Već nekoliko godina u nazad nas progaranju razne verzije Sherlock Holmesa, što u igrama, serijama ili filmovima. U kojoj god izvedbi da gledamo, Sherlock je oduvek bio mothafuckin’ odličan detektiv i nekako karizmatična osoba, prosto niste mogli da ga volite. Johnny Lee Miller (Elementary) i Benedict Cumberbatch (Sherlock) su nas u poslednje dve godine, nekako još više zbližili sa njim. Pokazali kako Sherlock može opstati u alternativnom sadašnjem vremenu ili kako se snalazi tamo gde je i nastao, u viktorijanskom londonu. Kako Sherlock kao lik, stalno dobija kvalitetne reinkarnacije na filmskom platnu ili u obliku serija na TVu, nekako je očekivano da imamo i zadovoljavajuću igru koja pokriva taj univerzum. Na žalost, nemamo. Sherlock Holmes je jedan od legendarnih likova koga prati prokletstvo u igrama, koji nikako ne može da dobije ono šta zaslužuje, igru dostojnog njegovog lika.
Sherlock Holmes The Devil Daughter je poslednja igra razvojnog tima Frogwares. Momci su se izgleda opredelili da ceo život prave mediocre igre i nekako se iz petnih žila nadamo i očekujemo da će napokon skontati i napraviti nezaboravnu igru. Da ne budemo grubi, sve Sherlock igre na kojima su radili imaju taj neki šmek, čudnu lepotu, ali ni jedna ne dostiže taj nezaboravni, must play status. Često su to bile igre gde je jednostavno nešto bilo pogrešno, u nekim slučajevima rogobusna mehanika, nekada neozbiljne zagonetke, ili grafika koja kaska sa vremenom. Sa dolaskom nove generacije konzola, očekivali smo da ćemo dobiti Sherlock Holmes igru koja će makar mehanikom, animacijama i grafikom na kraju krajeva, biti konkurentna sa nekim drugim naslovima. Očekivanja su nam bila malo prevelika.
Kao i u pretposlednjoj igri u serijalu, igra je avantura iz trećeg lica sa velikim akcentom na istraživanje sveta oko vas, mesta ubistva, zaključivanja, kao i adaptaciji aftermata vaših odluka. Za jedan detektivski naslov, Sherlock Holmes odrađuje poprilično dobar posao oko uvlačenja igrača u svoj mračan svet u viktorijanskom Londonu. Često ćete imati osećaj da apsolutno sve šta radite, istržujete ima svrhu, da to radite zato što ste baš vi detektiv, dok tražite svaki sledeći trag i pokušavate da rešite zagonetku. Kao i u ostalim igrama do sada, dosta vremena ćete provoditi radeći baš to: pronalaziti tragove, nekoliko puta prelaziti preko istih stvari kako bi dobili što bolju sliku o zločinu koji se tu dogodio. Sve to zarad donošenja što pravilnije odluke. Svaka odluka u igri ima svoju težinu i nekako je svaka “pravi izbor” u tom trenutku. Slučajeve koje završite je moguće povezati na razne načine, a od toga zavisi i kraj koji ćete dobiti, kao i tok igre.
Naravno da postoje loši izbori, ali u zavisnosti koliko se potrudite da kvalitetno odradite sve u igri, tako će vas igra i nagraditi. Priča se vrti oko pet glavnih slučajeva, porodičnih tajni i intriga. Igra je ipak malo ograničena za jedan detektivski naslov. Nekako je logično da se možete kretati gde želite, da istražujete onako kako bi u stvarnom životu. Na žalost, ovde ćete često nailaziti na blokade zbog nekog stvarno veoma glupog razloga. Vrata neće biti otvorena jer niste pročitali poruku na koju ste naleteli pre pet minuta, određeni deo nije otvoren jer niste ispitali određeni objekat. Pored svih divnih detektivskih sitnica, ove “negativne” stvari u trenucima totalno ubijaju detektivsko iskustvo koje igra pokušava da vam pruži. Stvari koje poprilično nisu bitne, umeju da vas spreče u napredovanju dok manje više ne puknete sa živcima.
Dok se držimo detektivskih stvari, igra je poprilično okej, sve dok ne dođu QTE sekvence i nepotrebne zagonetke za koje su potrebne kontrolisanje oba analoga, ili možda neke akcione sekvence koje jednostavno nisu u duhu Sherlock Holmes igara. Nekako nam se čini da su pokušali da naprave naglo skretanje ka Sherlocku kakav ga je glumio Robert Downey Jr. ali u igračkom svetu već imamo gomilu takvih, akcionih heroja, potreban nam je pravi Sherlock. Nekako je najbolje da ova franšiza ostane verna detektivskom poslu i ne pravi izlete u žanrove koji joj prosto ne leže.
Što se grafike tiče, igru pokreće Unreal Engine 4, koji prosto nije maksimalno iskorišćen u nekim trenucima. Igra većim delom vremena izgleda prelepo – lepi pejzaži, odlično dizajniran grad, dobri modeli i NPC likovi, ali nekada jednostavno posustaje. Kao da razvojni tim nije poklanjao jednako pažnje za sve delove igre, kao da ih je mrzelo da srede neke instance. Pored toga, facial animacija karaktera je nekada prosto užasna. Ako se tu doda i tužna glasovna gluma, dobijamo ne tako ubedljivu prezentaciju za jednu detektivsku igru gde su grimase i pokreti od ključne važnosti.
Kada se sve uzme u obzir, Sherlock Holmes The Devil’s Daugher je sasvim okej detektivska igra. Na žalost kao i ostali naslovi, prosto posustane u nekim delovima, i jako nam je žao zbog toga. Razvojnom timu nikako ne uspeva da iskoriste pun potencijal Sherlock Holmesa i da ga verno prenesu u igru. Jednostavno moraju da se igraju sa nekim delovima i da sa svakim naslovom eksperimentišu. Možda je bolje da se skoncentrišu na srž tog univerzuma, detektivski posao, i nakon usavršavanja tog dela, da pokušaju sa uvođenjem drugih, novih segmenta igre.
Bilo kako bilo, Sherlock Holmes The Devil’s Daugher je na kraju jedna od retkih igara u ovom umirajućem žanru. Za svakog ljubitelja igre će ovo biti prijatno i zabavno desetočasovno iskustvo. Moglo je trajati duže, ali šta je tu je. Nadamo se da će Frogwares napokon sa sledećim naslovom skontati greške koje prave svakom sledećom igrom, i da će napokon ubosti pravu dobitnu formulu u svakom smislu.
No Comment