U današnjem opisu predstavljamo vam igru koju apsolutno nezasluženo skoro sigurno nećete naći ni na jednoj listi all-time najboljih scrolling fightera. Razlog za to možda je moguće pronaći u činjenici da se pojavila u nezgodno vreme (1992-93), kada su se na tržistu borilačkih igara pojavili takvi kolosi kakvi su Punisher, Cadillacs & Dinosaurs i Warriors of Fate, što nikako ne znači da igra svojim kvalitetom to ne zaslužuje.

Vec hiljadu puta ispričana priča čini uvod, zla banda kidnapuje prelepu devojku, a njena tri prijatelja kreću u misiju oslobađanja. Vodite jednog od tri ponuđena lika (Wade, Boris i Kyle), sva trojica sa veoma različitim stilovima borbe i sposobnostima. Iako su likovi naizgled stereotipni (po izgledu bi se reklo kopija Final Fight) tu leži prva sjajna stvar ove igre: gomila mogućih poteza. Svaki lik u svom arsenalu ima toliko različitih poteza, da može da se meri i sa likovima iz ranijih VS borilačkih igara (pade mi na pamet prvi Street Fighter i Power Instinct), a u zavisnosti od okruženja tj. scene, taj broj se dodatno povećava (npr. Wade ima sposobnost da naskoči na zid i “odradi” flying kick u maniru Mustaphe iz C&D). Takođe, dok Boris sa lakoćom podiže, lomi i baca sve protivnike, Wade, a pogotovo Kyle moraju opasno da se potrude (manijakalno pritiskanje tastera A) ili će ih dotični “debeljuca” poklopiti. Ovo daje jedinu nelinearnu karakteristiku igri, jer taktika za pobedu nad boss protivnicima se, u odnosu na to koga izaberete, znatno razlikuje. Svi potezi su manje više laki za savladati obzirom na to da igra koristi standardne kontrole (Joystick i dva tastera).

Protivnika ima mnogo, lepo su dizajnirani i raznoliki. Prva stvar koja mi pada na pamet, je da su u odnosu na neke druge igre ovog tipa, natprosečno inteligentni. Naime, skoro svaki zloća ume da blokira, razbije deo pozadine koja mu se nađe na putu (tipa bure, kantu i sl.) i ne čeka u “redu za pesnicu” već ume i da vam dođe iza leđa ili jednostavno izbegne udarac. Da ne pominjem da neki od njih svojim arsenalom poteza prevazilaze glavne likove nekih drugih igara. Boss protivnici su posebna priča, ogromni, lepo dizajnirani sprajtovi, uredno balansirani po jačini i svaki ima svoju muzičku temu i glas sa po dve-tri rečenice koje koristi.

Grafika je dobra, ali ne i spektakularna. Sprajtovi su lepi i veliki, animacija solidna, ali pozadine nisu baš reprezentativne (pogotovo ako ste vec igrali Punisher). Zvuk i muzika su već kategorije koje zaslužuju sve pohvale. Soundtrack je stvarno odličan, kompletne pesme dobrog kvaliteta, na momente malo van mesta (Soundtrack na trenutke zvuči kao iz igre OutRun). Zvučni efekti su stvarno dobri, semplovi glasa kod boss protivnika i zanimljivi efekti udaraca (efekat lomljenja kičme kada tresnete protivnika preko kolena sa Borisom je bolestan) dosta podižu atmosferu.

 

Što se gameplaya tiče, igra je stvarno nadprosečna, pogotovo u modu za dva igrača. A što se tiče nelinearnosti, jedini razlog da igru odigrate ponovo nakon što je pređete (osim ako u procesu ne postanete fan, pa je odigrate čisto igre radi), jeste da probate da je pređete sa nekim drugim likom. Nažalost na tom polju igra ne prelazi prosek.

Da zaključim, Violent Storm je zaista odlična igra koju obavezno treba probati, ako ne na automatima onda preko emulatora (MAME32, ali nisu baš potrefili boje 100%) jer ova igra to zaista zaslužuje. Dovoljno laka da zabavi početnike, dovoljno izazovna da ponudi nešto novo iskusnim retro igračima.

Grafika: 3.5 Zamerka su relativno ružne pozadine
Zvuk: 5.0 Jedan od najboljih soundtrackova u borilačkim igrama
Kontrole: 5.0 Tako malo tastera, a toliko poteza….
Zabavnost: 4.0 Pravi fanovi ove vrste igara će sigurno poželeti da je pređu više puta.