Kao i svaki pravi igrač uvek sam voleo igre koje imaju malo više izazova. Moderna igračka industrija je danas prepuna igara koje se maksimalno trude da igraču što više olakšaju prelazak određenog naslova konstantno ga “držeći za ruku”. Neću da spominjem određene shootere za koje imam osećaj da me tretiraju kao maloletnu intelektualno nekompetentnu osobu. Igre iz  Souls serijala su sušta suprotnost svemu ovome sto sam naveo. Igrao sam sa zadovoljstvom i presao Demon Souls, Dark Souls i onda dosao je na red i Dark Souls II Scholar of The First Sin. Zasto spominjem ovu verziju a ne običan Dark Souls II? To spominjem zato što kada sam igrao Dark Souls II (u daljem tekstu DS II), nisam imao osecaj izazova kao u prethodnim igrama a u isto vreme mi se sve činilo tako poznato i nekako isprazno (kao da je igra urađena na brzinu). Igranje Scholars of The First Sin je bilo kao da sam sreo starog prijatelja koji izgleda bolje, mlađe ali i ozbiljnije i utegnutije. Skroz druga igra. Trud ljudi iz From Software-a se isplatio. Sitna podešavanja po pitanju lokacija neprijatelja, putanja kuda se krećete, prečica, mehanike borbe i promena u naraciji su od ove igre napravili dostojnog naslednika Dark Souls-a. Ovo nije samo grafički ispolirana verzija DS II, ovo je jedan ozbiljan “rebuild” i čudno mi je što nisu sačekali još malo i igru izbacili u ovom obliku još prvi put jer bi veći uspeh bio zagarantovan. Za razliku od originalne verzija igra je stabilna, rezolucija je Full HD i Drangleic sada izgleda kako zaslužuje. Osvetljenje je odlično i drastično je poboljšanje u smislu da su mračna i preteća mesta zaista takva i ne možete da se snađete u njima bez baklje. Frame rate je 60fps bez padova i na slabijim mašinama što nam omogućava kvalitetan gameplay koji je u ovakvoj igri, gde se odluke donose u deliću sekunde, veoma bitan.

U igri se pojavljuju i nova čudovista na određenim lokacijama kojih nema u prethodnoj verziji što povećava težinu veteranima koji će igrati ovu verziju. Takođe se pojavljuju i novi fantom NPC-ovi. Multiplayer radi dobro i može se igrati zajedno sa još 6 prijateljski ili neprijateljski nastrojenih igrača.

From Software je uz ovu verziju igre upakovao tri jako dobra i nažalost jedina DLC-a. U pitanju je tzv. Lost Crowns triologija koju čine Crown of The Sunken King, Crown of The Old Iron King i Crown of The Ivory King.

Crown of the Sunken King

Ovo je prvi od 3 DLC-a za ovu igru i po meni i najteži. Igrač će prolaziti kroz katakombe ispod Drangleic-a i kroz još mnoge druge u isto vreme prelepe i uvrnute lokacije. Neprijatelja nikad više, skoro je konstantno odnos 5:1, skokovi zbog malih ivica skoro nemogući i stalno korišćenje inventara da ne kazem žongliranje sa istim. Smrt vas čeka na svakom ćosku ali bukvalno. Uneta je i novina u vidu zagonetki gde se koriste poluge da bi se prolazi otvarali. Ako ne pazite koje poluge aktivirate lako možete biti preplavljeni hordom neprijatelja i tada je vreme da bacite kontroler kroz prozor ili da nastavite. Na sreću ili zalost (kako kome) boss u ovoj epizodi je jedan od najtežih meni barem u celom serijalu

Crown of the Old Iron King 

Ovo je drugi DLC u serijalu i u njemu je naglašena više borba sa neprijateljima i taktiziranje nego rešavanje zagonetki ili bezočno maltretiranje igrača jeftinim trikovima. Lokacija na kojoj se odvija priča zove se Brume Tower i pravi je lavirint zamki, hodnika koji se protežu u nedogled i od kojih će vam se zavrteti u glavi. Na sve to se logično nadovezuju i široka dvorišta sa divnom arhitekturom i nažalost krcata neprijateljima. Neću da otkrivam kakvi su sve neprijatelji u pitanju ali meni su se više svideli nego u prvom DLC-u. Na kraju nekima mozda slabiji DLC od prvog ali meni bolji jer je napetiji i borba je bolje balansirana čak i sa glavnim boss-om 

Crown of the Ivory King

Po meni najlepši DLC od sva tri jer me podseća na neke realne lokacije koje mozemo videti. Na stranu sto sam ljubitelj snega. Radnja ovog DLC-a se odvija u Eleum Loyce-u. U pitanju je hladno i negostoljubivo okruženje prepuno čudovista raznolikog dizajna i svih mogućih veličina koja samo čekaju da vas ubiju. Sneg je ovde jako bitan ne samo kao pozadina za igru već i mehanički. Čudovista su sporija kada se kreću po snegu a tako i vi pa se lako može podešavati “tajming” za udarce. Konačni boss je i ovde priča za sebe ali je borba sa njim dvodelna i nimalo naivna. Preznojićete se propisno i ne mogu garantovati da neće biti barem jednog slomljenog kontrolera. Ovaj DLC je dostojan kraj triologije DLC-a i samog Dark Soulsa II.

Sve u svemu Dark Souls II Scholar of The First Sin je verzija koju zaista preporučujem svakom igraču koji je ljubitelj serijala a propustio je iz nekog razloga originalnu verziju. Sve najbolje i nadam se da ste spremili rezervne kontrolere!