Živimo u čudnim vremenima. Posle više od deset godina štancovanja rimejkova, rebootova, prequela, spin-offova, i decenijama-zakasnelih nastavaka, proizvođači igara i filmova izbacili su nove verzije manje-više svih velikih i ne-tako-velikih naslova iz poslednjih 40 godina. U potrazi za brand recognition-om, grupice digitalnih nekromansera okupljaju se na grobljima zaboravljenih franšiza, zombifikujući opskurne naslove kojih se čak i nostalgičari sećaju tek kroz maglu.
Tako smo dobili ničim-izazvane ,,modernizovane” verzije Outcast-a i Night Trap-a, a od nedavno i Fear Effect-a. Fear Effect je akciona avantura iz 1999-te, sa originalnog PlayStationa po izvođenju slična Silent Hillu ili Syphon Filteru. Dobila je nastavak i privukla medijsku pažnju zbog za to vreme kontroverzne seksualnosti svojih protagonista. I dok se priprema pravi rimejk originala (naravno), indi studio Sushee zadužen za isti, uz pomoć donacija sa Kickstartera, proizveo je licencirani spin-off po imenu Sedna.
Radnja igre smeštena je u tmurni futuristički grad očigledno inspirisan Blade Runner-om i Ghost in the Shell-om. Naši junaci su grupa elitnih plaćenika koju predvode dve femme fatale po imenu Hana i Rain. One su u lezbijskoj vezi. Nemojte slučajno to da zaboravite, jer je jako važno. Zašto je to jako važno? Boga pitaj. Developeri očito smatraju da jeste jer apsolutno ne propuštaju priliku da nas na to podsete.
Teško je izbeći pitanje: da li je naglašena sexualnost glavnih likuša pokušaj pisaca da šire toleranciju? Ili je to samo jeftin način da se privuče pažnja naložene klinčadije, pogotovo kada se ima u vidu da thumbnailovi za announcement trailere stavljaju akcenat na intimne trenutke Hane i Rain? Sami donesite sud. Ili bolje nemojte, jer priča Fear Effect Sedna-e ne nudi ništa vredno pomena. Zaplet je tipičan Ocean’s 11. Sumnjiv tip angažuje naše dve heroine da ukradu antikvitet od neprocenjive vrednosti, posle čega one okupljaju grupicu kolega i kreću u akciju. Dijalozi su napisani u cheesy, over-the-top stilu, sa puno one-liner-a i ,,komičnih” opaski.
Ovo ne bi bio problem da dotične rečenice izgovaraju njuške poput Majkla Biena ili Mišel Rodrigez. Ali ne, izgovaraju ih glumci šeste klase koji očigledno nisu imali pristup kompletnom scenariju ili bar rečima sagovornika. Rezultat su mačo dijalozi poput onih iz akcionih filmova 80tih, ali izgovoreni tonalitetom tehničke podrške.
Džon Karmak je rekao da je priča u igrama poput priče u pornićima – svi očekuju da bude tu, ali nije preterano važna. Da li gameplay Fear Effect Sedna-e može da izvuče loš zaplet i karakterizaciju? Igra se reklamira kao izometrijska real-time taktička borba u kojoj igrači mogu da pauziraju u bilo kom trenutku i izdaju komande svom timu. Kao čoveku koji Baldur’s Gate poster drži uramnjen na zidu, a Pillars of Eternity II iščekuje sa većim entuzijazmom nego platu na kraju meseca, ovaj opis mi je izmamio bale na usta.
Uzalud. Dizajneri Fear Effect Sedna-e kao da nisu znali da li prave taktički real-time RPG u stilu Icewind Dale-a, ili vrtoglavu top-down bullet hell pucačinu a la Ruiner. Takođe nisu umeli ni da isprogramiraju iole valjan AI. Protivnici se zatrčavaju direktno na vas iako su naoružani vatrenim oružjem, stražari imaju tako slab periferni vid da vas ne primećuju dok se šunjate dva metra od njih pod svetlima neonki, a kompjuterski kontrolisani saborci ignorišu zadate komande i žderu metke kao Pacman tačkice. Pakao.
Očajan borbeni sistem dodatno zakopava i kriminalan interfejs. Svi likovi koje kontrolišete imaju specijalne sposobnosti, ali ni jedna od tih sposobnosti nema tooltip koji bi vam objasnio šta ona zapravo radi. Srećno sa eksperimentisanjem.
Kao šlag na tortu, Fear Effect Sedna sadrži brdo logičkih zavrzlama. Rešenja dotičnih su nekada skrivena u vašoj okolini, a nekada ih ili nema ili su tajnovitija od Oblasti 51. S obzirom da svežinu i nepopularnost igre, kvalitetne walkthrough-ove je teško naći, tako da očekujte da protraćite dosta vremena rvući se sa neintuitivnim zagonetkama.
Ima li Fear Effect Sedna pozitivnih strana? Ima. Grafički, igra je pristojno lepa i detaljna. Možda bi bila i lepša da je htela da se pokrene u rezoluciji većoj od 1280×720. Cinematici u animiranom stilu su dobro odrađeni, ali odsustvo lip-synca i gorepomenuta glasovna ,,gluma” drastično kvare utisak. Ovo “ostvarenje” objavljeno je za PC ali i PS4, Xbox One pa čak i Nintendo Switch. Ipak zbog užasno sitnih likova na ekranu i detalja nekako deluje nalogičnije igrati na kompjuteru sa monitorom veoma blizu, a najvažnije od svega, uninstall opcija na PC-u radi savršeno.
No Comment