Industrija igara je po nekad poprilično okrutna. Obećate mnogo, ispunite malo, kritike vas bukvalno sahrane kada vreme dođe za to. Najskoriji primer za to je No Man’s Sky, a najbrutalniji primer je Driv3r još sredinom 2000tih. Razvojni tim, PR i Marketing nekog razvojnog tima nekada prosto ne umeju da se snađu sa svim onim što žele da podele publici i to obično shvate, kada je prekasno. Prvi Watch Dogs je u neku ruku proživeo svoju verziju takve priče. Fantastični prvi prikaz na E3 sajmu, onda tišina godinu dana, i posle godinu ipo izlazak igre u kojoj je mnogo toga falilo. Sa druge strane Watch Dogs je ipak uspeo da napravi neki svoj trag u igračkoj industriji, pogotovo jer je bio direktna konkurencija novoj GTA igri. Prva prava open world next gen igra, u trenucima je izgledala impresivno ali često delovala poprilično bledo. Gameplay je nešto što je na žalost, kod nekih igrača bilo u drugom planu. Na žalost jer je to bio deo igre koji je najviše sijao i koji je uspeo da je odvoji od ostatka „plagijata“ GTA igara.
Ubisoft je, navodno, naučio na svojim greškama, ili makar, učio dok nije najavio i počeo da gura Watch Dogs 2 igru. Nastavak igre iz 2014. sa boljom grafikom, zanmljivom pričom i (hvala bogu) interesantnijem glavnim likom. Ubisoftu je dosta stalo do ove novonastale franšize iz mnogo razloga. Novi IP koji je dignut na temeljima next gen Driver igre koje nikada nije (niti će) ugledati svetlost dana. Prvi Watch Dogs je ujedno bio i novi najprodavaniji IP u to vreme u prvim nedeljama i mesecima. Koliko „loša“ za neke, igra prvi deo bila, najmanje što može da se kaže jeste da nije bila kvalitetna. Kritike i očekivanja su je poprilično osakatili kod igrača pa i popularnih sajtova u opisima.
Jedna od glavnih mana prvog dela je bio Aiden Pearce, glavni karakter, poprilično dosadan i monoton kako mnogi kažu. Nekako bezličan i manje više bez ikakve želje da ga zavolite ili da uživate igrajući sa njim. Na kraju krajeva, on je lone wolf hacker koji eto, želi sam da uništi jednu zlu imperiju savrmenog društva. Možda je zbog toga bio takav kakav jeste, ali kritike su učilile da u drugom delu Ubisoft pođe TOTALNO drugačijim putem u promovisanju i kreiranju svog glavnog lika. Vi ste u ulozi Marcus Holloway-a mladog talentovanog, perspektivnog hakera, koji se često vodi svojim moralom i statusom dobre osobe, ali koji ipak voli tu anarhiju koja okružuje Watch Dogs svet. DedSec, poznata hakerska organizacija iz prvog dela već posle njegove prve krstaške borbe poželi da ga regrutuje i hm… pa da, to je otprilike početni zaplet. Za razliku od prvog dela, DedSec u nastavku preuzima kontrolu, šta više, vi ste, vremenom, član te organizacije, znači ona je bukvalno u krupnom planu, kao i ostali korporativni moguli koje trebate srušiti. Marcus je mlad, edgy lik (slično kao Neda samo što ga ne mrze apsolutno svi *mišljenje autora teksta), totalno moderan i kul po svim današnjim standardima. Karizmatičan i pametan, sa dosta opaski koje vas eto, nekada teraju da propadnete u zemlju ali često nasmeju u toku prelaženja misija. Svakako bolji od Aidena, ali sa svojim užasnim manama modernog društva koje Ubisoft prosto nije uspeo da zaobiđe. Koliko su se trudili da u prvom delu budu nekako drugačiji i ipak završili sa generičkim likom, toliko se u drugom delu trude da budu kul i u trendu. Okej uspeva im kod impresija igrača i kritika, ali ne tako dobro i kod prodaje ovog nastavka.
Najbolja (za nekog najgora) stvar je što je ceo San Francisko, mesto dešavanja drugog dela, totalno u tom fazonu. Nekome smeta, nekome ne, ali Ubisoft je pokušao da prikaže tu alternativnu kulturu ovog maksimalno liberalnog grada po svakoj osnovi. Većina likova koje srećete su totalno pogodni da im razbijete glavu pesnicom, po malo ljigavi, nekada dosadni, retko kada zabavni ali upadaju u taj uvrnuti svet tog grada. Naravno tu su i velike „zle“ korporacije, njihove glavonje koji su često na vašoj meti i mapa prepuna aktivnosti. Sve se okreće oko hakovanja. Za razliku od prvog dela gde ste imali ne tako puno stvari u svetu koje ste mogli da hakujete, u dvojci sve je prosto prepuno korisničke elektronike koje možete hakovati. U nekim trenucima toliko prepuno da se ne možete fokusirati na tu jednu bitnu stvar koja vam je potrebna u bekstvu od dosadnih policajaca koji vas slepo jure, često ne znajući zbog čega, da vam polome noge i tu smešnu alternativnu facu sa sve Ray-Ban naočarima na glavi. To obavezno nije loša stvar. Sve te gluposti koje nalazite nekako upotpunjuju, za neke, slabašni, prazni svet koji je karakterisao prvi deo. Mapa ne samo da je ispunjenija, već je šarenija, nekako lepša, prijatnija. Naravno to je San Francisko, ali ponovo, nije samo to presudno. Ubisoft se stvarno, nekako, potrudio da ovog puta oživi maksimalno koliko je moguće svet u kome se odigrava priča ovog nastavka. To su odradili poprilično fantastično.
Glavna misija je upravo onakva kakvu možete da očekujete za nastavak. Sve dosadne stvari, glupi monolozi su nekako uzeti sada sa dozom humora, ozbiljnosti kada je potrebno, ali generalno daje neki totalno drugačiji vajb celom ovom svetu. Koliko igra obrađuje „ozbiljnu“ temu savremenog društva, toliko pokušava da je smekša celim „new age retro“ vajbom koji okružuje ovaj naslov. Jedna od najboljih stvari u igri, moramo priznati sa dizajnerske strane, ma koliko mrzeli taj alternativni, edgy svet, igra stvarno oduševljava. Svaki korak ovom ogromnom mapom je unikatan, svuda pronalazite zanimljive stvari i one zagonetke čija su rešenja ispred nosa, ali ponovo toliko frustrirajuće za „složiti“ da vam dođe da polomite gamepad. Sve šta je bilo u prvom delu je ponovo tu, ali sada apgrejdovano na totalno novi, bolji, drugačiji ali ipak sličan nivo. Dobra stvar u svemu tome što drugi deo nekako ubija tu glupu linearnost prvog dela, što sada deluje da je sve povezano i ima svoj tok. Prvi deo je bio rupa po tom pitanju jer nekako je bilo ovako: odradite jednu misiju, onda šetate okolo dok ne trigerujete drugu, idite i završavajte je. Nekako totalno bezdušno. Ovde je to, uh, teško za objasniti, ali dosta življe i smislenije. Sporedne misije su stvarno tu da vas zabave, kao i ostale aktivnosti, a glavna priča ne smara glupim uskakanjem u sve šta radite nego čega pravi trenutak da vas aktivira i da započnete ili nastavite avanturu.
Stvar koja i dalje besprekorno funkcioniše je gameplay mehanika. Sve je zategnuto u odnosu na prvi deo, a svaki novi gadget je smisleno ubačen. Ubisoft je poprilično lepo prišao celom sistemu, ništa nije tu samo zato da bi bilo, da bi ispunilo rupe za koje nisu znali ili da bi nabacili što više stvari. Sve ima svoju svrhu i svaki gadget vam nekako menja perspektivu gameplaya i način prilaženja rešavanju misija. Watch Dogs 2 je igra u kojoj možete bukvalno klati sve pred sobom (čarobnim jojo-like sranjem) ili ipak da priđete totalno stealthy u stilu Sam Fishera (DA LI MIRNO SPAVAŠ Ivu Giljemo! DAJ NAM SPLINTER CELL!). Na vama je kako ćete igrati ovaj naslov. Marcus je poprilično „moralni“ lik u igri, eto ima neke svoje principe, i vi kao igrač bi bilo jako kul da ih poštujete, ali ne morate to uraditi obavezno. Nekako je lepše igrati hakerskim fazonom, baš onako kako je zamišljeno, doprinosi celom tom šmeku i vajbu Watch Dogs sveta. Ali da, verujemo da 90% vas će klati sve one nedužne policajce i čuvare koji su došli tu samo da bi zaradili koji dinar za svoju porodicu i preživeli, but who cares!!! Stvar koja je popravljena još malo je kontrola automobila. Htedoh napisati da je smislenije, pa se setih da sam mnogo puta upotrebio tu reč, ali baš to, nekako ima više smisla i logike voziti automobile u dvojci u odnosu na keca. Bolje je odrađeno, na kraju krajeva zabavnije, stvar koja sada ima svoju svrhu u svakom pogledu.
Sa grafičke strane, Watch Dogs 2 sija u svakom pogledu. Kako je divno izgledao Watch Dogs u trenucima, tako divno izgleda Watch Dogs 2 u svakom. Okej, ja kao veliki fan serijala možda nisam merodavan, ali animacije, dizajn karaktera, kvalitet dizajna kako likova tako i svega ostalog je maksimalno top notch! Igra vas bukvalno ostavlja bez daha nekim nenormalnim detaljima koje niko ne očekuje. Zvuk je druga priča, i ne može se reći ni u jednom trenutku da u neku ruku, kaska za originalom. Ono što nije okej su povremeni bagovi i glitchevi, loše performanse koje su totalno neopravdane. Verujemo da će se to srediti patchevima.
Ovaj put je multiplayer najavljen kao totalno seamless experience, ali na žalost nismo uspeli sto posto da ga testiramo tako da ćemo to ostaviti za neki drugi put, jer je jako bitan deo igre i ne bi želeli da pljujemo jer su programeri „zaboravili“ da srede neke stvari tu i tamo pre izlaska. Ono što smo videli je prosto fantastično. Svako može uskakati u tuđi svet, totalno random i da ga maltretira i guši dok neki tamo lik pokušava da završava svoju misiju. Tu su i sve ostale aktivnosti koje su bile i u kecu, samo je nekako sve kompletnije (izuzev problema sa serverima koji su trajali do kraja prošle nedelje). Watch Dogs multiplayer je bilo nešto totalno drugačije, napeto i uzbudljivo u svakom pogledu. Ovo je sve to samo na totalno višem stepeniku – bolje, zanimljivije, uzbudljivije i napetije, deo igre koji prosto morate da probate. Priče se same stvaraju igrajući ovo, i totalno je drugačije iskustvo od single player porcije igre.
Watch Dogs 2 je opravdao skoro sva očekivanja. Na njegovu nesreću, temeljio se na igri koja je izašla možda pola godine ranije nego što je trebalo u kojoj je osakaćeno dosta toga na izlasku. Ovaj naslov je pravi nastavak jedne nove franšize i popravlja apsolutno svaki aspekt prvog dela. Igra koja zaslužuje šansu svakog ljubitelja sandbox open world igara kao i fanatičnih klinaca napaljenih na hakerisanje i alt kulturu. Na kraju krajeva, ovo je jedna od retkih stvarno zabavnih igara koje su izašle u proteklih par meseci, pa ako ništa drugo, makar zbog toga je vredi igrati!
No Comment