Ko god se iole zanimao sa potragom za inteligentnim životom van naše planete, upoznat je sa famoznim Fermijevim Paradoksom. Fizičari Enriko Fermi i Majkl Hart zapitali su se kako je moguće da – s obzirom da je Mlečni Put prepun zvezda sličnih Suncu i Zemljolikih planeta koje orbitiraju oko njih na odgovarajućoj razdaljini – do sada nismo pronašli male zelene. U teoriji, druge civilizacije bi trebalo da su na sve strane. Potencijalnih objašnjenja za ovu pojavu je bezbroj – od vanzemaljaca koji se namerno kriju, do mogućnosti da jednostavno nisu dovoljno tehnološki razvijeni da bi bili vidljivi, do jezive pomisli da u svemiru postoji nešto što nemilosrdno istrebljuje inteligentan život.

Objašnjenje na kome je bazirana radnja jedne od najboljih igara 2017, Prey, za nedostatak smislenog kontakta krivi preveliku različitost. Vanzemaljska rasa sa kojom se igrač hvata u koštac zove se Typhon, a njena najčudnija osobina je nedostatak takozvanih mirror neurona koji su zaslužni za empatiju. Drugim rečima, i pored razvijenog hive mind-a i sposobnosti rešavanja kompleksnih problema, Typhoni fizički nisu u stanju da vide ljudsku rasu kao bilo šta sem skupine bioloških materijala koji im trebaju za preživljavanje i reprodukciju. Pokušaj uspostavljanja komunikacije sa njima je jedan od centralnih elemenata Prey-a.

Priča je smeštena u alternativnu stvarnost u kojoj je Džon Kenedi preživeo atentat i u kojoj je Sputnik 1 ostvario prvi kontakt sa Typhonima. Istraživanja na vanzemaljcima dovela su do masivnog tehnološkog napretka koji je kulminirao otkrićem takozvanih neuromoda. Neuromodi kopiraju bilo koju veštinu, od matematike i kuvanja, preko karatea i sviranja klavira, do parapsiholoških moći i fizičkih mutacija, omogućavajući bilo kome da za par sekundi dostigne nivo znanja i sposobnosti za koji bi im inače trebale decenije usavršavanja. Igrač ulazi u cipele Morgana Yu-a, čoveka koji je zajedno sa svojim bratom rukovodilac stanice, ali i svojevoljno zamorče. Naravno, Typhoni se oslobađaju iz svojih ćelija, prave opšti masakr, i počinju da šalju neidentifikovani signal u dubine svemira. Morgan mora da ih zaustavi i spase sopstveni život pre nego što bude prekasno.

Poput serijala Bioshock i Deus Ex, Prey je jedan od duhovnih naslednika kultnog System Shock-a. Radi se o pucačini iz prvog lica sa izraženim RPG elementima i nelinearnim gameplayem koji igraču daje ogromnu slobodu u rešavanju problema. Da li ćete rešetati po svemu što se kreće, ili se šunjati i izbegavati sukobe, ili pak upregnuti odbrambeni sistem same stanice da radi za vas, zavisi isključivo od vaše mašte i načina na koji ste razvijali svog Morgana. Recimo, skoro sva vrata mogu biti otvorena ukucavanjem šifri, ali i uhakovana ili prosto fizički razvaljena ukoliko ste budžili odgovarajuće veštine. Tu su i bizarne sposobnosti poput pretvaranja u okolne predmete (igra vam omogućava da se pretvorite u šolju za kafu i otkotrljate se kroz sitne prolaze) i stvaranja platformi od brzo-delujućeg lepka čijom upotrebom možete da se pentrate gde god hoćete.

Stanica u kojoj je Prey smešten je maltene open world. Jedino što vas sprečava da se slobodno krećete po njenoj unutrašnjosti i spoljašnjosti jesu zaključana vrata koja uglavnom možete da provalite na raznorazne načine. Svi žitelji stanice (stotine njih) nose lokatore koji vam omogućavaju da ih pronađete i saznate njihovu konačnu sudbinu. U ophođenju sa drugim preživelima ruke su vam odrešene. Možete im pomoći, izdati ih, ubiti ih, ostaviti ih na milost i nemilost Typhona, ili ih čak iskoristiti poput pijuna za neku sopstvenu korist. Igra ima nekoliko drastično različitih krajeva uslovljenih vašim postupcima. Reći da Prey igraču daje ogromnu slobodu bio bi komičan understatement.

Vizuelno, Prey je vrlo prijatan za oko. Dizajn stanice sadrži elemente Amerike 60tih, SSSR-a, i bogatih penthausa kakve svi sanjamo. Typhoni izgledaju zaista nestvarno, sa čudnim mutnim telima koja kao da se konstantno menjaju i oblicima koji ne liče ni na šta što je poteklo sa ove naše uboge planete. Ljudski likovi, glasovna gluma, i muzika zaslužuju svaku pohvalu. Prey nudi oko 15 sati gameplaya, ali zbog velike nelinearnosti i različitih krajeva taj broj je uvećan znatnim replayability-em. Dobar dizajn pušaka i izazovni protivnici dopašće se žustrijim igračima, dok će pregršt opcija i kompleksan zaplet goditi avanturistima koji uživaju u istraživanju. Tu je naravno i nemali horor element sablasne, ruinirane stanice prepune skrivenih vanzemaljaca koji će vam redovno ubrzavati puls. Nikako ne propustite.