Ogroman uspeh prvog Metal Gear Solida naterao je ljude iz Konamija da kao gladni holivudski producenti pod hitno naruče nastavak kako bi halapljivo trošili sve one slatke jenove koji su se polako taložili u podrumu. Na njihovu sreću, Kodžima se postarao da taj podrum kreće od tridesetog sprata zgrade, dok su fanovi ostavljeni na milost i nemilost starim indijanskim lekovima da otkriju šta su zapravo odigrali. Sons of Liberty i posle ovoliko godina predstavlja crnu ovcu u Kodžiminoj porodici. Počevši od sumnjive marketinške kampanje, pa sumanutih obrta u prvim satima igre do konačnog Dobro bre, Kodžima, burazeru na kraju igre, može se smatrati prvim zvaničnim naslovom u MGS franšizi gde smo konačno shvatili da nešto stvarno nije u redu sa Kodžimom. Trinaest godina nakon izlaska igre, vidimo da i dalje nešto nije u redu sa Kodžimom. Posle toliko godina, fanovi i dalje ostaju podeljeni kad je u pitanju MGS2. Neki ga vređaju zbog pomenutih radikalnih promena i nekoherentne priče, neki podržavaju ovakve hrabre poteze, neko oba u isto vreme ali njih ne računamo. Obe strane su u potpunosti u pravu, obe strane greše. Bez obzira kako gledate na ovu igru, MGS2 je pored svih tih stvari odigrao ključnu ulogu u progresu Metal Geara kao serijala. Da MGS2 nije bio onakav kakav jeste, ne bi imali ni Snake Eatera, ni Guns of the Patriots, ni Peacewalkera, ni Ground Zeroes/Phantom Pain.

Da ne zaboravimo naravno i DIARRHEA…
Da ne zaboravimo naravno i DIARRHEA…

Igra kreće gotovo kao svaki običan nastavak, na prvi pogled čak i prilično dosadno. Ali ne dosadno, dosadno, već Metal Gear dosadno, što zapravo i volimo. Igrač ponovo kontroliše Snejka koji je zajedno sa Otakonom na misiji da se inflitrira na jedan tanker za koji se sumnja da transportuje novu verziju Metal Geara. Igrom slučaja na istom tankeru se pojavljuje i druga zainteresovana stranka koju predvodi pukovnik Gurlukovich (pravo japansko rusko ime), njegova četa raskalašnih momčadi i ćera Olga koja pokušava da vrati stare dobre dlakave pazuhe. Snejk onda kreće u još jedan covert op kako bi saznao šta se tu zapravo dešava. Sve je tu iz prvog dela i još bolje. Grafika je unapređena, pa Kodžimine dvosatne animacije sad mogu da priušte to da likovi otvaraju usta dok nas obasipaju ekspozicijom. Snejk je pustio fudbalerku koju je morao da skrati zbog Liquida u kecu, Otakon je izdržao prvih 10 minuta a da se ne upiša (barem se nadamo da nije, CODEC snima samo do grudnog koša), odlično. Snejk se šunja, puca, izbegava protivnike, gine posle sat vremena i gotovo. Da pređemo odmah preko toga, ovo je već stara priča, svi oni koji nisu igrali igru mogu odmah da se opuste ako se napomene da Snejkova smrt nije toliko strašan spoiler, naročito kad vide ostatak igre.

3Odmah posle Tanker poglavlja, igra kreće još jednom, i to na nama poznat način. Opet. Roj Kembel pokreće radijsko čavrljanje sa Snejkom koji ulazi u postrojenje Big Shell kako bi izvukao predsednika. Ali odmah ovde nešto ne smrdi kako treba. FOXHOUND odelo je tu, ali je Snejk nešto mršaviji, a iz maske mu viri fudbalerka koja je iz nekog razloga bela, dok mu je glas previše piskav da bi to bio Hejter.

Gledajući ovo posle 13 godina, vidimo da Kodžima obrne Lost Boys jedno deset puta dnevno
Gledajući ovo posle 13 godina, vidimo da Kodžima obrne Lost Boys jedno deset puta dnevno

Snejk nije Snejk, nego je to naš lepi Raiden iz Revendžensa koji će preuzeti ulogu protagoniste dok ulogu muškarčine malo sutra. Kembel mu kaže da njegov codename mora biti Raiden kako bi se izbegla zabuna tokom misije jer se veruje da teroriste na Big Shellu predvodi niko drugi do Solid Snejk. Da li je promena imena samo zbog toga, ili je u pitanju nešto još nenormalnije, ostaje na igraču da otkrije (SPOILER: U pitanju je nešto još nenormalnije). Raiden kao lik je…malo specifičan. Stvoren nakon što je Kodžima pročitao pismo jednog fana koji nije želeo da igra kao starac, Raiden je daleko od one slike koju mlađi igrači znaju iz kasnijih delova. Sa jedne strane predstavlja zanimljiv obrt u serijalu koji se do tog trenutka oslanjao na Snejka (koji je sam po sebi uspavana Karpenterova tužba u najavi). S obzirom da je u pitanju novi lik, predstavljen kao novajlija, vojnik simulacije, koji nije imao iskustva na pravom ratištu, odlično se uklapa u temu MGS2 i njegova svrha je da, pre svega novije igrače upozna sa pričom. Sa druge strane, njegova androgena pojava, neutralna kako bi se dopao i dečacima i devojčicama, donekle guši tu poentu. Raiden je tako završio na onom smrdljivijem delu motke samo zato što se navodno našao na pogrešnom mestu u pogrešno vreme, i kao takav je bio glavni razlog zašto su fanovi u početku blatili igru. Međutim, ako igrač bude bio strpljiv, njegova priča i istorija mogu polako premostiti tu odbojnost koju smo imali na početku.

Osim promene glavnog lika, ostalo što sledi je prilično straightforward. Doduše, fanovima prvog dela bi se možda učinilo da ovo deluje i malo previše straightforward. Kako kreće Plant poglavlje, dosta stvari počinje da podseća na operaciju u Shadow Mosesu, odnosno na prvi deo igre. Šunjanje do lifta, skidanje maske u liftu…poznata silueta u liftu…Deepthroat se pojavljuje i upozorava nas na mine, savetuje nas da koristimo NIKITA rakete…čekaj malo, sad je i Gray Fox ovde?

Brt Imprsrbl, Hr dajrd in Zenzrbarr
Brt Imprsrbl, Hr dajrd in Zenzrbarr

Određeni motivi i sekvence tokom ove misije kao da su preuzeti iz prethodnog dela, njihov raspored je možda malo ispremeštan, sa određenim varijacijama, ali je sasvim jasno da ovde nešto nije u redu. Pre nego što stignemo da Kodžimu nazovemo jednim lenjim Japancem koji reciklira svoje radove, opet se desi još nešto što nas izbaci iz takta. Jedina stvar koja donekle štrči u celoj ovoj mućkalici je na prvi pogled suptilna, ali zapravo ne uopšte, pojava izvesnog lika koji grgolji i beči se kao neko koga smo poznavali. Da li sam pomenuo da se zove Pliskin? Pliskin. Majke mi. Ne Snejk. Pliskin. E, jebiga.

Tactical Espionage Action
Tactical Espionage Action

Međutim, ludilo ne prestaje tu. Posle Cyborg Nindže i Pnejk Sliskina ubrzo kreću da se ređaju još nebulozniji likovi. Protivnici u igri predstavljaju grupu terorista pod imenom Dead Cell. Debeli bombaš na rolerima, ženska zvana Fortune od koje beži municija, glavni baja za koga je dovoljno da se kaže (a da se ne otkrije puno) je da je nekad bio predsednik Sjedninjenih Američkih Država. A ima i vampira. Što više Raiden otkriva delove Big Shell postrojenja, stvari postaju još bolesnije. Možda na prvi pogled, ovo moje opisivanje MGS2 deluje pomalo cinično i uvredljivo, međutim, ovo samo predstavlja onu početnu reakciju koju je imao svako ko je prvi put igrao Sons of Liberty. Vremenom se to mišljenje menja na bolje ili na gore, u zavisnosti koliko je neko ko je fan serijala, spreman na neke ideje koje je Kodžima pokušao da predstavi u ovoj igri.

7Kontrole i osnovna mehanika igre su u velikoj meri iste kao i u prethodnom delu, sa logičnim izmenama i poboljšanjima kako bi se što bolje iskoristila tadašnja generacija, najbolja generacija. Ovo je prvi Metal Gear gde je omogućeno pucanje iz prvog lica, logično poboljšanje, ali i neophodno s obzirom na situacije u kojima ćete biti. Protivnici su ovoga puta znatno pametniji, dok im ne dokažete suprotno jednim FREEZE! kad im se prišunjate. Zovu pojačanje, temeljnije češljaju područja i mesta gde bi mogli da im šmugnete, određeni tipovi protivnika se ponašaju drugačije itd. Neki od njih mogu da budu i prilično bezobrazni (ili hrabri, zavisi kako gledate, ja ih gledam bezobrazno). Kroz igru ćete imati priliku da skupljate dogtagove od protivnika koji će vam omogućiti da dobijete neke interesantne stvari kada sledeći put budete igrali igru. Doduše, protivnici vam neće to olakšati jer je potrebno da ih naterate da pomenute dogtagove otresu sa sebe. Neki će biti motivisani pištoljem u facu, dok će vas drugi vređati i izazivati, gde je dovoljno samo na trenutak da spustite gard i oni mogu da vam opale šamarčinu i pozovu drugare. Međutim, to što ste Raiden, ne znači da ste potpuno bespomoćni. Za početak su se konačno setili da nam ubace jedan quickroll, pritiskom na X, potez koji je falio u prethodnom delu kad ste hteli da progrmite kroz desetak protivnika, što automatski postaje korisno u kasnijim delovima igre kad glavonje reše da se više ne izmotavaju. Arsenal je proširen i pored klasičnog pištolja koji ide piju piju, dobijate i pištolj za padanje u nesvest koji vam omogućava da većinu okršaja sa protivnicima (uključujući i bosseve) završite bez prolivene krvi.

Ne računamo galone naše krvi u toj rečenici
Ne računamo galone naše krvi u toj rečenici

Vizuelni aspekt igre je, naravno, više nego metal gear solidan. Počevši od fantastične uvodne sekvence na mostu i sa mosta pa do samog dizajna nivoa, MGS2 održava taj kvalitet kroz celu igru. Tanker i Big Shell predstavljaju okruženja koja su na prvi pogled malo dosadnija od Shadow Mosesa, sa svojim jednostavnim hodnicima i mostovima, međutim, ovo ide u korist MGS2, jer pruža lepo dizajniranim likovima da dođu u prvi plan. PlayStation2 je možda obećavao poboljšanja u grafici, mada su Kodžima i kompanija znali tačno šta mogu i šta ne mogu da urade u igri, tako da je prezentacija MGS2 bazirana na nekoj minimal formi i zbog toga igra izgleda lepo i posle 13 godina. Okruženje reaguje na vaše akcije, pa zato kutije pršte i lubenice pucaju dok se napucavate sa protivnicima, nešto što je bio big deal prilikom reklamiranja ove igre, mada je to sasvim suptilno implementirano, da kurčenje sa novom tehnologijom uopšte ne pokušava da nam sve nove stvari utrlja u nos, već prepušta igraču da sam vidi kako i kad hoće sve te lepote nove PS dvojke.

Zvuk je takođe unapređen i znatno obogaćuje celo iskustvo. Za muziku se ovoga puta postarao Hari Gregson-Vilijams, koji usavršava muzičke motive iz prethodnog dela i postaje još jedan od veterana serijala pored Hejtera i Kodžime. Kad smo već kod Hejtera, ovde je konačno dobio priliku da ubaci malo više bas i povremeno eirghhh na kraju svake rečenice (ili reči, zavisi kako je raspoložen), prepoznatljiva melodija koja će tek napredovati kroz kasnije nastavke, ali to je Hejter i mi ga volimo zbog toga čuješ li, Baueru Džeče. Ostali glumci takođe odlično rade svoj posao i uspevaju da generalni kemp i melodramatične dijaloge na kojima se temelji MGS naprave u autentične i zanimljive razgovore. Kvinton Flin odlično uspeva da nam (povremeno) ide na nerve kao Raiden, dok oldtajmeri Kem Klark i Patrik Zimerman uspevaju da nas podsete zašto smo podjednako mrzeli i Ocelota i Liquida dok su još uvek okupirali odvojene telesne mase. Fil LaMar nas plaši činjenicom kako jedan crnac može odlično da odigra Samuraja Džeka, Hermesa Konrada i rumunskog vampira, dok zvezda igre nije niko drugi do Kristofer Randolf kao Otakon. Njegova tragična i suluda priča dodaje novi sloj ovom liku koji su u prethodnom delu nagoveštavali. Iako to deluje previše komplikovano i pomalo smešno, Otakon u Sons of Libery-u doživljava jednu pravu metamorfozu i postaje tragičan lik u serijalu, nešto što će Kodžima dodatno unaprediti kod Otakona u MGS4.

9MGS2 je odličan nastavak igre za koju nismo očekivali ovakav nastavak. Jedina njegova mana koja možda čak i nije mana je njegova priča, odnosno, njen lelujavi fokus. Pokušaćemo da izbegnemo spojlere zbog vas petoro koji još niste igrali igru, mada ste većinu stvari već čuli. Sada je već opšte poznato da je početak sa Snejkom jedna varka, da je Raiden na prvi pogled nepodnošljiv, kao i da postoji previše segmenata koji su ludi čak i za jedan Metal Gear Solid. Međutim, sve to ipak nije iskorišćeno u potpunosti, lude stvari su mogle da budu još luđe, čudne još čudnije, da se postavlja pitanje šta bi tek bilo od ovog serijala da su se te stvari materijalizovale. Razlog za to je prilično uzburkana produkcija, ali i splet okolnosti pod imenom 9-11 koji je primorao Konami da iskasapi dobar deo trećeg čina igre zbog nečega što će čak i Amerikanci zajebavati posle par godina. Igra na kraju ostaje nedorečena, sa dosta ideja u vazduhu, nedovoljno vremena da ih apsolutno sve objasni, ali je ipak dosledna svojim ambcioznim ciljevima. Da li bi igra na kraju bila jasnija da je produkcija prošla bez problema, nikad nećemo saznati, mada teško, s obzirom da Sons of Liberty od samog početka pokazuje da nikad nije ni planirao da bude normalan. Igra na kraju gotovo da napravi desetak obrta u veoma kratkom roku, i to neprimerenim tempom, dok se još oporavljamo od prethodnog. Ali to uopšte ne treba da se shvati kao loša stvar. MGS2 ovakav kakav ga znamo predstavlja dekonstrukciju nastavka jedne video igre, igra koja se poigrava sa zacrtanim pravilima, nudeći nam dosta toga poznatog, a opet pokušava da nas zbuni i natera nas da razmišljamo i da sami zaključimo šta se tu zapravo dešava. Kao i Raiden, igrač treba da se oseti ugroženim unutar ove zavrzlame, ali ne sme da očekuje da će uvek dobiti konkretne odgovore na svoja pitanja, već će morati malo da mućne glavom i da pretpostavi najbolje što može i tako distancira sebe i svoje mišljenje od drugih.

10Gledajući sad igru nakon ovoliko godina postavlja se pitanje da li je ona i dalje dobra? Kao produkt svog vremena, bila je neprikosnovena. Gejmplej je bio odličan, produkcija i kvalitet su bili i ostali ono što danas smatramo Kodžiminim standardom. Kao produkt van svog vremena, i dalje je odlična. Za neke treba napomenuti da i pored HD reizdanja, vidi se da igra polako gubi bitku sa vremenom, što naravno nije problem jer onaj ko gleda igre po broju poligona i moušn blurova ne treba ni da igra igre. I dalje je veoma izazovna igra, sa interesantnim idejama i dosta stvari koje mogu da vas zaokupiraju, verujte mi, proverio sam ponovo, dvaput, što je i glavni razlog zašto malo kasnim sa ovom retrospektivom. Ali razlog zbog čega je MGS2 Sons of Liberty važan, je taj što je potpuno promenio način na koji posmatramo MGS. Svaki put kada najave novi nastavak, više se ne postavlja pitanje da li će nova MGS igra biti dobra. Znamo da će biti dobra, ali je pitanje koliko je to što gledamo zapravo stvarno. Da Kodžima nije izvodio one gluposti sa Snejkom u marketinškoj kampanji MGS2 mi danas ne bi vodili različite debate i svađe godinu dana pre izlaska sledećeg dela. Isto se to danas ponavlja sa Phantom Painom, gde ljudi sumnjaju i analiziraju apsolutno sve što izađe vezano za igru.

Ne olakšavaš nam posao, Snejče
Ne olakšavaš nam posao, Snejče

Uspeo je da čak i tu anticipaciju pretvori u događaj sam za sebe, gde ma koliko neki ljudi lupali glavu oko toga i tvrdili da su u pravu, na kraju bi svejedno pogrešili. Suština igre Sons of Liberty je možda namerno izostavljena od strane igrača, ali njen uticaj će nastaviti da oblikuje naše mišljenje, ali i Kodžimin pristup novim nastavcima.