Rađanje novog (pod)žanra je jedan od najuzbudljivijih događaja u gejming industriji. Svi pobeđuju kad se to desi. Gejmeri dobiju nešto novo u čemu će moći sočno da zgubidane, novinari i YouTube-eri nađu još jedan povod za hiperbolične tirade, a serija direktnih i/ili duhovnih nastavaka donosi svež pristup oprobanoj formuli. Sve popularniji podžanr ultra-teških akcionih RPG-ova poznat kao Soulsborne je jedan takav žanr. Stvorio ga je i popularizovao From Software (Demon Souls, Bloodborne, Dark Souls trilogija), a sve veći broj indi i AAA developera vredno radi da ga usavrši i doda mu sopstveni pečat. Tako je Nioh spojio Soulsborne i Diablo/Borderlands, Salt and Sanctuary ceo fazon preneo u platformsku formu, a The Surge dokazao da podžanr sasvim lepo šljaka i u sci-fi settingu. Sa Immortal Unchained-om, indi studio Toadman Interactive otkrio nam je još jednu, naizgled nemoguću, varijaciju: Gun Souls.

Da odmah raskrstimo: ako niste ljubitelj Soulsborne-a, Immortal Unchained nije igra za vas. Ako ste, pak, vrli mladi gejmer koji želi da se oproba u ovom izazovnom žanru, ova igra i dalje nije za vas. Po proceni autora ovog teksta, Immortal Unchained je naslov namenjen veteranima žanra koji traže što veći izazov, ali i originalne mehanike koje će udahnuti nov život sad već utabanoj formuli. S obzirom da su The Surge 2, Nioh 2, Sekiro:Shadows Die Twice (koji jeste Soulsborne bez obzira šta kolega Dieh@rd misli), Code Vein, i Hellpoint najavljeni/odloženi za sledeću godinu, Immortal Unchained nije mogao izaći u boljem trenutku da pasioniranim Soulsborne fanovima da prekopotrebni fiks.

Radnja Immortal Unchained-a vuče debelu inspiraciju od Dark Souls-a. Ratnik misteriozne prošlosti je oslobođen iz zatočeništva. Galaksija u kojoj se obreo je na samrti. Živa bića postepeno zaboravljaju svoju prošlost i eventualno postaju hollow undead roboti koji neodoljivo podsećaju na nekrone iz Warhammer-a 40k. Ratnik prvo mora da reaktivira drevni superkompjuter, a onda da spreči kraj sveta tako što ubije tri poluboga i prikupi njihove duše i metne ih u Lordvessel njihova srca i rekindluje First Flame spreči kraj sveta. Da bi to uradio, moraće da poseti nekoliko planeta na kojima ga čeka horda neprijatelja, ali i poneki saveznik.

Šta čini Immortal Unchained unikatnim? Jedna reč: puške. Developeri su uspešno uklopili vatreno oružje – u podžanr tradicionalno fokusiran na blisku borbu – implementacijom tri proste mehanike. Prva je to da reloading funkcioniše kao estus u Dark Souls-u 3. Možete da hodate dok menjate šaržer, ali svaka druga akcija tipa kotrljanja, trčanja, bacanja granate, itd. automatski prekida reloading animaciju, tako da uvek vagate kad i gde ćete reloadovati. Druga mehanika je municija koja se obnavlja posetom obelisku (bonfire-u), čime ujedno resetujete sve protivnike. Smradova ima na izvoz i dobro su oklopljeni, te ćete morati da mudro koristite svaki metak. Treća mehanika tiče se slabih tačaka koje neprijatelji ima na leđima. Upucavanje tih tačaka nanosi drastično veću štetu i predstavlja jedini način da se neke karakondžule unište. Sa te tri mehanike, Immortal Unchained vas kažnjava ako igrate previše defanzivno, ali i nagrađuje agresivan pristup koji kombinuje više tipova borbe, što celu igru čini daleko uzbudljivijom.

Immortal Unchained je jedna od najtežih Soulsborne igara. Pošto prođete prve dve (relativno proste) oblasti, stižete u džunglu koja je autoru ovog teksta dala utisak da developeri smatraju da su Blighttown i Iron Keep bili previše laki. Zasede, zamke, nabudženi dušmani, uski hodnici koji otežavaju manevrisanje, uski mostici iznad provalija, i ogromne razdaljine između (skrivenih) checkpointa samo su uvertira za krvnički gangbang koji vas čeka na kasnijim nivoima. Protivnici variraju od usporenih robo-zombija, do vitezova-droida kojima spreda ne možete ništa, do teleportujućih terminatora opremljenih minobacačima i snajperima, do bossova koji se kasnije pojavljuju kao standardni protivnici. Multiplayera nema, tako da ste prepušteni sami sebi.

Neke sekvence deluju toliko sadistično da ćete biti u iskušenju da otpišete Immortal Unchained kao veštački težak. No on to definitivno nije. Protivnici jasno telegrafišu napade, nisu preterano brzi niti precizni, i uvek su slabi na određene vrste napada. Jedini „fake difficulty“ tiče se trenutaka kada vaš lik padne i treba mu nekoliko sekundi da ustane. U drugim Soulsborne igrama, protagonista je obično nedodirljiv dok traje ta animacija. Ovde nije. To znači da će vas povremeno neka eksplozija ili udarac patosirati, posle čega će vas okolnji roboti – ili čak isti taj koji vas je oborio – dokrajčiti bez da išta možete da uradite. Realističan dizajn? Jeste. Pametan? Teško. Frustrirajući? Još kako.

 

Immortal Unchained nije bez mana. Iako vizuelno izgleda veoma detaljno i atmosferično, grafika nije na zavidnom nivou. Taj problem je pogoršan lošom optimizacijom. Na kompjuteru koji bez problema tera moderne AAA igre na stabilnih 50-60 FPS-a, mučeni Immortal Unchained je padao i na 20-30 FPS-a u nekim deonicama. Spuštanje shadows-a na low umnogome rešava taj problem, ali jadna je to trampa kad se ima u vidu da igra ionako ne izgleda impresivno. Nedostatak New Game+ moda je drugi veliki problem. Developeri planiraju da izdaju patch koji će omogućiti NG+, ali jedna Soulsborne igra svakako ne bi smela da ugleda svetlost dana bez tog moda.

Immortal Unchained je hardkor indi naslov koji nudi 15-20 sati kvalitetnog gameplaya. Pregršt skrivenih lokacija i opcionih bossova ostavljaju puno prostora za istraživanje i pošto završite glavnu priču. Kombinacija pucanja i bliske borbe predstavlja svež pristup koji ranije nije viđen u ovom podžanru, dok Warhammer 40k/Prometheus estetika stvara jedinstvenu SF-horor atmosferu koji nećete uskoro zaboraviti. Ljubitelji Soulsborne-a ne bi smeli da propuste.