Ponekad pomislim, da za arkadnu pucačinu i nije potrebno previše ulaganja u elemente izrade da bi bila primamljiva i efektna. Izuzete od bilo kakvog filozofiranja pozadinskim pričama tokom igre i sekundarnim osobinama. Dovoljno je da bude glatka, izazovna, preciznih i brzih kontrola. Dopadljivih audio/zvučnih efekata, atmosferom i interesatnom vizuelnom estetikom. Outrage poseduje sve nabrojano, doduše negde više ili manje uspešno.

Istorija produkcije igre je zanimljiva jer se praktično radilo o vaskrslom projektu započetom davne 1990 godine od strane austriskog tima Cosmos Designs. I tada verni Commodore fanovi, imali su priliku da iskuse neke od njihovih kreacija u onom okasnelom periodu Komodora tokom devedesetih godina. I sam mogu da priznam da sam uživao u igrama poput Super Nibbly, Cosmox, Fred’s back, Heavenbound i evo sada posle 30 godina, istorija se ponavlja. Potpomognut izdavačima Protovision i Psytronic, Outrage je dostupan na sceni.

 

Radi o nekoj vrsti hibrida klasične pucačine Hawkeye koja je očigledno poslužila kao uzor. Dok je Hawkeye imao makar mikronski pokušaj konceputalnog odsustva od generičnosti u vidu misije kolektiranja puzzle delova pored napucavanja i platformisanja, Outrage ni u jednom trenutku se ne odriče jednostavne formule. Baš naprotiv, kao takav funkcioniše sasvim pedantno i “podmazano”. Akcioni heroj mora da preživi horde neprijateljskih kreatura, kako uz pomoć napucavanja tako i uz vešte skakačke manevracije po platformama, stigne do izlaza nivoa. Ali uz uslov uvežbanosti i iskustvo igrača obogaćeno kroz nebrojeno ponovljene partije i izgubljene živce. Jer igra obiluje kolosalnom težinom, do momenata nelogičnosti. Deonice zahtevaju izrazitu istančanost kod doskoka a memorisanje istih se podrazumeva, do najsitnijih detalja. Razlog tome su zamke u vidu cevi sa povremenim vatrenim plamenom, šiljaka i drugih objekata kako sa zemlje tako i sa visina koji energetsku skalu koriguju nemilosrdno. Čini se da program zahteva konstatno kretanje, jer bilo kakav razlog zadržavanja na deonicama, energiju oduzima za pola skale.

Srećom, može se i obnoviti/kupiti po prodavnicama koje se neretko pojavljuju u nivoima. Novac se steče posle upucanih hordi neprijatelja. Prodavnica omogućuje dopunjavanje municije, energije/života kao i bombi koje često umeju da sačuvaju glavu. Pojedine kreature su poprilično tvrdokorne te domišljata kombinacija/upotreba oružja čije su osobine različite po pitanju ubojitosti, nije na odmet. Dok je osnovni laser neograničene municije, naprednija oružja zahtevaju racionalniju upotrebu.

Igra broji pet nivoa sa Boss obračunom na kraju. Dotični ne zahtevaju previše upornosti da bi se savladali, makar ne iskusnom igraču. Uz malo koncetracije i skokove, prigladnim oružjem potrebno je pogađati jednu ili dve slabe tačke. Vizuelni pojam igre ima dobre ali i par loših strana. Grafika je u multikolornoj varijanti, koja ostavlja utisak atraktivnosti na C64. Ali na trenutke pati i od grubljeg izgleda sprajtova. Sa druge strane, pojedini statični objekti su zavidnog i maštovitog dizajna. Zvučnih efekti su solidno upečatljivi i završavaju posao. Muzička pratnja kako tokom introa tako i tokom igre je raznovrsne intonacije sa tonalitetima svojstvenim za Cosmos Designs izdanja.

Finalni utisci

Outrage kao primer igre novokomponovane Commodore gaming scene ima određene nedostatke. Međutim to ne znači da igra ne obiluje osobinama koje mogu da osvoje igrača, naročito ostrašćenije ljubitelje dotične mehanike na C64. Ovo je proizvod koji ne mazi propratnom asistencijom, niti se ulizuje mogućnošću korekcijama nivoa težine. Zahteva puno vežbe, pregršt restartovanih partija i da se posle izvojenovanog solidnog progresa, u tome pronađe lično zadovoljstvo.