S vremena na vreme, u industriji video igara se desi nešto posebno – izađe naslov koji se ne može lako opisati, niti smestiti u određen žanr. Retkost takvih igara je često rezultat njihove smelosti, jer su provereni i popularni žanrovi daleko bezbedniji, i izdavač može biti donekle siguran u njihovu isplativost. To, nažalost, dovodi do prezasićenosti vrlo sličnim i nezanimljivim igrama na današnjem tržištu, čije sivilo razbijaju inventivni naslovi poput The Tomorrow Children. Žanrovi, naravno, ne govore mnogo o kvalitetu samih igara, a ni originalnost (kao u ovom slučaju) ne garantuje uvek dobru zabavu.

Kao kada vas neko pita koji je muzički pravac vašeg omiljenog benda, a vi pokušavate u glavi da sklopite nemoguću sintagmu poput “turbo-ambient-neofolk-vapor-tripcore”, tako je i The Tomorrow Children neobična kombinacija više žanrova, koje vredi nabrajati samo radi orijentacije. U isto vreme se može svrstati u MMO igre, sa konstantnim online iskustvom i saradnjom sa drugim igračima, zatim u crafting/survival igre poput Minecraft-a, u akcione shooter igre, i na kraju, u društvene simulacije u maniru Animal Crossing i The Sims serijala. Najlakše bi bilo izmisliti neki blesav naziv, poput “simulator komunizma”, ali to ne bi bilo naročito precizno. The Tomorrow Children je pre, iako smeštena u naučno-fantastično okruženje, simulator ranog oblika društva, zahtevajući od igrača saradnju s drugim ljudskim bićima, u gotovo plemenskoj zajednici, uz minimalnu količinu autoriteta i međusobne organizacije.

The Tomorrow Children™_20160909200223

Nakon pada civilizacije do kog je doveo naučni eksperiment ujedinjenja ljudske svesti, Zemlja i celo čovečanstvo su bačeni u veliko prostranstvo utopljene materije i života pod nazivom Praznina. Igrač je stavljen u ulogu klona odgovornog za izgradnju i održavanje izolovanih naseobina, kao i za oživljavanje preostalog stanovništva, zarobljenog unutar babuški koje nalazite razbacane po svetu, zajedno sa resursima za izgradnju. Uz taj osnovni deo igre, na raspolaganju su vam mnogi drugi zadaci, ništa manje bitni, poput sakupljanja struje trčanjem na pokretnoj traci, ili odbrane grada od neumornih čudovišta topovima ili raketnim bacačima.

Ukoliko tražite uzbuđenje od igara, ovde ga, ukratko, nećete naći. Čak i borba sa džinovskim kaiđu stvorenjima pruža jedno monotono iskustvo, cepajući i do desetak minuta po jednom, upornom čudovištu. Ovaj naslov od igrača zahteva pozamašnu količinu strpljenja, praveći više koraka od svakog, naizgled prostog zadatka. Od osobe do osobe, to može biti opuštajuće, dosadno, ili čak frustrirajuće. Lično moram priznati da nalazim određenu radost kada sakupljam materijale (polako), donosim iste do autobuske stanice (polako), čekam autobus (polako), vozim se do grada (polako), i odnosim materijale do skladišta. Ali, treba imati u vidu da sam uživao i u putovanju vozom kroz celu pustinju u Red Dead Redemption-u. The Tomorrow Children je sačinjen od niza zadataka, od kojih je gore naveden jedan od jednostavnijih. Iako većina radnji podrazumeva repeticiju, mnoštvo opcija pruža mogućnost alternacije, te igrač, kad mu sakupljanje uglja dosadi, može da se posveti, na primer, rasporedu građevina ili pomaganju drugim igračima da dođu do nepristupačnih delova pejzaža izgradnjom merdevina ili stepenica.

The Tomorrow Children™_20160909200223

Skoro svaka radnja, od pucanja, preko popravljanja srušenih objekata, do sakupljanja plodova sa drveća, vas nagrađuje određenim brojem poena, koje možete koristiti za levelovanje. Povremeno, od igrača se očekuje da se javi Ministarstvu Rada, koje poene prebrojava, i zauzvrat vam daje odgovarajući broj kupona, koji se koriste kao valuta za kupovinu alata, odeće i raznih magičnih predmeta. Pored toga, postoji opcija Crnog Tržišta, čiji katalog mami igrače da troše stvaran novac, u zamenu za kvalitetnije alate koji duže traju i bolje funkcionišu. Ovaj freemium sistem se može videti kao podmukla i prljava strategija, ali je u svet The Tomorrow Children-a implementiran na lukav način, i može poslužiti kao komentar na kapitalizam, odsustvo strpljenja u modernom dobu, kao i realno sećanje na situaciju u socijalističkim zemljama prošlog veka, u kojima su ljudi često kvalitetne stvari morali da nabavljaju ilegalnim putem.

Nijedan član društva nije primoran da obavlja sve ove zadatke, ali ih mora obavljati neko, čime dolazimo do jednog fascinantnog aspekta ove igre. The Tomorrow Children, svesno ili ne, postavlja pitanje društvene odgovornosti, terajući igrače da, bez autoriteta i direktne komunikacije, rade zajedno ka višem cilju. Svaki grad u igri je zaseban server, i putujući od grada do grada, možete videti i divotu društveno odgovorne aktivnosti, kao i posledice koje samo jedan nevaljao član društva može ostaviti na grad. S jedne strane stoje gradovi sa uredno posađenim drvećem, kućama sagrađenim u pravilnim nizovima, praktično ulice, kao i igrače koji u korektnoj frekvenciji donose sveže resurse i rade na poboljšanju svog grada. S druge strane, imate jednog igrača koji, opijen neobičnom količinom slobode, na koju nije navikao u video igrama, razvaljuje građevine raketama, seče drveće koje inače služi za branje plodova, i gradi zidove ispred bitnih objekata, tako da građani, recimo, nemaju mogućnost da kupe alate neophodne za sakupljanje materijala. The Tomorrow Children je daleko od detaljnog seminarskog rada o ovoj temi, ali na jedan simpatičan način, empirijski pokazuje lepotu, ali i lakoću otimanja kontroli u društvu bez organizacije ili vlasti.

The Tomorrow Children™_20160909200223

Estetski gledano, ovaj naslov nimalo ne razočarava svojim specifičnim dizajnom koji čini igru veoma prijatnom i zanimljivom za gledanje. Igra vrvi od bizarnih ideja koje su najprominentnije u dizajnu “ostrva” koje igrač posećuje radi sakupljanja resursa. Oblici ovih lokacija variraju od lebdećeg sušija, do džinovske, plave svinje, unutar koje se krije čitav vertikalni lavirint platformi i materijala. Arhitektura i industrijski dizajn u sebi imaju nadrealnu mešavinu brutalizma i art deko dizajna, dok “propagandni” dizajn (poput plakata i reklama na ekranima u igri) poseduje očigledan komunistički eho iz dvadesetog veka, kombinovan sa stilizovanim karakterima koji deluju kao deo nekog dečijeg crtanog filma. Ovakve kombinacije daju igri neviđen šarm, čineći iskustvo značajno prijatnijim od mnogih drugih igara koje se mogu smestiti u isti koš. Pored očitog, vizuelnog značaja, ove kombinacije se mogu shvatiti i kao metafora, poredivši utopijski i distopijski karakter ovog društva. Ovaj dualizam je uočljiv i u muzici igre – s jedne strane, mogu se čuti vedri marševi i pesme inspirisane ruskim narodnim pesmama, a s druge strane, igra vrvi od mračne, duboke i uznemirujuće muzike poput teme koja se čuje u glavnom meniju.

The Tomorrow Children™_20160909200223

Sa grafičke strane, igra je prilično impresivna, naročito kada se uporedi sa prethodnim naslovima ovog studija, pre svega sa PixelJunk serijalom. Q-Games je razvio sopstven endžin i sistem osvetljenja koji daje određen nivo realizma ovom inače relativno stilizovanom naslovu. Takođe, oblikovanje terena kopanjem i eksplozijama, kao i generisanje sopstvene geometrije raznim alatima je odrađeno na donekle elegantan način. Fizika nije uvek ispoštovana u ovom slučaju, ali rezultat iz daljine uglavnom izgleda sasvim prirodno. Nažalost, ambicija ovog endžina povremeno pati od loše optimizacije, te broj frejmova u sekundi ume da opadne, ali srećom, to se ne dešava prečesto, i sasvim verovatno će biti poboljšano u narednim zakrpama, kao što to obično biva. Q-Games će, po svemu sudeći, nastaviti da igru podržava besplatnim zakrpama, i pokazao se vrlo dobro u komunikaciji sa publikom, obećavajući nove elemente u igri i poboljšano iskustvo u budućnosti.

Ova igra predstavlja ambiciozan pokušaj spajanja mnoštva hrabrih ideja, čije odsustvo bilo kakvih filtera podseća na neobične japanske naslove koje, danas, sve ređe dobijamo. Njen trud je samo delimično uspešan, ali svakako ostaje cenjen kao osveženje u moru Praznine koju ostavlja današnja industrija video igara. The Tomorrow Children dolazi kasnije ove godine ekskluzivno na PS4, kao besplatan naslov.

hdr