“Vau… ovaj, mislim… vau…” Ovo je bio moj ne baš inteligentni komentar kada sam završio gledanje ove serije. Ono što sam hteo reći bilo bi više u stilu “Šta koji kukulele”, ali nisam uspeo u tom trenutku ni toliko da se opasuljim. Kao što se da zaključiti, serija je prilično naporna, što ne znači da je loša, čak naprotiv.
Serija počinje scenom samoubistva jedne devojke bacanjem sa krova. Onda prelazi na drugu devojku – Lain. Ona ide u srednju školu i veoma je povučena i još uvek vuče detinjaste navike. Došavši u školu, zatiče jednu od devojaka iz svog razreda prilično uplašenu i uplakanu. Ispostavlja se da neko salje e-mailove sa potpisom Chisa Yomoda, imenom devojke koja se ubila. Kad počne čas, dok profan piše po tabli (hej, uče C), Lain počinje da halicinira. Na kraju došavši, ona napokon upotrebi svoj Navi (visoko-modularni kompjuter, nešto kao PC danas. Obratiti pažnju na dizajn OS-a. Fenomenalno). Ispostavi se da je i ona dobila e-mail od Chise, ali ne neki uopšten kako bi se očekivalo od neslane šale nego veoma personalizovan baš za nju. Chisa sama kaže da se nije ubila nego da je samo odbacila svoje telo. Uz to kaže da ovo što radi, radi da bi dokazala da nije mrtva, već samo da je promenila svoj oblik i da iako sada ona to ne razume da će uskoro svi razumeti o čemu priča. Kada je Lain upita zašto je to uradila Chisa kaže “jer je Bog ovde”. Da bi sve bilo čudnije, njena majka nema ni najmanju reakciju kada sazna za gorepomenute događaje.
Ako ste pomislili da je ovo što sam napisao čudno, čekajte da odgledate ostatak serije. Sve deluje kao da je ime Serial Experiments Lain došlo od serije eksperimenata ove serije sa vašim umom. Šalu na stranu, serija je teška, ali ima veoma dobru, originalnu i duboku priču. Kako je priča prilično apstraktna, može se protumačiti na više načina, ali uglavnom na dva: sa ili bez religioznih implikacija. Ne očekujte ovde nikakve brze sekvence, nikakve klišeirane likove, ništa od stadardnog. Osim toga serija je veoma tehnoloski orijentisana. Mnogo puta mi je izmamila osmeh kada sam pomislio na paralele izmađu današnje multiplayer zajednice i nekih scena. Ne, one nisu smešne, to sam samo ja. Osmeh mi je skinula pomisao da današnji fanatični multiplayer igrači, online ovisnici (u bilo kom obliku online realnosti) itd. i dekadencija ovog sveta idu u pravcu ove serije.
Crtež u ovoj seriji je prilično prost. Sam crtež i nije toliko čudan, ali manjak detalja kao da je nastao upotrebom nekog od cartoon shadera za 3DSMax ili slično, ali sa čak manje detalja. Sa druge strane neki detalji su toliko izdetaljisani da to nije normalno, a i neke stavke su izmenjene sa ili bez značenja (na primer, senke su pune crvenih detalja itd). Sve deluje čudno, ali funkcionalno. Takođe ima i dosta obojenih stvarnih snimaka i običnih snimaka inkorporiranih u samu seriju. Animacija sa druge strane je prilično prosečna. Sve to nekako deluje prilično čudno i trebaće vam dosta vremena da se naviknete. Zvuk je OK. Kao i što bi se očekivalo, muzika je prilično psihodelična kada je upšte ima. Doduše tu ne računam uvodnu muziku. Glasovi su ok, i ništa više.
Ako mislite da niste dovoljno oplođeni u glavu Evangelionom, obavezno uzmite ovo. Odlična je serija, ali nije baš za svaki ukus.
No Comment