O statusu Maria kao ikone igračke industrije i značaju Nintendovih igara ne vredi trošiti reči. Debeli brkati italijanski vodoinstalater koji je proslavio Nintendo i svog autora Shigeru Miyamotoa, bio je zvezda bar jedne video igre koju je svako od nas makar jednom u životu odigrao. Od osamdesetih pa do danas kroz skoro 100 naslova gotovo da ne postoji žanr u koji Nintendo nije ubacio svoju popularnu maskotu, mada srž fransize čine svakako platformske igre, od kojih je sve i krenulo. 1985. Super Mario Bros na NES-u definisao je žanr platformi i svojim kvalitetom učinio dosta za spašavanje poljuljane igračke industrije posle velikog kraha koji se desio par godina ranije. Nastavci platformskog Maria koji su izlazli kasnije obično su služili kao glavni “system seller” naslov na svakoj sledećoj Nintendovoj konzoli. Super Mario Bros igre na NES-u odnosno Super Mario World igre na SNES-a prodavale su se uvek u višemilionskim tiražima, i danas naslovi kao što su Super Mario Bros 3 ili Super Mario World 2 važe za neprevazidjene klasike.
Mariov neizbežni prelazak iz klasičnog 2D okruženja u 3D svet desio se 1996. na Nintendu 64 i bio je značajan skoro koliko i prvi Super Mario Bros. jer je slično tom naslovu Super Mario 64 definisao standarde za sve platformske igre koje su se naknadno pojavile. Sledeći legitmini nastavak Mario franšize Super Mario Sunshine (2002.) za Game Cube, je donekle razočarao jer bez obzira na napredniju 3D grafiku nije nadmašio kvalitet i originalnost svog prethodnika. Kada je sledeci veliki Mario naslov najavljen za Nintendov novi sistem Wii, dočekan je sa dosta skepticizma zbog sumnji u novi kontroler i Nintendove mogućnosti da sa, za tadašnje standarde, “ograničenim” hardverom ponovi uspeh Super Maria 64. Sada kada je Super Mario Galaxy napokon izašao jasno je da su sve sumnje bile bespotrebne i da će se ovaj naslov pamtiti i spominjati uz najveće bisere iz Mario serijala.
Mariova najnovija avantura počinje tipično, Bowser kidnapuje princezu Peach, kao i uvek… samo ovoga puta otima i ceo zamak usput i odvalči ga u svemir, sve sa planom da napravi svoju galaksiju u kojoj će on vladati. Mario je takođe odvučen u svemir gde ubrzo nailazi na simpaticna zvezdasta Luma bića i njihovu “mamu” Rosalinu, koja je vlasnik neobične svemirske stanice koja predstavlja portal za druge svetove, slično zamku u Super Mario 64. Stanica je podeljena na sobe, a svaka soba vodi u nekoliko galaksija koje su opet sačinjene od pojedinačnih nivoa. Cilj svakog nivoa je pronaći tj. zaraditi zvezdicu, čiji ukupni broj odredjuje kojim sobama i galaksijama Mario moze da pristupi. Zvuči poznato? Da, Mario 64 koncept je u potpunosti prenešen, ali ono što Mario Galaxy čini originalnim su pre svega kontrole. Kretanje i kamera su na Nunchuck-u dok su skok i ostale komande na Wiimote-u koji tokom cele igre služi i kao pointer za razne interakcije, umesto pritiskom na dugme naglim pokretom Wiimote-a Mario će izvesti rotirajući napad. Koliko god delovao smešno i neobično na prvi pogled, ovakav kontrolni sistem jednostavno radi. U teoriji može delovati konfuzno ali čim uzmete kontrolere u ruke veoma brzo postaje druga priroda, posle samo par nivoa bićete oduševljeni preciznošću i jednostavnošću kontrola.
Klasilčni novčići koje Mario obično sakuplja ovoga puta služe za dopunjivanje energije, dok ulogu predmeta koji se sakuplja “na veliko” imaju raznobojni delići zvezda tkz. star bits, koji se nalaze praktično svuda i služe za hranjenje Luma tj. otključavanje skrivenih galaksija. Osim toga star bits se koristi i kao oružije, ispaljivanjem sa B okidačem na Wiimote-u star bit će pogoditi mesto na ekranu koje je nanišanjeno kursorom, kao u light gun igrama. Kretanje sa Mariom po 3D svetu u trećem licu levom rukom, dok desnom rukom nišanite po ekranu u FPS stilu je veoma originalno i u praksi daleko zabavnije nego sto može delovati. Ukoliko imate još jedan Wiimote drugi igrač se može uključiti u igru i sa svojim kursorm pomagati u sakupljanju star bit-ova kao i pucanju na neprijatelje.
Kako se radnja odvija u svemiru tj. galaksijama većina nivoa je sastavljena od, uslovno rečeno, planeta najrazličitijih oblika i struktura. Svaka planeta ima neki “platformski” zadatak koji treba obaviti pre nego što Mario odleti na sledeću. Gravitacija igra bitnu ulogu jer je svaki celestijalni objekat ima. Česte promene gravitacije i kamere mogu biti konfuzne ali posle nekog vremena sve postaje veoma intuitivno. Kamera je sasvim korektna baš kao u prošlim Mario 3D igrama, retko kada ćete morati da je ručno podešavate.
Iako 3D igre postoje već jako dugo, prosto je neverovatno koliko svežih ideja ima u Mario Galaxy-u kada je primena 3D prostora u pitanju. U jednom trenutku ćete trčati po površini planete da bi u drugom bili u unutrašnjosti sa obrnutom gravitacijom. Ono što Mario Galaxy čini posebnim je što takvih ideja ima mnogo i retko koja se ponavlja tokom igre, tako da je svaka galaksija i svaki nivo totalno drugačije iskustvo. Tokom igre, na nekim nivoima moguće pronaći predmete koji će Maria privremeno pretvoriti u neku drugu verziju sebe (Super Mario Bros 3), tako da će Mario povremeno postajati pčela, duh, ledeni Mario ili beli Mario koji ispaljuje vatrene kugle (Super Mario Bros). Spomenute specijalne transformacije su delovi samo nekih nivoa i kao i mnoge druge zabavne stvari u Mario Galaxy-u nisu forsirani tokom cele igre.
Mario Galaxy je jedna od onih pick up and play igara, koju možete igrati dnevno po 10 minuta ili satima. Za završetak igre potrebno je sakupiti 60 zvezdica što je 50% kompletno pređene igre. Ukoliko odlučite da sakupite svih 120 moraćete da završite sve nivoe, pronađete skrivene zvezdice kao i da pređete neke nivoe ponovo pod drugačijim pravilima. Prankster komete koje se povremeno pojavljuju u galaksijama menjaju pravila na nekim nivoima, tako da je u zavisnosti od vrste komete potrebno preći nivo sa smanjenom energijom, za određeno vreme, sa ubrzanim protivnicima ili u trci protv svoje kopije. Završavaje igre sa minimalnim brojem zvezdica, u zavisnosti od vaše veštine i vremena, može biti dosta jednostavno tako da možete doći do pogrešnog zaključka da je Mario Galaxy veoma laka igra, sakuplanje svih 120 i prelazak skrivenih trial galaksija već mogu biti pravi hardcore izazov i za iskusnije igrače.
U vreme takmičenja next-gen konzola u grafici i grafičkih kartica za PC koje su i tada same koštale kao ceo Wii, lepo je videti igru čiji glavni adut nije grafika već originalnost i igrivost ali da uz to ipak ne izgleda totalno u retro stilu. Iako je igra sa grafički najslabijeg sistema prošle generacije, Mario Galaxy izgleda dovoljno dobro i za današnje standarde, čak šta više, Mario Galaxy je jedna od najlepših i najbolje optimizovanih igara na Wii-u. Konstantnih 60 frejmova u sekundi i maksimalna fluidnost animacije se podrazumevaju. Da je Wii u stanju da izrenderuje Mario Galaxy u HD-u, igra bi bez problema mogla da prodje kao PS3 ili XBOX360 naslov. Widescreen mod postoji ali je podrška za HDTV ograničena na 420p, tako da je igru ipak najbolje igrati na CRT-u. Wii takođe ne poseduje podršku za 5.1 ali je Doubly Digital stereo zvuk standarno odlično odrađen. Klasični zvukovi sakupljanja novčića, gazenja Gumba i Mariovi uzvici su već tradicija. Muzika je neka mešavina Kingdom Hearts-a i Odiseje u Svemiru, sa povremenim remiksima klasicnih 8bit Mario tema, ne ističe se previše ali upotpunjuje atmosferu savršeno.
Mario Galaxy je igra zbog koje vredi kupiti konzolu, naslov kakav je Wii-u nedostajao i dokaz da Nintendo i dalje može da napravi “veliku“ igru koja se prodatala bolje (preko 12 miliona primeraka) i ostavila daleko veći trag od mnogih izvikanijih igara sa konkurentskih jačih sistema kojih se vеć danas malo ko seća. Ukoliko ste se sa video igrama upoznali kroz Nintendove klasike, Mario Galaxy će vas na nostalgičan način podsetiti zbog čega igrate igre uopšte. Svima ostalima može da pojasni klasičnu suštinu video igara, originalnu ideju – zaraznu zabavu… lepotu u jednostavnosti. Prava igra za najširu moguću publiku.
No Comment