Tačno se vidi napredak u video igrama kad je nekada davno bilo potrebno Snejku petnaestak sati da dođe do Metal Geara i pozdravi se sa životom jedno osamnaest puta, a Raiden progrmi pored jednog u prvih deset minuta. I to veoma brzo, surovo, seksi i obavezno uz gromoglasnu pratnju hora od dvadesetak J-Metal bendova. To je ujedno i suština Risinga – brzo, hardkor, munjevito i mudovito. Sušta suprotnost svom starijem bratu. Ali zato je ovo Rising a ono je Solid. Oba termina adekvatno opisuju pojedine tektonske poremećaje u donjem regionu pravih muškarčina, i dva ista, ali ipak, potpuno različita sveta jedne franšize. Ako je Metal Gear Solid anime adaptacija starih akcionih filmova iz osamdesetih, sa filozofskim citatima koje pročitamo u časopisima kod zubara, Rising je anime adaptacija anime adaptacije, ciljana direktno u srce i mozgove dvanaestogodišnjaka koji gledaju moćne rendžere. Ali zato je Rising dobar. I Moćni Rendžeri isto.

Da krenemo lepo redom. Četiri godine nakon uništenja Patriota (u MGS4), PMCevi su se raskantali na manje frakcije i okrenuli se kibernetici, stvarajući tako dovoljno kiborga da se Dona Haravej, Džejms Kameron i Žan Klod Van Dam upišaju od sreće. Igrač ponovo kontroliše raskalašnog Raidena, dežurnog heroja Sons of Liberty-a, sada dežurnog cyborg nindže u MGS-u, i ovako, privatno, kul tipa.

Uslikan ovde u punom sjaju između dve plastične operacije
Uslikan ovde u punom sjaju između dve plastične operacije

Sada jedan od zaposlenih u Maverick-u, Raiden je zadužen za obezbeđenje jednog premijera neimenovane afričke zemlje. Srbije. Međutim, nešto krene naopako, eksplozije ovamo, eksplozije onamo, nindže odavde, nindže odande, Raiden ostaje bez poslodavca i toplog obroka pa onda bez odlaganja – kreće u Osvetovanje. Nakon dvadesetak minuta i tridesetak porodica koje su ostale bez muževa, braće i očeva, Raiden rešava da dobije batine od brazilskog nindže koji se zahvaljuje Raidenu na efikasnoj demonstraciji naoružane lezbejke i za poklon mu iseče ruku i istera oko.

Nakon što Raiden naštimuje nove delove dela i zaboravi jedno oko zato što je hardkor, nastavlja svoje Osvetovanje koje će ga odvesti na ludu avanturu oko sveta koja je prošarana veštačkim telesnim izlučevinama protivnika različitih kalibara i kibernetskih implanata. Raiden nije sam u svojoj avanturi, tako da se igra veoma brzo pretvara u CSI Miami, jer mu u njegovoj osveti pomažu Boris – predvodnik operacije, Kortni Kolins – seksi specijalista za kompjutere (znamo to zbog naočara), Doktor Vojt (znamo zato što je nemac) i Kevin – crnac (znamo zato što je crnac.) Raiden je ovoga puta malo drugačiji mladić od onog ženskog petka, koji je ni kriv ni dužan naleteo na najveću meteorsku kišu govana od strane fanova. Kodžima uporno pokušava da nas ubedi da je čovek kul i da je njegova Džordž Dejvid fasada samo štit koji mora da odbije one koji nisu trve Metal Gear fanovi. Gotovo da je zabrinjavajuće što čovek danas može da bude kul samo ako reši da amputira jedan deo tela ili dva. Međutim, Raiden to nosi kao Crnogorac ordenje i ako ne uspe da ubedi ljude da je ovoga puta sertifikovani badass, onda su ti ljudi majmuni. Priča naglašava njegovu Jack The Reaper pozadinu, koja nije delovala uverljivo prvi put, ali Džeki ovoga puta ima i stas i glas i ogromnu mačetinu kako bi potkrepio tu priču. Kvinton Flin samo dodaje na uverljivosti, igrajući ovoga puta znatno nadrndanijeg Raidena.

MGR (3)Kodžima jadan se nekoliko godina batrgao oko ovog naslova. Prvo zamišljen kao peti deo Solida, pa kasnije kao spinoff, momcima iz Konamija je bilo veoma teško da izbace ovu igru napolje više. Poljuljani izgleda autorskom blokadom, i nedostatkom elana da naprave cyborg-ninja igru koju niko nije tražio, ili nije znao da je tražio, Kodžima rešava da batali ceo projekat. Međutim, princ na belom konju se javlja u obliku Platinum Games-a, koji preuzima projekat, uz Kodžimin japanski blagoslov. Promena tima ne znači i promena kvaliteta, jer Rising ne odstupa od atmosfere, užitka i estetike koju jedan Solid poseduje. Fokus igre se iz stelta menja u nemilosrdni hack&slash, ali je sve iz prethodnih delova tu, makar u nekoj formi. Igra je na neki način usmerenija od prethodnih naslova Metal Geara, pružajući tako ogromnu količinu zabave, ali se ne oseća razvučeno kao pojedini segmenti koje Solid ima. Solida ne bi mogli da zamislimo bez tih stvari, koje njemu leže, ali Rising ipak pokušava da na nekin način napravi svoj identitet u Kodžiminom univerzumu. Ponekad i proba nešto novo, što je sasvim razumljivo, ali ne previše, jer onda to ne bi bila prava stvar.

Ovo je ipak Metal Gear
Ovo je ipak Metal Gear

A Metal Gear ne bi bio Metal Gear da nije grafike koja je podarena od samih bogova bogovskih prethodne generacije. Platinum Games je dobro uradio svoj domaći zadatak za letnji raspust i uspeo da prevede atmosferu starijih delova, a da opet ubaci neki lični šmek. Likovi su lepo dizajnirani, raznovrsni i prikladno začukani na svoj način. Nivoi su linearni, ali lepo napravljeni, možda na prvi pogled deluju kao da su malo lišeni detalja, ali ako se podsetimo MGS2 tehnike, to nikako ne može da bude loše, jer ostatak prostora obogaćuju nindže. Eh, a te nindže. MGS je svima poznat kao jedno veliko, veselo leglo ekscentričnih osoba koje se muljaju sa donekle ozbiljnom pričom i tako stvaraju jednu čudnu atmosferu gde svejedno ništa nije normalno. Ovoga puta, to je Desperado jedinica, PMC najglamuroznijih cyborg nindži koji će vam se popeti na glavu, što težinom, što replikama koje melju konstantno tokom tuče. Imamo pomenutog JetStream Sema, čudan miks Ronalda i Toširo Mifunea, debelog Sundownera, šiškebaba Monsoona i seksi Mistral. Naravno, ne treba zaboraviti i LQ-84i, metalno kuče sa motornom testerom koje kasnije postaje cyborg Skubi i zajedno sa Raidenom raspravlja o bitnim stvarima u životu.

Jedna od njih je: Raidene, koj’ ti je solid?
Jedna od njih je: Raidene, koj’ ti je solid?

Desperado opravdava činjenicu da je Metal Gear franšiza bog i batina kad su u pitanju boss tuče. Iako ne postoji neki inventivni način kao u Solidu da se Raiden obračuna sa njima (osim mač i boc-boc), svaki susret sa bossom ostaće upamćen kako zbog lika, tako i zbog težine.

MGR (5)Za one koji nisu direktni potomci Isusa, Bude i Gillete brijača, Revengeance može predstavljati testiranje muškosti, ljudskosti, pa i svrhe postojanja. Igrači personalnih kompjutera su, naročito u poslednje vreme, retko imali prilike da se oprobaju u kvalitetnim i mučkim hack&slash naslovima kao što su Ninja Gaiden i stari Đavoli bi zakukali, ali zato Revengeance pokušava da malo popravi stanje na platformi gde shooteri vode glavnu reč. Igru možete vrlo lagano završiti za 5 sati, ako pod vrlo lagano podrazumevamo da ste simultane reinkarnacije Optimusa Prajma i Džek Nikolsona. Obični protivnici i lubenice možda deluju kao jeftino topovsko meso kad Raiden reši da testira svoje kulinarske sposobnosti, ali iz metalnog meteža koje nazivamo bosses u ovoj igri isploviće potpuno drugačije osobe.

Žene
Žene

Jedina mana koja se može naći u gejmpleju jesu u nekim trenucima, nepotrebno ugurani stealth delovi. Možda su tu čisto onako da nas podsete da je Metal Gear nekad bila stelt igra, ali na svu sreću, ne remete flow igre, samo deluju van svog elementa, naročito kad Raiden reši da stealth kill bude što dalje od suptilnog. Progres igrača zavisi isključivo od sposobnosti da iskoristi maksimum Raidenovih pokreta. Igra vas drži dovoljno za ruku da vam pokaže kako se i šta radi, ostalo je sve na igraču. Drugim rečima, ako naučite da blokirate napade, imaćete prilike da pokažete ono šta ste naučili, ili ako ste seka-perse, da smanjite lepo na Normal pa igrajte u vašem lepom, zamišljenom svetu gde je sve u redu i kako treba i ništa loše neće da se desi.

MGR (6)Prepoznatljiva muzika je isto jedna od Solidovih mnogih kvaliteta. Međutim, dok je Gregson-Vilijams umeo da nam oboji svet svojim muzičkim temama, mešajući tako suptilnost, tenziju, pa i brze segmente, Rising to naravno sve baca kroz prozor, zajedno sa roditeljima i pali Metaliku koja cepa na sve strane. Ovakav obrt ne samo da funkcioniše, već i dalje definiše ovaj naslov. Gotovo svaki lik u igri ima neku svoju temu koja je miks industriala, elektronike i hibridnog cock metala koji se smenjuju i bore za prevlast dok Raiden pravi girose od protivnika. Sve je to brilijantno cheesy i šmekerski u isto vreme, da Rising stvarno podseća na nekog mlađeg brata koji ne voli Solidove drugare. Da se ne lažemo, ima tu i malo klasičnih MGS motiva, ali da se ne lažemo još više, kad krene da cepa Rules of Nature dok Raiden vrti celog Metal Geara kao da je lastiš, teško da ne krene taj mali uspavani pubertetlija u vama da drmusa glavom i kosom masnom. Smrdljivom.

MGR (7)Ako pogledamo na kraju kakav je ovaj Metal Gear naslov u odnosu na ranije delove, onda je Rising sasvim Revengeance. Još od prvog Metal Geara Solida, kad Gray Fox secne Ocelotu ruku, javila se ta želja da se barem jednom oprobamo kao MGS nindža. Rising nam omogućuje upravo to, a pored toga, formira jedan drugačiji pristup posmatranju Metal Geara. Bez obzira što se stealth mehanika uspešno sakrila od Risinga, fanovi serijala mogu da pokupe igru i pogledaju stvari iz drugačije perspektive, ili da pljuju kao matore drtine kako ovo nije pravi Metal Gear ili sta već. Oni koji se prvi put sreću sa Metal Gearom – ništa im neće biti jasno, ali makar mogu da iseckaju lubenicu kako valja i dolikuje. Bilo kako bilo, Rising dokazuje da je Metal Gear odličan materijal za igre različitih žanrova (dok AC!D sa druge strane postoji samo da bi nas zajebavali) i ako posle Phantom Paina reše da nas obraduju novim Raiden Angry Chef Rising naslovom, nama ništa ne bi falilo, a za protivnike nisam baš sasvim siguran.