Dispatch (2025)

Iako iz recenzije u recenziju govorimo kako ova jesenja sezona i gužva igara polako staje, na našu sreću nas industrija uspeva preduhitriti iz dana u dan što bi se reklo. Ipak čak i u ovako ludoj 2025. godini gde nikad različitiji miks žanrova nije toliko dominirao i sebe isticao u svim trkama za nadolazeće ceremonije dodele nagrada, da je neko rekao da će igra Telltale tipa biti jedan od najvećih hitova i najvećih iznenađenja na skoro samom kraju godine nakon igranja toliko kvalitetnih naslova, neko bi rekao za te ljude da su opasno zalutali i zakasnili u ovoj godini. Tako smo dobili Dispatch od strane AdHoc Studio-a da nas potpuno razuveri i opali jedan takav šamar zadovoljstva kojeg niko od jedne ovakve igre nije očekivao.

Ovaj studio je sa svojim radom započeo 2018, a njegovi osnivatelji i neke od glavnih glava su potekli u drugim uspješnim kućama poput Ubisoft-a, Telltale Games-a, i NightSchool Studio-a. Kada je ova igra najavljena, jasno je bilo da će se najveći uticaj na nju osjetiti upravo na onim momcima i devojkama koji su ponikli u Telltale-u, jer ovo je u suštini igra koja počiva na svim osnovama i fundamentalnostima koje su igre iz tog studija nosile, ali je za razliku od njih uspjela sebe uzdići na jedan dosta viši nivo.

Za razliku od mnogih TT igara, Dispatch je jedan skroz originalan IP koji nit je rađen po nekim knjigama, stripovima, serijama, filmovima ni bilo kom napisanom scenariju već jedna originalna ideja sa originalnim likovima u originalnom univerzumu koji je svakako inspirisan nekim već postojećim projektima poput Invincible, ali je sem toga gotovo sve drugo odrađeno na sopstven način. Najveći kvalitet ove igre od njene prve do zadnje sekunde jesu njeni likovi i način na koji su napisani. Jasno je bilo da se glave poput Aarona Paula i JeffreyaWrighta ne bi umješale u nešto što neće biti ozbiljno, ali ni oni sami nisu očekivali da će nakon toliko godina vrhunske karijere i legendarnih karijera koje su do sada napravili, proizvesti u jednoj ovakvoj igri još jedne pamtljive i fan favourite likove koji će postati neki novi stubovi mašte za sve nerdove.

Glavni karakter kojem sam Paul daje glas Robert Robertson prolazi na izgled na jednu bazičnu superherojsku priču ali kako trenuci odmiču sam razvoj i obrt tog lika vas potpuno uživi i sve što se dešava oko njega i gotovo postanete zbunjeni na koji način će se neke stvari odigrati. Za neke od njih ste u potpunoj kontroli, jer kao i u svakoj TT igri, choices matter! Neki od njih čak toliko da vam mogu baš u određenom momentu odrediti kakav će vam biti i sam kraj ili neki momenti koji vode ka njemu, ali se naravno sve može replayati tako da ako se slučajno pokajete za neki izbor, možete to u novom playthroughu vrlo lako ispraviti.

Sama animacija koja je recimo kod pomenutog Invincible animiranog serijskog projekta njegova jedina i najveća mana je ovdje odrađena vrlo dobro i na momente impresivno i neočekivano kada prvi put pokrenete igru. Odnos svih likova, pogotovo vašeg Z-Team-a je fenomenalan i osjeti se da su svi glumci imali veliku zabavu tokom razvoja igre a neki najbolji momenti s njima se dešavaju u samom Dispatch Gameplay dijelu igre. Kroz svih 8 epizoda ćete imati dve Dispatch sekcije gde na određena mesta šaljete heroje na osnovu njihovih statistika, prednosti i mana u odnosu šta se od njih traži u tom zahtjevu koji ste dobili, a nakon nekog vremena ćete svakom od njih moći i povećavati te statistike i stvarati određen tip taktike.

Postoje neke sekcije koje su baš napravljene za Dispatch određenog heroja ali je na vama da to procenite. Iznenađujuće taj dio igre je vrlo korektno odrađen jer se na prvu čini kao nešto što ćete jedva čekati da završi da možete nastaviti progres sa plotom, ali kako epizode odmiču i sami dispatchi postaju zanimljiviji a još kada vam se pojave hacking mini igre koje postaju sve više inverzivne kako epizode odmiču, može se reći da je igra uspjela i na ovom polju iako prostora za napredak apsolutno ima, a pogotovo u dodatku animacija koje u ovom dijelu igre nedostaju i koji bi učinili ovaj aspekt još dinamičnijim, ali je i ovako vrlo zabavno i dinamično da se igra.

Pored pomenutih originalnosti koje smo pomenuli i nahvalili, moramo istaći i muziku koja sadrži većinom neke stvari strogo komponovane za igru koje su instrumentalne ali su tako fino legle u momentima kada se pojave iako postoje i neke pjesme koje su pozajmljene od određenih autora, ali je cijeli soundtrack jedan vrlo dobar fit za cijeli vajb ove igre. Sam pejsing epizoda je isto nešto na čemu su mnoge TT igre padale a naročito Batman The Enemy Within koji je imao enorman potencijal ali je pejsing tu igru uveliko sahranio. Ovde je to odrađeno na jednom pravom školskom nivou koji može poslužiti kao veliki vetar u leđa za buduće ovakve tipove igara jer iako je ovo kao jedna interaktivna animirana serija, ne mora se praviti previše praznog hoda ako nije potrebno i uz kvalitetno pisanje se character work može odraditi u nekim kraćim scenama i momentima ako je odrađeno kako treba.

QTE evenata takođe ima i na samom kraju igre vas baš žargonski bombarduju na sve strane, ali su i oni svedeni većinom na kliktanje i prevlačenje mišom bez da se rade neke komplikacije kao u eri kasnih 2000-tih kada su se neke igre takmičile sa komplikacijom QTE evenata. Prezentacija i scenografija kao možda i najbitniji šraf svake igre koja je fokusirana na narativ je i ovdje ispoštovana na visini zadatka i u tim momentima se može vidjeti određena inspirativnost Invincible serije, ali je i ovde dodat taj neki šmek po kojem će se ova igra pamtiti. Odluke koje donosite su vrlo racionalno raspoređene i neke od njih vas baš onako nateraju da se dobro zamislite u ograničenom roku vremena koje je pred vama i svaki od krajeva koji vas čeka ima određen nivo satisfakcije i nagradi vas baš onako na način na koji ste donosili odluke bez nekih prevelikih linearnih nota. I nikako ne smemo izostaviti činjenicu da kroz 9-10 sati jednog playthrougha nismo osetili momente woke-a, radikalnog feminizma ili usiljenog rasizma što je za bilo koji moderni projekat retkost i stvar kojoj se svi klanjamo i koja pokazuje da se može i bez toga.

Sve u svemu kada bi se morala tražiti mana jednoj ovakvoj igri koja je više jedna interaktivna animirana serija iako u sebi sadrži pomenute Gameplay elemente, ta mana bi bila ta da kada jednom sve završite i prođete sve moguće izbore, nekako se osjećate prazno i imate dojam kao da se možda mogla odraditi još po koja epizoda, ali je možda bolje sačuvati materijal za buduće sezone o kojima se sada uveliko priča, iako to nije bio originalni plan po svemu što čujemo u prethodnim danima!

Dispatch je jedno neočekivano i osvježujuće iskustvo za koje nismo znali da nam treba. Pokazao je da kada u nešto unesete dovoljnu dozu ljubavi, kvaliteta i fokusa bez da pratite moderne negativne trendove oko forsiranja određenih stvari kojima nije mjesto u pop kulturi, a da naizgled jednostavnim Gameplayom zarazite igrače da igraju iznova sve dok ne iscrpe sve moguće scenarije koji su tu. Prostora za napredak naravno da ima i tu se najviše referiramo za sam Dispatch gameplay deo, ali je sve drugo najvažnije za ovu igru odrađeno na samom maksimumu i veselimo se i nadamo da je ovo početak jedne nove velike franšize u svetu popkulture i superheroja!