Ponekad stvarno nije potrebno ništa više od dobre izvedbe i malo dobre muzike da se neka igra izdvoji iz mase. Ili je makar tako bilo u osamdesetim godinama. Mountie Mick’s Death Ride je dokaz toga. Premisa je više nego prosta. Mika, nada i ponos kanadske konjičke policije, mora da spasi 9 otetih vozova od otimača tako što će ih počistiti od negativaca. To će učiniti uz pomoć svog revolvera (sa ograničenom količinom municije) za upucavanje, uglancanih čizama za gaženje (a-la Mario) i apsolutno beskorisnih bombi koje nalazi usput.
Šetnja po vozu nikako nije sigurna jer se lako padne između vagona, sklizne sa cisterni i upadne između tovara sa više ili manje pogubnim posledicama. Smetaju i tuneli u kojima se ne vidi ništa bez baterijske i zapaljeni vagoni cisterne pored kojih se ne može bez gas maske koja jedva da je bolja od smrti. Uz sve to ekran neumoljivo napreduje te nema previse vremena za taktiziranje inače će junak izleteti sa scene (i izgubiti život). Nažalost, na kraju svakog voza je dresina kojom se ide do sledećeg voza i koja se pokreće ritmičkim pumpanjem džojstika gore dole. U tom delu kontrole su izuzetno osetljive na greške i zbog toga se gube mnogi životi.
Nije to jedina greška u dizajnu. Na sedmom vozu postoji vagon koji je nemoguće preći. Ironično, rešenje problema je drugi bag usled kojeg Mika može, kada gura levu ivicu ekrana, da prolazi kroz objekte na ekranu. Naravno, pirati, ti divni ljudi koji su popravljali sve na debeljku su posle inicijalnih krekova izbacili i verziju igre u kojoj je taj vagon bio zamenjen drugim koji ne blokira put.
Grafički igra na prvi pogled izgleda pristojno, ali prilično prosto. Međutim, čim se igra pokrene jedna veoma impresivna karakteristika pada u oči. Postoje čak četiri zasebna sloja skrola ekrana. Pozadinske planine, voz, šine i ograda koja je u gro planu se sve skroluju različitim brzinama. Osim toga prostoća grafike i monotono zelenilo pozadine osigurava da igrač detektuje svaki novi pokret na ekranu i ne previdi ništa. Zvuk je posebna priča. Zvučni efekti su ok ali muzika Ben Dagliša koja inkorporira ritmički zvuk voza u kretanju i prati taj ritam kroz celu melodiju zvuči fantastično, pumpa adrenalin i tera igrača dalje.
I šta je na kraju zaključak? Da su kanađani mnogo ponosni na svoju prirodu i na svoju železnicu. Da će vas, ukoliko se kačite sa njihovim vozovima, miroljubivi Mika pretvoriti u masnu fleku. Ah, da, zaključak je i da je ovo odlična igra koja pleni odličnom akcijom i fantastičnom atmosferom građenoj na izvrsnoj muzičkoj temi ali i frustrirajućim deonicama koje su ubačene da bi se razbila monotonija.
Grafika: 4.0 Grafika je prosta i kockasta ali kristalno jasna i prijemčiva. Četvoroslojni paralaksni skrol impresionira.
Zvuk: 5.0 Efekti su ok i nema ih mnogo, ali muzika je jedna od onih tema koja se savršeno uklapa u igru, pumpa adrenalin igraču i odbija da izađe iz glave danima posle gašenja igre.
Kontrole: 4.0 Precizne, jasne, ali činjenica da se mora koristiti tastatura i osetljivost dresine kvare utisak.
Zabavnost: 4.5 Da nije prokletih dresina bila bi čista petica.
No Comment