapravo i genijalan korak. I Wiimote i Nunchuck se sa konzolom povezuju bluetooth komunikacijom i imaju u sebi ugrađen senzor pokreta (pokreti se detektuju preko infrared konekcije) koji se izuzetno dobro pokazao u praksi. Osim konzole i kontrolera, standardno Wii pakovanje uključuje još i neophodne kablove za povezivanje (ako želite progressive scan, moraćete da dokupite kompozitni kabl za tu namenu), odnosno upustva o povezivanju i korišćenju sistema koja su gotovo izlišna, jer je sve pojednostavljeno do maksimuma. Online podrška je integrisana od starta, doduše samo ako ste povezani bežično na mrežu, dok će svi ostali morati da dokupe opcione adaptere (naravno, u obzir dolaze samo širokopojasne konekcije).

Glavna zvezda sistema i ono što je dominiralo u iznenađujuće agresivnoj marketinškoj kampanji je upravo revolucionarni upravljački uređaj, i nimalo nas ne čudi što je to tako. Bez obzira na to koliko ste vremena do sada proveli uz miša, tastaturu ili džojpede, privikavanje na Wiimote i Nunchuck je prirodno, baš zahvaljujući njihovoj jednostavnosti. Motion sensor tehnologija je fenomenalno implementirana i nalazi primenu u dosta žanrova, a što je najvažnije, dozvoljava vam da se uživite u zabavu koliko vi želite, bilo sedeći u udobnoj fotelji ili na nogama uz solidnu simulaciju pokreta na ekranu. Druga varijanta je svakako mnogo interesantnija, a i korisnija, o čemu svedoče primeri mnogih ljudi za koje je Wii postao savršeno sredstvo za mršavljenje!

wiimoteOno što sa druge strane predstavlja slabost u odnosu na konkurenciju, jesu hardverski potencijali sistema, za koje je teško izreći pohvale. Na to upućuju već pomenute skromne dimenzije (44 mm širina, 157 mm visina, 215 mm dužina) i težina od svega 1,2 kg. Za početak, pomalo tragično deluje odluka da Wii ne podržava čak ni, sada već prevaziđen DVD video standard, a verujemo da njegova integracija obzirom na starost tehnologije ne bi značajno povećala cenu proizvodnje. Veći problem svakako predstavljaju same performanse koje nisu ni približne onome što nude PlayStation 3 ili Xbox 360. Po nekim informacijama, Wii je tek dva puta jači od GameCube konzole, što je predstavljalo veliki problem u kasnijim godinama.

Super Mario Galaxy, prvi veliki Nintendov hit na Wii-u
Super Mario Galaxy, prvi veliki Nintendov hit na Wii-u

Iako može da se koristi na HDTV ekranima, Wii ne vidi veliku korist od njih, jer je najveća podržana rezolucija 480p odnosno 576i što je daleko manje od 720p i 1080p koje odlikuju proizvode kompanija Sony i Microsoft. Činjenica jeste da su klasični CRT ekrani još uvek zauzimali daleko najveći deo tržišta te 2006. godine na globalnom nivou, ali su ga izgubili već tokom naredne 2-3 godine. Bez obzira što su mnogi ove probleme želeli da stave u zapećak, to ipak nije bilo moguće, Nintendo jednostavno morao da vizuelne kapacitete kolikotoliko uskladi sa trendovima koje su nametnuli konkurenti kako bi sistemu produžio životni vek. Ipak, stvari se mogu posmatrati i iz druge perspektive – Nintendova filozofija sugeriše da publici kojoj se Wii obraćao grafika nije bila toliko važna, odnosno da im je bila mnogo bitnija startna cena od svega 250 evra. Fenomenalan početak prodaje i tiraž koji je daleko nadmašio konkurente govori da je to ipak bio pravi potez.

Kada je reč o modčipovima koji često odlučuju o sudbini neke konzole u našoj zemlji, treba reći da ih je od samog početka bilo podosta i da omogućavaju igranje kopija GC i Wii igara na običnom DVD disku, kao i da rade u stealth režimu (odnosno, online servisi ne mogu da ih detektuju).

Kao nesumnjivi lider tadašnje generacije konzola, bez obzira na relativno slab izbor 3rd party igara, Wii je predstavljao pravo osveženje na tržištu i već sada čini važan elemenat kompletne istorije ne samo igračke, već i globalne zabavne industrije.

Wii Kanali
Korisnički interfejs koji se dobija startovanjem konzole nazvan je Wii Channels i sastoji se od 48 slotova u koje korisnici mogu da drag&drop metodom smeste svoje omiljene “kanale”, kako ih je Nintendo nazvao. Ono što ćete ugledati po prvom startovanju konzole je Disc Channel (startovanje Wii ili GameCube igara), Mii Channel (kreiranje sopstvenog online portreta), Photo Channel (za rad sa digitalnim fotografijama), Forecast Channel (pristup online prognozi vremena), News Channel (čitanje najsvežijih vesti iz sveta), Wii Shop Channel (kupovina Wii poena koji se koriste za download starih igara na virtuelnu konzolu ili Opera browsera), Internet Channel (pregledanje Internet sadržaja preko Opere, postoji podrška za Flash) i Wii Message Board koji služi za ostavljenje poruka drugim članovima porodice ili slanje teksta odnosno slika na mobilni telefon. Sadržaj svih pojedinačnih aplikacija nadograđivao se novim verzijama firmvera koje je Nintendo povremeno izbacivao.

WiiScreenWiiše od jedne konzole
Starije igrače posebno će oduševiti odluka kompanije Nintendo da na Wii platformi preko “Vritual Console” servisa omogući igranje hitova sa ranijih generacija igračkih platformi, konkretno sa NES, SNES, N64, ali i Mega Drive, odnosno TurboGrafx-16, MSX i NeoGeo sistema! Odziv igračkih kompanija koje su pravile igre za ove sisteme je izuzetno dobar (u podršku su se između ostalih kasnije uključili i Namco Bandai, Capcom, Midway Games, Konami, Square Enix, Sunsoft, SNK Playmore, Taito, Tecmo i drugi), a Nintendo je uspeo da se domogne i licenci igara čak i onih naslova koje su kreirale kompanije koje odavno više ne postoje. Sve igre se preuzimaju preko Wii Shop kanala i koštaju od 5 evra (NES) do 10 evra (N64). Kao igrački kontroleri mogu se koristiti Wii Remote (ne radi sa SNES i N64 igrama), Classic Controller (univerzalno rešenje, kupuje se posebno) i GameCube kontroler (nije potpuno upotrebljiv sa Mega Drive i Turbo Grafx platformama). Naravno, na sve ovo treba dodati činjenicu da je Wii kompatibilan sa svim igrama za GameCube i njegovim hardverom.

Zašto baš Wii?
Sve do, neposredno pre E3 sajma u Los Anđelesu, nova konzola kompanije Nintendo bila je poznata pod imenom Revolution, za koje su mnogi bili sigurni da se neće menjati. Ipak, kako je malo toga na ovom sistemu konvencionalno i ime mu je promenjeno u ono pod kojim ga znamo danas. Pritom, iz japanske kompanije stalno ponavljaju da je pun naziv platforme samo Wii, nikako Nintendo Wii i da je jedina pravilna množina Wii sistemi (Wii systems) ili Wii konzole (Wii consoles), nikako Wii-ovi (Wiis na engleskom). Dva slova “i” u nazivu konzole trebalo bi da simbolizuju dve osobe i predstavljaju okupljanje igrača, ali i njene unikatne kontrolere. Zvanično objašnjenje izgleda otprilike ovako: “Wii zvuči kao ‘we’ što upućuje na to da je konzola za svakoga. Wii će lako upamtiti ljudi širom sveta, bez obzira na jezik koji govore. Nema zabune. Nema potrebe za skraćenicama. Samo Wii.”

Wii motion plus
2009. godine Nintendo je pustio u prodaju ekspanziju za tada već izuzetno popularni Wii Remote kontroler. Wii MotionPlus bio je dotatak koji se kačio sa donje strane kontrolera i dodavao je preciznost detektciji pokreta, ali samo u igrama koje su ga podržavale, dok u starijim izdanjima nije pravio nikakvu razliku. Preciznost u prenošenju pokreta u igru je bila veća zahvaljujući akcelerometru koji je Wii Motion Plus posedovao. 2010. pojavio se i Wii Remote Plus standardni kontroler koji je imao ugradjen Wii Motion Plus. Sveukupno Wii Motion Plus mogućnosti koristilo je svega par većih igara kao što su Wii Sports Resort (2009), i The Legend of Zelda: Skyward Sword (2011)

Wii Remote Plus (levo) i Wii Remote sa Motion Plus dodatkom (desno)
Wii Remote Plus (levo) i Wii Remote sa Motion Plus dodatkom (desno)

Wii Mini
2012. godine Wii je specijalno za Kanadsko trziste dobio redizajniranu, manju, budžet verziju u vidu Wii Mini izdanja, iz koga su izbačeni komponentni video izlaz, podrška za S-video kao i RGB scart izlaz, takodje, Wii Mini izgubio je i kompatabilnost sa GameCube igrama, wifi komunikaciju, kao i uopšte podršku za pristup bilo kakvim online funkcijama, čitač SD kartica i USB ulaz su takodje uklonjeni. Ovakvi kompromisi omogućili su neverovatno nisku cenu od 99$, a konzola je tokom 2013. godine dospela i na Evropsko i Američko tržište.

Wii Mini

General info
Proizvođač: Nintendo
Generacija: Sedma generacija

Vreme izlaska:
Japan – 2. decembar, 2006.
US – 19. novembar, 2006.
EU – 8. decembar, 2006.

Broj prodatih sistema: 101.06 miliona! (podatak od 21. marta 2014.)
Media: 12 cm Wii Optical Disc (DVD), 8 cm Nintendo GameCube Game Disc (Mini DVD)
CPU: IBM PowerPC-based “Broadway”
Grafika: ATI “Hollywood”
Storage capacity: 512 MB Internal flash memory, SD card, SDHC card, Nintendo GameCube Memory Card
Ulazi: Wii Remote, Wii Balance Board, Nintendo GameCube controller, kompatabilnost sa Nintendo DS
Online servisi: Nintendo Wi-Fi Connection, WiiConnect24, Wii Shop Channel
Najprodavanija igra: Wii Sports (pack-in, osim u Japanu i Južnoj Koreji) 45.71 million (as of March 31, 2009)

Neke od najboljih igara za Wii
– Super Mario Galaxy
– Super Smash Bros. Brawl
– Zelda: Twilight Princess
– Metroid Prime 3: Corruption
– WarioWare: Smooth Moves
– No More Heroes
– Mario Kart Wii
– Wii Sports
– Wii Fit
– Resident Evil: Umbrella Chronicles