Street Fighter V se uveliko igra još od februara. Prvo izdanje igre o kome smo pisali već u originalnoj recenziji bilo je namenjeno, pre svega takmičarima, MLG pro populaciji. VS borbe – bilo offline ili online, bile su srž igre. Nama na EmuGlx, kao i mnogim drugim tradicionalistima smetao je kompletan nedostatak klasičnog arcade moda. Umesto anime sekvenci iz četvrtog nastavka, imali smo ultra kratke priče propraćene manga crtežima. Tek sada, pet meseci kasnije, kako je i bilo najavljeno, kao besplatan DLC stigao je i Cinematic Movie expansion – takođe poznat kao Shadows Fall DLC ili general story mod u samoj igri, čisto da stvari ne bi bile jednostavne.

Da li je jednoj borilačkoj igri potrebna priča? Kako ovaj žanr korene vuče sa arkadnih mašina jasno je da nije tu bilo mnogo prostora za gomile teksta i sinematična iskustva, ipak da li bi Mortal Kombat bio toliko popularan da nije bilo čitave mitologije u pozadini? Sa druge strane japanske borilačke igre imale su jednostavnije priče manje forsirane u samoj igri, više u propratnim drugim medijima. Jedan Street Fighter II pamtili smo pre svega po izgledu, i zabavnosti pa tek onda po bazičnim pričicama koje smo znali o likovima u igri. Street Fighter je dok je bio vezan za arkadne mašine uglavnom pratio tradicionalnu šemu, da bi tek sa poslednjim izdanjem, koje inače po prvi put ne potiče sa arkada, dobio spomenuti cinematic story mod.

STREET FIGHTER V_20160713174821

Očigledno inspirisani Mortal Kombat story modom iz poslednja dva nastavka kao i Dead or Alive V animiranom pričom, CAPCOM je ispratio trend preduge komplikovane fabule i random borbi koje idu u nedogled. Iskreno, formula je funkcionisala dobro jedino u Mortal Kombatu iz 2011. zbog nostalgije i ponovo ispričanih dobro poznatih priča, samo u novom formatu. Mortal Kombat X sa novim likovima, ne preterano dobrom novom pričom i quick action sekvencama je već zastranio sa puta, dok je Dead or Alive V u konfuznom anime fazonu, ispričao predugu i prekomplikovanu priču. Street Fighter, logično, više sledi japansku anime školu i potrebu da svako novo dešavanje deluje kao totalni random fanfiction. U četvorci smo dobili vizuelnu estetiku i likove iz Street Fightera II, priča je bila blesava ali ipak donekle koncizna, jer u starom fazonu svaki lik je imao svoju intro i ending animaciju. Tako ispričane priče imale su neki tok i nisu shvatane previše ozbiljno. Sad u petici imamo takozvani cinematic mod, koji, baš kao u spomenutim igrama sledi formulu “animacija, borba, animacija, borba”, dok se likovi kojima upravljate smenjuju. Pet chaptera sa varirajućim brojem borbi, svaka sa in engine animacijom, rastežu priču koja sa borbama traje minimum tri-četiri sata.

Čak iako smatramo sebe za solidne poznavaoce Street Fighter lore-a, igrali smo i čitali sve vezano za Street Fighter III i Alpha serijal, pa čak i ispratili sve ekspanzije četvorke i razvijanje priče u periodu između čuvenog drugog i trećeg dela… Teško je shvatiti radnju Cinematic Story moda petice ozbiljno. Poput nekog anime fanfictiona sve je zbrljano, gomila novih likova se pojavljuje eto tako, a stari su tu radi reda, nailaze u totalno nasumičnim situacijama, ne bismo li rekli “Aha, evo i njih!”. Izuzetno lenjo i amaterski napisana priča, koja zbog svoje dužine nameće ideju da bi trebalo da je shvatimo ozbiljno – što je naravno greška u startu. Ako ste očekivali Street Fighter nostalgiju u fazonu Ryu i Ken koji jure Bisona – neprijatno ćete se izenaditi, jer je glavni akter zapravo Charlie (Nash), oživljen od strane nove random sexy Ruskinje koja radi za Urien-a (SFIII karakter). Ryu i Ken se pojavljuju minimalno, Akume recimo uopšte nema, kao ni mnogih drugih likova koji bi trebalo da su prisutni u tom periodu. Kako se četvrti deo hronološki nastavio na dvojku, priča je ostala neodrečena do vremena trojke, pa petica pokušava da popuni tu prazninu i to na poprilično sumanut način. Praktično priča je u Dragon Ball Z fazonu gde se najači borci šitom sveta okupljaju da bi zajedno porazili veliko zlo, u ovom slučaju Bisona i njegove sledbenike po poslednji put pre nego što su Gill i Iluminati (ne izmišljamo ovo! Odigrajte SFIII) preuzeli ulogu glavnih negativaca.

Priča i borbe nemaju nekog smisla niti posebnu zabavnost, samo gomila random dešavanja ispraćena blesavim, neinteraktivnim animacijma. Nivo težine tokom prvog prelaženja nije moguće birati, a do poslednjeg chaptera sve borbe ćete prelaziti bez mnogo muke i sa button mashingom. Jedina pozitivna strana ovog moda je što smo kroz isti dobili mogućnost da probamo i par novih likova, koji su verovatno u planu za buduća prošitenja igre. Sa Cinematic Story mode patchom stigli su i Alex, Ibuki, Guile i Balrog a tokom priče susrećemo se sa još gomiom novih/starih likova čak ponekada i dobijamo kontrolu nad njima.

I hardcore old school fanovima Street Fighter univerzuma ovakav story mod biće zbunjujuć, mučan i dosadan. Ima svega par scena koje su stvarno tribute starijim igrama, filmovima kao i anime-ima (Bison koji izgovara “DELICIOUS!”). Ipak, kvalitet animacije je odličan, svi asseti, iako generički, su veoma kvalitetni, nema loših tekstura i jeftinih efekata. Iako je petica bez sumnje sa tehničke strane naprednija igra u odnosu na prethodni nastavak, sterilnost i odsustvo vajba koji je četvorka imala oseća se i u story modu. Postavlja se pitanje kome je isti zapravo namenjen. Niti će vas naučiti da igrate Street Fighter V, niti će pomoći da se novi likovi izgrade, a ponajmanje će vas zabaviti ako rešite da u jednom, ili dva sedenja dovršite kompletnu igru… Glavobolja je neizbežna. Na kraju dana besplatno je, neka druga kompanija bi naplatila DLC, pa ako već imate Street Fighter V i želite u malim dozama da uzimate ovo kompletno bezumlje – go for it.