More igara sa likovima iz crtaća i dečijih emisija zaposedalo je konzole tih ranih devedesetih godina. Gomila licenciranih likova je trčala i skakala u sunčanom šarenom svetu na našim TV ekranima. Međutim 1992. godine, SEGA of America objavljuje igru Chakan: The Forever Man. Igra se svojim za to vreme neobičnom mračnom atmosferom lako izdvajala iz mora detinjastog šarenila.

Pre nego što je postao izvršni producent u kreiranju Nokia N-Gage handheld konzole/telefona/tortilje, Ed Annunziata je bio “the Boss of the SEGA studio”. Na jednoj strip konvenciji upoznao je samostalnog izdavača stripova Robert A. Kraus-a i video njegov strip Chakan: The Forever Man. Impresioniran, uspeo je da ga ubedi da naprave video igru, mračnu kao i sam strip. Igra je takođe izašla i za SEGA Game Gear, bitno prilagođena mogućnostima hardvera. Nastavak igre najavljen 2001. godine za SEGA Dreamcast nikada nije izašao, a većina sadržaja napravljenog za nastavak je iskorišćen u kreiranju igre Legacy Of Kain: Blood Omen 2.

Chakan je bio ratnik, odličan mačevalac, sa darom za čini i alhemiju. Samouveren, izazvao je čak i Smrt na dvoboj. Ako Chakan pobedi Smrt, dobiće večni život. Ako Smrt pobedi Chakan-a, dobiće njegovu dušu. Posle sedmodnevne borbe Chakan pobeđuje Smrt, i dobija besmrtnost, ali i kletvu. Osećaće bol svih koji su u nemilosti sila zla. Naći će mir samo ako uništi svo zlo ovoga sveta.

2aChakan započinje svoje putovanje među portalima koji vode ka svetovima vatre, vode vazduha i zemlje. U svakom portalu se nalaze po 3 nivoa akcionog platformera sa boss-ovima na kraju. Pošto je besmrtan, Chakan ima neograničen broj života, ali ima ograničeno vreme prikazano peščanikom. Vreme ide vrlo sporo, ali ako istekne pre nego što se završe svi nivoi jednog portala, igra vas vraća ponovo na prvi nivo. Igrač može uvek birati kojim redosledom će da ide. Od oružja ima dva mača, za koje nema korice, što simbolizuje da se Chakan neprestano bori. Mačevima se može napadati u svih osam strana. Osim normalnog skoka postoji i dupli skok sa okretom, tako da samo ekstremno daleke platforme nisu dostupne (a imaće ih).

Kroz prelaženje nivoa dobijaju se još četiri oružja kao i čarobni napici čijim kombinovanjem Chakan sebi obezbeđuje razne privremene moći, i to njih petnaest ukupno. Sve to je neophodno za prelaženje određenih nivoa i boss-ova. Legendarna težina ove igre će istestirati vaše strpljenje do maksimuma, kao i ponekada čudan hit detection koji neprijatelja ostavi u životu iako je vrlo očigledno pogođen oružjem. Chakan može primiti određen broj udaraca, ili pasti u ambis izmedju platformi i to ga vraća na početak među portale. Očekuje vas pravi try and error maraton, tako će prelaženje ove igre potrajati. Nakon pređena četiri portala, Chakan prelazi još četiri. Ti portali vode u paralelne svetove koji se nalaze u realmu zla, i još su teži od već teških nivoa. Psovanje, proklinjanje i polomljeni kontroleri su neminovnost. Boss-ovi na početku izgledaju teški, ali svaki od njim ima caku za prelaženje bez previše problema.

Čak i kada uspešno pređete igru, ona se opet igra sa vama. Da ne spoilujem previše, ali ništa nije kako se čini. Kada pomislite da je sve gotovo, videćete da je sve što ste uradili, sav taj napor samo mali delić. Strpljenje je bitno. Beskonačan broj života simbolizuje besmrtnost, a težina igre je materijalizovana kletva koju je Chakan dobio uz tu besmrtnost. Proći će neko vreme pre nego igrač shvati da je čak planirano “umiranje” u nivoima jedan od načina prelaženja igre. Sva uobičajena pravila platformera su ovde pod znakom pitanja.

Igra grafički izgleda prosečno sa tehničke strane, ali je dizajn i opšti osećaj najjači adut igre. Likovi su mogli biti malo bolje animirani, u suštini cela igra pati od blagog nedostatka fluidnosti. Nivoi su lepo komponovani, sa upečatljivim identitetom, ima tu pomalo Castlevania pozadina, i vanzemaljskih detalja sličnih onima u Contra igrama. Sve je to na mestu. Cut scene sekvence imaju vrlo lepe crteže i priča se dopunjava kroz njih, čak i poneki hint.

Muzika je stavka po kojoj se ova igra vrlo izdvaja. Zvučni procesor koji je obeležio Mega Drajv sa lošijim kompozicijama od onih na Super Nintendu je ovde odlično legao. Zvuk metalne distorzije praćen tribalnim ritmovima zvuči uznemiravajuće, gotovo zlo. Bes, samoća i horor se osećaju u kompozicijama. To diže atmosferu u igri na nivo po kome je igra postala zapamćena. Nekim igračima kompozicije imaju veću sentimentalnu vrednost nego sama igra. Čak i Chakanov urlik na startovanju igre se urezao u pamćenje mnogih.

Kontrole su na granici da nerviraju, jer sve što radite u igri, sve što pritisnete mora biti hirurški precizno. Platforme su postavljene na samim granicama dometa, a dupli skok mora biti precizan u dlaku. Čini se da bi moglo sve da bude malo responsivnije. Ono što vas obično čeka u poslednjim nivoima drugih platformera, nezgodni skokovi na ivici i zamke, to vas ovde dočeka odmah. Nema mesta za grešku. Često će vas zateći kako urlate na džojped.

8

Grafika: 3.5 Igra je mogla da izgleda malo bolje, ali to i nije toliko bitno obzirom da je adut ove igre na atmosferi. Dizajn je upečatljiv i pamti se.
Zvuk: 4.5 Glavni adut igre. Kompozicije dugo ostaju urezane, i prepoznatljive čak i godinama kasnije. Prepoznatljiv metalni zvuk Mega Drajva je dobro iskorišćen
Kontrole: 3.5 Moglo je se još poraditi na njima jer zahtevaju privikavanje. Preciznost je jako bitna i ništa se ne sme raditi ofrlje. Hit detection pomalo vara u korist neprijatelja.
Zabavnost: 4.0 Igra sa mnogo tajni koje čekaju da budu otkrivene. Umesto Mikija ili Duška Dugouška zanimljivije je voditi zombi Klint Istvuda (tako je kreator Robert A. Kraus prvo opisao Chakana). Prelaženje je teško, ali strpljenje i upornost je nagrađeno pravom satisfakcijom i jedinstvenim doživljajem.