U trenutnoj navali novih naslova gde se postavlja pitanje šta uopšte startovati na vašoj konzoli ili PC-u, Titanfall 2 bi lako mogao da prođe ispod radara kao naslov rezervisan za multiplejer uz generčku kampanju. Plus koliko god se truduili da vam objasne da Infinite Warfare nije toliko loš, nije valjda da ćete da ga zamenite sa njegovim klonom koji sadrži još i nekakve Titane. Valjda je zato tu Battlefield 1 da nas vrati u slavne dane nabadanja bajonetom u grlo i spaljivanjem vojnika po rovovima koji samo što su poslali svoja pisma bližnjima u domovini.
Titanfall 2 je sve samo ne COD klon iako prvih nekoliko misija neizbezno vuče u tom pravcu. Bez neke preterane ekspozicije igra nas baca pravo u vatru. Planeta Tajfon je pod napadom oslabljene IMC korporacije koja pokušava da spreči ofanzivu narodne vojske, lanca planeta pod nazivom Granica (Frontier). Borba za resurse između ove dve frakcije vuče svoj zaplet iz prethodnog dela koji je bio rezervisan samo za multiplejer, pa ko je uskočio ovde prvi put zbog kampanje može biti malo zbunjen o čemu se zapravo radi. U osnovi svega je ako zanemarimo pozadinske razloge opšteg haosa na ratištu, Dzek Kuper (zamalo pa Dzek Ričer), koji u jeku borbe na Tajfonu gubi svog mentora Kapetana Lastimosu, i prinuđen je da preuzme kontrole njegovog Titana (Meka mašina sa veštačom inteligencijom) izviđačke klase Atlas BT – 7274 kako bi nastavio potragu za izvesnim Majorom Andersonom. Dzek je daleko od nekoga ko bi mogao da sebe nazove pilotom titana, poziva rezervisanog za najbolje i najspretnije jedinice. U tom smislu ovaj uvod igra malo previše naivno zbrza jer od trenutka kada uspete da pokrenete BT – 7247 stvari se odvijaju prilično fluidno, a Titan i Dzek vode veoma prisnu komunikaciju na ratištu što samo doprinosi utisku da je ovo igra gde ćete biti fokusirani na akciju dok odnose i likove možete slobodno da gurnete u stranu. Eventualno Respawn Entertaiment misiju po misiju vadi stvar, sa iznenadjujuće dinamičnim level dizajnom, napetim boss fajtovima od strane Apex Predator (Randy Orton?) jedinice i promenama u samom gejmpleju koje se tiču toga da li kontrolišete Dzeka ili Dzeka u Titanu.
Na zemlji Dzek funkioniše kao da je ispao iz COD franšize čak i večina arsenala predstavlja uglavnom automatske puške futurističkog dizajna bez nekih preteranih varijacija u šteti koju nanose. Dakle neke preterane dileme i nema šta ćete i u kojem trenutku poneti sa sobom. U nekoliko navrata igra će da vas baci jedan na jedan sa robotima i mechovima ali su to uglavnom kontrolisani uslovi gde ćete pri sebi imati neki raketni bacač ili laserski top da završite stvar. Postoji izvesna sloboda doduše u tome da u nekim deonicama ako ste nadjačani, možete da ih pretrčite ili da izaberete iz kog pravca ćete da napadnete i već taj momenat izbora menja prvobitni utisak da je po sredi krajnje lienarna stvar. Druga bitna stavka za Dzeka je da se on kreće znatno brže, može da pada sa najvećih visina bez ikakve štete (igra izbegava da podcrta na koji način je to izvodljivo što je malo bezveze) i trčanje po zidovima je veoma prisutan momenat kako u toku akcije tako i za silne platformske deonice. U ovim trenucima to sve više podseća pre na neki Mirros Edge nego na Black Ops 3 recimo gde je to bila čista kozmetika i postoje prilično zanimljivi momenti skakanja sa zida na zid koji u jednom trenutku uključuju i putovanje kroz vreme kako bi ste se dočekali na platformu koja ne postoji u sadašnjosti.
Jedan čitav nivo se odvija u podzemnoj fabrici gde se štancuju čitave sobe i prostorije sa nameštajem i prenose preko provalija. Konstatno balansiranje između njih kao prevoznog sredstva i vraćanje na sledeći deo sektora za proizvodnju gde se nastavlja napucavanje stvara neviđenu napetost pa uzoru na Half Life serijal, minus vrhunska veštačka inteligencija, jer je većina vojnika i robota (koji su pozajmljeni iz Elizijuma) samo skup meta za gađanje. Trčanje po zidovima je solidno regulisano međutim to i dalje ostaje problem kad se izvodi iz prvog lica te se spremite na privikavanje i na bezbrojna padanja u provalije, no sama stvar je daleko od iritantne ako se uhodate na vreme. Sve se svodi na to da kontrolišete dupli skok i održavate visinu u toku kretanja. Tajfon sadrži i nekakve primerke svojih džinovskih guštera na koje ćete naleteti u nekim napuštenim zonama ali oni su tu u retkim trenucima, daleko su od ozbiljne opasnosti i ne očekujte sukob sa nekim većim čudovištem od toga.
Stvari se značajno zapale kad sednete za kontrole Atlasa BT-7274. Kroz igru nalazite razne setove naoružanja za njega i oni podrazumevaju kako glavno oružije tako i specijalne moći, tipove vatre plus specijalni napad koji se puni u toku akcije. Ove setove možete da menjate u odnosu na okolnosti jer nijedan nije za konačnu upotrebu do kraja igre. Borba sa drugim Titanima je iako daleko od ozbiljne opasnosti, neverovatno dinamična zbog spektra mogućnosti kako možete da ih napadate i da se branite, a to kulminira u već pomenutim bos fajtovima. Kako igra odmiče i arsenal vašeg Titana raste, ovi obračuni neće biti više toliki problem ali doprinose utisku da postajete nezaustavljiva ratna mašina. Glavni titani imaju štit kao i vi koji se puni posle nekog vremena i dok ga ne skinete ne pravite nikakvu štetu. Otud štekanje otpada kao opcija a i sami Titani uglavnom funkionišu isto kao i vaš. Znate kada su potrošili ultimejt napad i kada više ne mogu da upotrebe štit što je prilično fer te izostaje bilo kakva varijanta gubljenja nerava. Odaberite set naoružanja koji vam najviše odgovara pred sam sukob (Loudout) i odmereno birajte sa čime napadate jer za svako oružije treba vreme da se napuni. Takođe svaki teren je specifičan na kojem se odvijaju ovi bos fajtovi te i tu treba obratiti pažnju da li je juriš ili držanje distance pravi izbor. Ljubitelji Bioshock serijala bi posebno trebali da uživaju u ovim segmentima igre.
Sama jedinica Apeks Predatora (iako su piloti i njihovi Titani profilisani po izgledu) daleko je od neke ozbiljnije karakterizacije, što je šteta jer u kombinaciji sa već pomenutim dinamičnim sukobima i njhovih komentara u toku borbe, to bi moglo imati neki Metal Gear vajb. Ono što su zlatni momenti kampanje je (minorni spojler) desant Narodne vojske na IMC uporište posle jedniog značajnijeg preokreta u priči. Odavde pa do kraja kampanja prelazi u potpuno ratno stanje sve od spasavanja redova Rajana sa titanima u glavnoj ulozi pa do napucavanja preko svemirskih brodova u punom pokretu po uzoru na Avatar. Ako u zadnjih nekoliko misija ne nađete nijednu od tajnih kaciga nemojte da se nervirate. Teško da ćete moći da dođete sebi od količine frenetične akcije i spektakla, a ko poseduje nekim slučajem Killzone Shadowfall i dalje, posle ovoga će ga baciti kerovima.
Eventualno se ispostavlja da malo sporiji uvod Respawn Entertaiment koristi da razigra stvari kako bi igračima pružio vrhunsko finale posle kojeg i odnos između Dzeka i Titana dobija neki dublji smisao i ipak se može reći da igra uspeva u tendenciji da nešto ispriča a ne samo zabavi za jedno veče. Da, za jedno veče. Titanfall 2 single player je nažalost bolno kratko iskustvo koje nije nikakav problem pregaziti u jednom dahu i bilo koja težina ispod Hard jednostavno nema smisla a ko baš želi da uživa u kampanji kako treba, slobodno može da odabere i najveću. No ne isključujemo mogućnost da će mnogi želeti da je ponove ako ne u celini, onda barem neke od misija u želji da izoštre svoje veštine za multiplejer. Igra je testirana na standardnom PS4 i izuzev nekoliko bagova u smislu zaglavljivanja Mechova (jedna situacija samo), sve je radilo besprekorno a sama prezenatcija je vrhunska od dizajna mechova pa i do samih uniformi vojnika i svemirskih vozila sve izgleda odlično. Tajfon i kasnije lokacije ostavljaju bez daha što možete videti već po skrinštovima.
Titanfall 2 kampanja je iako kratka, ipak prijatno iznenađenje što je donekle i najavio prvi trejler sa E3. Ko je već fan serijala nema šta da razmišlja a za igrače koji su fokusirani na singl plejer ipak treba da preseku dvaput. Reč je o naslovu koji je sjajno iskustvo ali bi daleko bolji efekat imao po izlasku next gen konzola nego sad gde mu je nekako publika kojoj je namenjen prilično nedefinisana.
No Comment