No Straight Roads vas zove na muzičko putovanje kroz Vinyl City u borbi protiv mračnih sila elektronske muzike snagama roka. Wan Hazmer, poznat po radu na naslovima Final Fantasy Type 0 i Final Fantasy XV, i njegov novi studio Metronomik ovim prvencem pokazuju da znaju da isporuče stilizovanu igru, sa grafikom koji verno prenosi dizajn crtanih filmova i izuzetno prijatnim junacima, ali da ne umeju baš najbolje da izbalansiraju elemente avantura i muzičkih igara.
U ovoj igri ste u ulozi gitaristkinje Mayday i bubnjara Zuke-a koji čine bend Bunk Bed Junction, divlji i ludi rok bend koji želi da pobedi na kastingu u Vinyl Cityu, gradu koji živi od muzike i kojim upravlja mega korporacija NSR sa svojim EDM zvezdama (electronic dance music, prim. prev.). Iako su savršeno odsvirali šou i osvojili maksimum bodova, NSR je saboitrao glasanje i zabranio rok žanr na celom takmičenju. Uvidevši korumpiranost, Mayday i Zuke započinju avanturu kroz Vinyl City sa željom da pobede sve članove NSR žirija i vrate rok u svoj grad.
Od prvog minuta jasno je da je dosta resursa uloženo na vizuleni deo igre. Sve je prepuno boja ili prenaglašeno – od junaka, koji podsećaju na Psychonauts ili saturday morning crtane filmove, do nadahnutih glumaca koji u potpunosti proživljavaju svoje glasovne uloge. Nekim igračima će bučna i neartikulisana Mayday verovatno biti naporna, ali, kako igra bude odmicala, verujemo da ćete se navići na njen karakter. Ovakav dizajn prati oba gejmplej segmenta. Glavni deo igre su borbe sa članovima NSR žirija u njihovim halama sa muzikom, rasvetom i tematskim ambijentom. Drugi deo igre se dešava u Vinyl Cityu koji možete istraživati kao Mayday ili Zuke sa ciljem da pronadjete struju za trafoe i nalepnice koje će vam pomoći da unapredite svoje instrumente. Vaša snaga u igri je direktno povezana sa količinom sakupljenih predmeta.
Igra nedosvmisleno postavlja muziku kao glavni aspekt igre. Svaki boss i neprijatelj ima zasebnu muziku i tip napada koji ćete najlakše savladati kada pronađete obrazac. Pre igranja, očekivali smo da će napadi biti povezani sa muzikom. Neki i jesu, ali kada razmislimo, povezanost je mogla biti i srećnije odrađena. Slično važi i za napade naših junaka. Igre iz Rhythm Heaven serijala su savršeno povezali ove elemente dok skorašnji Sayonara Wild Hearts šalje igrača u svet đuskavog trensa. No Straight Roads nisu uspeli da ostave takav utisak na nas. Iako je sama borba zabavna, uvek bi bilo momenata koji bi narušili efekat ritma. Sama borba nije najjasnija i ume da postane i previše haotična, što za rezultat ima da se nivo završi neuspešno. Ipak, ako jurite rezultate, borbe sa bossovima se kao u svim muzičkim igrama mogu ponoviti.
Optimizacija za Switch je uticala na nižu ocenu. U handheld modu, frejmovi bi poprilično opadali i igra bi dosta gubila na fluidnosti. Rezultati nisu bili puno bolji u dock modu na niskoj rezoluciji, ali, čak i tada, dizajn baziran na crtanim filmovima bi popravljao utisak. Kontrole su mogle biti i bolje kalibrisane jer često stvaraju utisak da ne sarađuju sa igračem. Nadamo se da će updejt za Switch uslediti uskoro s obzirom da igra radi besprekorno na PS4, Xbox i PC platformama.
Prevod i adaptacija: Alisa Marija
No Straight Roads (Switch)
-
6/10
Finalni utisci
No Straight Roads nije ona muzička igra na koju bi pomisili dok gledate trejlere i ne uspeva da opravda očekivanja. Previše je fokusirana na borbe sa bossovima dok je muzika više u formi propratnog elementa. Ali, ako imate 4 do 6 sati viška i tražite igru koja će vizuelno podsećati na stare Cartoon Network crtane filmove sa akcentom na rok muziku, ovo je naslov za vas.
No Comment