Priču o jednom od najciničnijih anime naslova kada je reč o prikazu geeky svakodnevice – a „Welcome to the N.H.K.“ definitivno spada u šampione animiranog cinizma – moramo početi malom lekcijom iz sociologije. Naime, znate li šta su to hikikomori?
Za neupućene, reč je o jednom od najozbiljnijih društvenih problema koji drmaju savremeni Japan: hikikomori su po pravilu mlađi ljudi koji su završili školovanje a nisu se zaposlili, već žive u samonametnutoj izolaciji, često godinama ne napuštajući stan i komunicirajući sa spoljnim svetom isključivo preko Interneta. Procenjuje se da ih u ovom trenutku u Japanu ima gotovo milion, s različito izraženim stepenom poremećaja: od onih koji ipak smognu hrabrosti da odu do bakalnice ili da bace đubre, do onih koji više decenija nisu izašli iz svoja četiri zida. Glavnim uzrokom ovog ponašanja smatra se to da mladi ljudi naprosno „puknu“ od pritiska i očekivanja koje im društvo nameće – a Japan je posebno surov kada je reč o životnom stilu koji smatra prihvatljivim za svoje građane. Hikikomori predstavljaju veoma pipavo socijalno pitanje: društvo ih se stidi kao potpunih propaliteta, jer najveća je sramota nemati posao i ne raditi. Za porodicu su izvor bruke te ih često i sama drži podalje od javnosti, time ih gurajući dublje u samoizolaciju. Oni sami mahom i ne uviđaju da postoji ozbiljan problem i da im je potrebna stručna pomoć – što predstavlja dodatnu začkoljicu, jer u Japanu i dalje vlada stigma da samo slučajevima za Lazu treba duži susret s psihoterapeutom, dok „normalni“ ljudi to ne rade.
Drugim rečima, ovim ljudima niko ne želi da se bavi, a ima ih sve više.
Hikikomori nisu retka pojava u anime industriji, posebno kada je reč o savremenoj produkciji – kao čudaci koji po ceo dan čuče na Internetu, prilično su bliski otaku talasnoj dužini, te ćete ih mahom videti prikazane s razumevanjem, ako ne i sa otvorenim simpatijama. „Welcome to the N.H.K.“ je stoga dragocen primer serije koja nemilosrdno naziva stvari pravim imenom – i hikikomorije koji su ozbiljno, fundamentalno oštećeni pojedinci nesposobni da funkcionišu u spoljnom svetu, i spoljni svet koji ih je u takvo stanje oterao – a da je pri tom u pitanju crna komedija, da crnja ne može biti.
Pa da najzad pređemo na seriju.
Glavni junak Tacuhiro je hikikomori koji pune tri godine nije nogom kročio van stana. Živi okružen sopstvenim đubretom, bleji na Internetu, i vreme gubi na raznorazne manje ili više geeky zanimacije koje ga drže dovoljno zauzetim da ne razmišlja o svojim problemima. Kada shvati da je toliko zabrazdio u svojoj osami da je počeo da halucinira kako razgovara s nameštajem – a toster i frižider održaće mu jebitačan motivacioni govor o tome kako je dotakao dno života – rešiće da preduzme neke korake da ne bi potpuno proćerdao život. Uz pomoć Misaki, suicidalne devojke iz zgrade preko puta koju očajnički želi da impresionira, Kaorua, komšije otakua čiji je san da se proslavi tako što će napraviti sopstvenu erotsku video igru, i Hitomi, drugarice sa studija navučene na teorije zavere i tablete za smirenje, Tacuhiro će krenuti na odiseju koja će ga, kroz različite aspekte pop-kulture, odvesti u spoljni svet.
Anime „Welcome to the N.H.K.“ nastao je 2006. godine u produkciji studija Gonzo, kao jedan od poslednjih respektabilnih projekata ove nekada znamenite kompanije, pre nego što je potpuno otišla u majčinu. Znaci propadanja se uveliko vide jer je kvalitet animacije nedosledan i povremeno, u nedostatku bolje reči, užasan do bola, ali tome se može pogledati kroz prste zato što vizuelno briljiranje nije od presudnog značaja za ovu seriju koja se oslanja na verbalni humor i karakternu dramu. U 24 epizode, anime adaptira roman Tacuhira Takimotoa (naravno, nije slučajno što se glavni junak zove isto kao i autor), koga kritičari nazivaju jednim od najzanimljivijih pisaca post-Murakamijevske generacije. Takimotov roman je kudikamo mračniji od anime verzije – dok je na jednoj strani Gonzovo ublažavanje izvornog materijala gledaoce lišilo nekih od najblistavijih primera crnog humora (kao kada Tacuhiro i Kaoru u bolnici blaženo guguču nad devojkom u terminalnom stadijumu raka jer je to „tako moe heart emoticon “), na drugoj strani određene izmene doprinose prijemčivosti dela. Takimotov Tacuhiro je, naime, i težak stoner na čije rvanje s vutrom odlaze stranice i stranice romana – dok je u „bezazlenoj“ Gonzovoj verziji u pitanju samo čovek koji je prs’o, i koji može da bude bilo ko od nas. I upravo to je ono što ga čini tako komičnim – ali i strašnim.
Muke kroz koje Tacuhiro i njegova banda gubitnika prolaze delovaće vam na momente i previše poznato – fascinacija moetinom i fantazija o slavi koja ih čeka kada naprave sopstveni dejting sim projekat, faza zavisnosti od MMORPG video igara, bekstvo u društvenopolitičke teorije zavere koje je daleko lakše kriviti za neuspehe u životu od sopstvenog lenjog dupeta, traganje za lakim rešenjima poput bogaćenja preko noći uz razne šeme a la Jezda i Dafina, ili namerno druženje s osobama koje doživljavaju kao sto put gore luzere od sebe, jer im je to jedini način da podignu svoju vrednost u sopstvenim očima. Pri svemu tome, „Welcome to the N.H.K.“ je urnebesno smešan, uz humor gorak k’o turska bez šećera, humor koji je nekad čak i neprijatan koliko je crn – posebno kad krenu da nam se pale lampice za uzbunu jer smo počeli da opažamo zabrinjavajuće sličnosti između Tacuhira i njegove družine, i nas samih i naših bližnjih.
Za razliku od nekih novijih „pametnih“ geeky naslova (I’m looking at you, „Steins;Gate“), „Welcome to the N.H.K.“ ni u jednom trenutku ne glorifikuje otaku životni stil, niti uzdiže u zvezde eskapizam koji on sa sobom povlači – ali ga, da se razumemo, ni ne osuđuje, jer nije naravoučenije ove priče da likovi treba da se „izleče“ od svojih geeky navika, već samo da ih stave u perspektivu realnog sveta. U najboljem maniru one filozofske krilatice da je „pakao nešto što nosiš sa sobom“, junaci ovog animea ne mogu se iščupati iz živog blata svojih života uz pomoć infantilnih maštarija ili zatvaranja u sopstvenu kuću – već jedino ako se suoče sa sopstvenim demonima. To što su, na kraju dana i uz mnogo truda, suza i traumatičnog izlaženja iz svoje zone konfora, ipak koliko-toliko u stanju da pomognu sami sebi uliva tračak nade.
A ta nada je jebeno potrebna u seriji gde je dominantna tropa This Loser Is You.
No Comment