Kada neko spomene reč Diablo u igračkoj zajednici postoji samo jedna direktna asocijacija – “Zaveštanje i istorija“. Prvi kontakt sa ovom igrom još davne 1997-me godine je velikom broju ljudi otvorio nova vrata pod imenom Action RPG. Većina se seća sa osmehom na licu i povremenim suzama kako smo išli kroz tamnice Tristrama i kako smo svi imali nesreću da naletimo na čuvenog demona „Butchera“. Ceo taj mit o dark action RPG-ju sa gotskom tematikom je postao blueprint za sve ostale igre koju samo povremeno uspevale da ugrabe reflektor poznate franšize i da se kao ljubomorne dete guraju da ih mama pogleda.

Prolaskom vremena i kako su se generacije menjale, žanr je evoluirao ali je the original father of them all značajno napredovao i objasnio kako to rade veliki momci u obliku Diabla 2. Evolutivni skok koji smo imali prilike da vidimo je doveo do masovne histerije po CD klubovima i gomilanja računa dok je bilo samo potrebno da lepo nabavimo svoju kopiju i da uživamo.

Dok nekima leti vreme, drugima lete nivoi tako da je čuveni akcioni RPG mogao da ostane mnogima instaliran na mašini i da mu se sa osećajem starog toplog ćebeta ljudi uvek vrate. Diablo je – bezvremenski takoreći. Klasik ostaje klasik. Kao što neko voli Sinatru ili Elvisa, mi okoreli PC-jaši volimo ovui franšizu i uporno pokušavamo da joj se vratimo i pored izgubljene milosti u očima Blizzarda. Barem je tako izgledalo kada je izašao Diablo 3. Da ne spominjem strahotu i greotu koju je ta igra donela i kako je SROZALA franšizu u očima istinskih fanova. Previše uprošćen, sa veselom atmosferom i živim bojama odavao je utisak plastične operacije koju je mogao izvesti niko drugi do WOW lično. Bosovi sa mehanikama koje su bile sve samo ne izazovne i generalno laka kampanja sa plitkom pričom su jednom delu true loving fan baze dali zadatak da se žestoko potrude da ne izgube ručak kada se spomene dotično ime.

Lako je biti general posle bitke i pričati kako je sve moglo da se uradi ali kako stari Latini kažu: „Acta non verba“. Uradi ono što si obećavao tokom bezbroj sezona i promeni gejmplej da ljudi zaista mogu da osete onu old school čar koju je Diablo imao. Jeste da je moderne generacije teže impresionirati ali neka se oni drže drugih popularnih igara, mi fosili volimo naše kliktalice.

Diablo 4 je došao da ispravi donekle višegodišnju nepravdu. Posle odrona kakav je bio Diablo 3, došla je na red i ova igra da vrati poverenje veterana i da privuče nove ljubitelje dark gothic rpg-jeva. Naravno beta je bila savršen momenat da iskusimo nove Blizzardove kreacije i da vidimo da li se drže (makar donekle) svojih obećanja sudeći po mnogobrojnim objavama. Za divno čudo početak je obećavao, queue nije bio monstruozan iako je moralo da se čeka oko pola sata za ulazak na server. Početni krug odlično istrčan u odnosu na apokalipsu na release day-u trećeg dela. Čuveni Error 37. Mislim da i dan danas imamo PTSD od toga. Sada nije bilo takvih vratolomija ali povremeni slingshot problemi i padovi FPS-a kada je više igrača bilo na ekranu su bili sasvim podnošljivi.

Kada je savladana prvobitna prepreka i da se ulogujemo, bilo je vreme i da se pogleda uvodna animacija koja izgleda odlično i ispolirano. Lilith kao inkarnacija zla je apsolutno plenila i sama atmosfera je obećavala sjajnu zabavu. Ekran za biranje lika je takođe doveo do toga da se raspoloženje dodatno poboljša jer editor iako je rudimentaran dovoljno je raznovrstan da možete napraviti lika po želji. Iako je početna beta bila ograničena na Barbariana, Sorceress i Rogue-a, kada smo dohvatili Druida i Necromancera krug zabave je bio potpun.  Početak je dovoljno dobar da zainteresuje igrača i da se konačno vidi šta je Sanctuary i koja je uloga te lokacije u Diablo lore-u. Iskreno nisam očekivao takav razvoj situacije ali je to bila dovoljna udica da me zakači da ispratim prvi ACT do kraja i da sa zadovoljstvom sravnjujem horde mobova.

Na kraju posle sve 4 klase odigrane mogu da kažem da Diablo 4 obećava. Iako nije u potpunosti Diablo 2 i nažalost ima i dalje sporadičan DNK Diabla 3, ova igra me je definitivno zainteresovala i voleo bih da odigram kampanju do kraja. Iako je Blizzard davao obećanja poput full random tamnica i  žestokih opcija za buildovanje i različitih bosseva, to baš i nije skroz tačno.

Za početak tamnice nisu full random i vide se tilesetovi koji se koriste u više njih. Iako su Dialo 1 i 2 imali možda slabiju randomizaciju, Diablo 4 ne koristi vešto nasumičan raspored asseta nego postoje veći tileset-ovi koji se kombinuju. Možda to nekome neće smetati ali ja sam definitivno hteo da vidim i to „čudo“ koje su developeri najavljivali. Znači za početak tamnice nisu full nasumične ali definitivno imaju raznolike rasporede prostorija. Tematika tamnica je jako dobra i vrlo su živopisne ali je većina njih linearna. Pravilo definisana linija od tačke A do tačke B.

Oprema je doživela donekle revamp ali ne na tom nivou kakav bi većina veterana želela, barem tako izgleda na prvi pogled. O endgame-u da ne govorim jer o tome se može pričati samo kada se pređe kampanja. Gear strašno podseća na Diablo 2, spajanje opreme za početak je standardno, samo treba terati što veće statove. Sa vremenom dolazite do „džemiranja“ oklopa što već u prvom act-u pojačava osećaj customizacije. Posle toga vam samo preostaje da jurite za boljim dropovima ako ste zaista posvećeni ili da pređete na Act 2. Za dubljucustomizaciju se mora sačekati ali ako se ispostavi da je ovo maks što igra može da ponudi onda je Diablo 4 u užasnom problemu.

S obzirom da je open world, ova igra ima veoma dobro kretanje između oblasti putem waypointa. Posle toga dolazi mount koji je vizuelno sjajno urađen i zaista omogućava bolji traversal preko mape. Za dalje čemo videti ali za sada kretanje između oblasti nije bolno iskustvo.

Svaka oblast ima više mini bosseva za koje postoje posebne mehanike i tematski dizajn tako da deluju sveže i zadovoljavajuće morbidno. Ako nismo napomenuli, po pitanju atmosfere Diablo 4 je više Diablo 2 a mnooogo manje Diablo 3. Turobna muzika i odličan gore jako lepo izgledaju zaista se osećate kao da ste u onom paklu Tal Rashine grobnice ili u jazbini kod Butchera. Ako se ovaj kvalitet održi tokom cele kampanje to je definitivno dobitna kombinacija.

Jedini strah koji je (verujem) opravdan je praksa Blizzarda koja nam je svima poznata. Usta su im puna kako slušaju fanove a onda potpuno upropaste mehanike ili celu igru. Postoji bojazan da i ovde to može biti slučaj. Blizzard obično jako lepo počne prvi čin svake kampanje a onda odluči da uzme šibicu i benzin i zapali dobar scenario. Posle toga sve je pitanje raspoloženja game directora. U svakom slučaju Diablo 3 WTF momenat bi se ponovio ali verujemo da će zdrav razum preovladati.

U svakom slučaju radujemo se Diablu 4 i svim košmarima koje će nam doneti (valjda će optimizam uroditi plodom)!