Firaxis Games je Institucija. Ovaj američki razvojni studio je u svetu igara punokrvni sinonim za žanr poteznih strategija. Kada je početkom 2012. objavljeno da Firaxis uveliko radi na ributu legendarne X-COM franšize, ta informacija je poprilično zatekla svakoga ko je upoznat sa njihovim opusom. Bila je to prva igra zasnovana na nečemu što nije originalno Firaksisovo intelektualno vlasništvo i prva igra koja u naslovu nije imala ime osnivača studija – starog, dobrog Sida Meiera. X-COM: Enemy Unknown je objavljen u oktobru te godine i gotovo trenutno je dostigao zvezdane visine. Ne samo da je dostojno preneo duh sjajnog originala iz devedesetih, već je uspeo i u nečemu što je smatrano za nemoguće… nadmašio je slavnog uzora na svim poljima i doneo toliko dobrih inovacija da je bez problema poneo epitet jedne od najboljih igara svih vremena u žanru koji je dugo bio u fazi stagnacije.
Za one koji su propustili ovaj biser, sledi najkraće moguće podsećanje o čemu se radi. Enemy Unknown vas je stavljao u 2015. godinu – poverena vam je uloga komandanta koji predvodi elitne snage otpora (X-COM) usred vanzemaljske invazije na Zemlju. Na vama je bio zadatak da organizujete jedinice i da odgovorite na brojne napade širom sveta, usput uništavajući vanzemaljske baze. U nemilosrdnoj borbi punoj preokreta čovečanstvo ipak gubi rat i to je tačka gde na scenu stupa X-COM 2, naslov koji je danas pred nama.
Godina je 2035. Nakon dešavanja iz prvog dela postalo je jasno da X-COM nije u stanju da donese pobedu u borbi protiv nadmoćnog neprijatelja. Najveće svetske nacije su odlučile da izdaju pokret otpora tako što će položiti oružje i priznati vanzemaljsku rasu za globalne gospodare. X-COM kao organizacija ne nestaje u potpunosti, već se transformiše u manje underground grupe koje svoju borbu zasnivaju na gerilskom ratovanju i diverzantskim akcijama. S obzirom na prirodu situacije, članovi pokreta su osuđeni na konstantno skrivanje i delovanje u tajnosti. Vlast na planeti je poverena totalitarnoj marionetskoj organizaciji ADVENT koja propagandom pokušava da stvori pozitivnu sliku o okupatorima usput uništavajući svaki trag i sećanje vezano za X-COM i ideju otpora.
U priču vas uvodi verni oficir Bredford, poznato lice iz prvog dela. Nakon dvadeset godina neprekidnog skrivanja i gerile, on je postao depresivna i ogorčena osoba sklona alkoholu sa sve manje vere u svetlu budućnost. Ipak, nakon što njegova jedinica pronalazi davno izgubljenu kapsulu sa vašim telom u stanju hibernacije, njegov moral i moral X-COM saboraca naglo raste, a vi se kao Feniks ponovo vraćate u svoju ulogu komandanta koju ste imali i pre dvadeset godina. Došlo je vreme za povratak otpisanih.
Početna baza svih operacija je Avenger, veliki vanzemaljski svemirski brod koji su X-COM inženjeri prepravili da služi kao mobilni komandni centar. Za razliku od prethodnog dela kada vam sredstva i ljudstvo nisu bili problem, sada predvodite skromnu grupu boraca, inženjera i naučnika koji vam stoje na raspolaganju. To nameće i drugačiji pristup borbama – do svake pobede ćete dolaziti uz dosta muke, težina odluka će biti mnogo veća, a i gubici u ljudstvu će postati deo regularne svakodnevnice. Sasvim je jasno da X-COM 2 donosi mnogo suroviji setting, a samim tim je i prag izazova mnogo viši.
Na detaljnom prikazu Avenger-a možete zumirati određene prostorije kako biste pokrenuli izgradnju ili neki naučni projekat. U kasnijim fazama igre unutar svog matičnog broda možete napraviti nova postrojenja koja će vam donositi ubojitija oružja i nasušne tehnologije za sve opasnije borbe koje slede. Sa komandnog mosta imate pristup Geospace mapi sveta putem koje određujete narednu destinaciju i narednu misiju na vašem putu do konačnog oslobođenja.
Srž gejmpleja se nije mnogo promenila – četvoročlanoj jedinici izdajete naređenja u vidu pojedinačnih poteza. Članovi jedinice imaju određen broj akcionih poena koje možete upotrebiti za kretanje i napad na neprijatelje. Takođe, moguće je i zauzimanje „overwatch“ pozicije iz zaklona što je, prevedeno na srpski, klasičan „štek“ iz kog ćete efikasno ukloniti svakoga ko vam uđe u perimetar. Kada svim vašim borcima potrošite akcione poene, dolazi red na vanzemaljce i tako u krug. Ciklus se ponavlja sve dok ne ispunite zadatak misije ili dok svi članovi vaše jedinice ne izginu. Na delu je neprestana borba na život i smrt.
Sama činjenica da je suština vašeg delovanja gerilska borba, donosi neke nove momente po pitanju izvođenja. Broj krugova za ispunjenje misije je veoma ograničen, te je brzo i racionalno odlučivanje na prvom mestu. Misije počinjete u „concealed“ modu tokom kog vas vanzemaljci ne vide kao pretnju ukoliko im ne priđete previše blizu. To vam daje priliku da mudro isplanirate početnu poziciju i odigrate na faktor iznenađenja koji je često od ključne važnosti. Nakon prvog udara sledi rush ka ispunjenju ciljeva misije koja neretko zna da krene u jako pogrešnom smeru ako prethodno nije temeljno isplanirana. Ovde svaki potez znači, situacije moraju da se rešavaju veoma efikasno, jer svako oklevanje biva surovo kažnjeno satiranjem vaših vojnika. Takođe više nije moguće zauzeti busiju u sigurnoj zoni i na „overwatch“ glumiti Jasnu ŠTekarić do besvesti, jer će na taj način vaš dragoceni vojnik/snajperista neminovno ostati iza neprijateljskih linija bez dovoljnog broja poteza da se skloni na sigurno. Aspekt meraka strategisanja je efikasno zadržan time što nemate vremensko ograničenje za izvedbu poteza, tako da imate svo vreme ovoga sveta za sprovođenje savršenog plana. Na vama je „samo“ da učinite da sve protekne bez greške i da niti jedan potez ne bude protraćen, što uopšte nije lako. AI je maestralan, progresivno uči na vašim rutinama, te ćete često hvatati sebe kako proklinjete vanzemaljsku familiju, frustrirani n-tim ponavljanjem pojedinih misija. Igra vas neprestano tera na razmišljanje i ne dozvoljava vam eksploatisanje jedne taktike u nedogled.
Što se tiče samih lokacija na kojima se odvija borba, one su priče za sebe. Mape su proceduralno generisane i veoma raznolike, tako da nikad nećete naići na dva identična bojna polja. Borićete se na svakakvim tipovima terena, od urbanih sredina, pa sve do snežnih šuma i vanzemaljskih baza. Okruženje nudi brojne mogućnosti za interakciju – granatama možete rušiti čvrste zidove i zaklone, a vatrom ćete razne drvene strukture začas učiniti nestabilnim. Na taj način možete ostvariti ključnu prednost nad neprijateljem u bliskoj borbi, što daje dodatni taktički layer celokupnom iskustvu. Po pitanju grafike i vizuelnog dizajna lokacije su raskošne i obiluju nekim sitnim detaljima koji doprinose atmosferi.
X-COM igre svakako ne bi bile ono što jesu da nije robusnog sistema za upgrade vaših vojnika. Ovoga puta na raspolaganju imate četiri osnovne klase – sharpshooter, grenadier, ranger i specialist. Prve dve klase smo već susreli u prethodnoj igri i od njih znate šta da očekujete. Sharpshooter je specijalista za snajper i „skidanje“ neprijatelja sa distance. Grenadier je tovarna mazga za zalihe i razbijač koji uz pomoć svog vernog bacača granata probija tamo gde mali kalibar nema šta da traži. Druge dve klase su nove i donose zanimljivu varijaciju na temu deratizacije alien gamadi. Ranger je nenadmašan u bliskoj borbi, a kada posebno zagusti, pored puce je u stanju da potegne i veliki mač u najboljem DmC maniru. Specialist, pak, spada u tech junkie mentalni sklop – na raspolaganju su mu dronovi sa kojima daljinski može da odradi mnoge korisne stvarčice. Dronovi omogućavaju lečenje i buff saboraca, hakovanje terminala i (meni posebno milo) surprise kasapljenje tuđinca koji je (pogrešno) mislio da je bezbedan u zaklonu na distanci. Sve ove klase pored svojih osnovnih atributa mogu da otključaju i dodatne osobine i hibridne veštine koje svakog pojedinca čine mnogo svestranijim u borbi. Na taj način svako može od svoje družine da napravi krajnje prilagođen skup pojedinaca koji će zadovoljiti i one najzahtevnije igrače. Ukoliko istrajete u prelaženju misija, u kasnijim fazama ćete otključati dodatnu, petu klasu zasnovanu na upotrebi mentalnih moći, ali neka to ostane posebna in-game poslastica za sve one koji se upuste u novu X-COM avanturu.
Pored potezno-taktičke akcije na terenu, postoje i dešavanja koja se odvijaju u sklopu šire slike. Na početku ćete kontrolisati samo jednu teritoriju, a uticaj ćete širiti tako što ćete stupati u kontakt sa okolnim X-COM frakcijama i pobunjeničkim grupama. Kako pomoću Avenger-a budete prolazili raznim predelima širom planete, tako ćete širiti svoju mrežu kontakata i sakupljati informacije i resurse. Tokom tih aktivnosti povremeno će vam se put ukrštati sa neprijateljskim snagama, te ćete biti prinuđeni na opcione ofanzivne ili defanzivne misije, zavisno od situacije. Te misije je poželjno da izvršavate i ne bežite od njih, zato što predstavljaju bitan izvor tehnoloških unapređenja i iskustvenih poena za vašu vojsku. Tokom vremena, ADVENT će preduzimati akcije poznate kao „Dark Events“ – specijalne operacije koje će za cilj imati presecanje vašeg pristupa resursima ili čak uništenje samog Avenger-a. Tenzija je prisutna sve vreme, a igra će vas konstantnom oskudicom i pritiscima sa svih strana neprestano podsećati da ste vi samo skromna jedinica koja se bori protiv nadmoćnog i sveprisutnog neprijatelja. Takva atmosfera vam jasno stavlja do znanja da je poraz sasvim realna, često i izvesna opcija, te ćete vi kroz neuspehe učiti na svojim greškama pribegavajući učitavanju prethodno snimljenih pozicija.
U pozadini priče postoji još jedna stvar koja ima presudan uticaj na dešavanja u igri – tajni projekat Avatar čijim kompletiranjem ADVENT dobija isuviše veliku vojnu prednost i konačnu pobedu nad ljudskom vrstom. Vaš cilj je, naravno, da sprečite projekat, ili ga bar usporite kako biste dobili na vremenu za jačanje sopstvenih vojnih kapaciteta. Avatar tajmer koji konstantno otkucava između misija uspešno igra po vašim napetim živcima i samim tim svaka naredna odluka dobija još više na važnosti u neprestanoj trci sa vremenom.
Kada se sagleda celokupan utisak koji X-COM 2 ostavlja, teško je naći objektivnu manu koja kvari iskustvo. Postoje određeni glitch-evi prilikom CGI sekvenci, kao i „ma daj“ momenti kada vanzemaljci volšebno uspevaju da izbegnu kuršum ispaljen sa pola metra razdaljine. Tada imate osećaj da igra jednostavno nije fer, ali ti trenuci su veoma retki i ne utiču bitnije na opšti doživljaj. Kamera ponekad zna da pokaže znake „divljanja“, a i proceduralno generisane mape s vremena na vreme plasiraju neke nelogično postavljene objekte. Međutim, ove stvari se dešavaju izuzetno retko te ih uistinu ne treba ozbiljnije shvatati kao bitan nedostatak. Ne sumnjamo da će i te sitne bubice dobiti svoj lek u nekoj od budućih zakrpa.
Šta reći za sam kraj ovog opisa? Nakon svega viđenog možemo samo da stanemo, skinemo kapu i poklonimo se Instituciji. O, svemoćni Firaksise, hvala na ovakvom remek delu koje će biti zaslužno za desetine, pa i stotine sati sirove zabave. Nakon Civilizacije, dobili smo novog bezobzirnog gutača vremena u čijoj senci stoji Sid Meier sa diskretnim đavolskim osmehom na licu.
Samo još jedan krug… zvuči poznato, zar ne?
No Comment