Oduvek sam govorio da je atmosfera najbitniji deo igre i da može da nadomesti mnogo toga lošeg ili neadekvatnog u igri. Mislim da ne postoji bolji primer za to od igre Street Rod, u kojoj je sve uspešno podređeno kreiranju specifične atmosfere zahvaljujući kojoj je i stekla svoj legendaran status iako ima manu zbog koje bi sličnu igru otpisali kao lošu ili čak đubre.

1963 godina je, i igrač ima do kraja leta da postane lokalni kralj ulice i hotrodova. Od samog početka igra nas uvlači u atmosferu Rokenkol Šezdesetih i hot-rod kulture. Identifikujemo se upisujući ime u vozačku dozvolu, nakon čega se otvaraju novine na oglasima za polovna kola i delove. Kada kupimo kola idemo garažu u koju uvezemo svoja kola gde ih popravljamo, doterujemo, modifikujemo i radimo sve što su zaluđeni tinejdžeri u tim godinama radili da bi od svojih automobila napravili mašine snova. Sledi vožnja do benzinske pumpe po gorivo i onda do lokalne roštiljarnice gde ćemo da se mrko gledamo sa ostalim entuzijastima, zavirujemo ispod haube jedni drugima i trkamo se malo ponekad zezanja radi, uglavnom za pare, a možda čak i u cela kola.

Sve je to organizovano tako da prenosi atmosferu šezdesetih i te kulture koliko je to bilo moguće. Kupovina delova podrazumeva listanje novina i čitanje oglasa. Kada se menja menjač ili motor oni se moraju odšrafiti kliktanjem na šrafove. Pri prodaji pada i cenkanje. Odlazak po gorivo podrazumeva vožnju do benzinske stanice (doduše, u pitanju je automatska neinteraktivna sekvenca vožnje) i još jedan ekran gde igrač sam sipa benzin. I same trke su u tom stilu, noćne, sa opasnošću od policije, nestanka goriva, guranja sa protivnikom i manjka kontrole. Svi koriste fraze koje vrište dekadom u koju je igra smeštena, baš kao što radi i muzika koja prati sve to.

Na početku sam rekao da igra ima veliku manu koju ta fantastična atmosfera prikriva. Neverovatno za igru koja se fokusira na kulturu uličnih trka, same trke su urađene stvarno loše. Frejmrejt je očajan bez grafike koja bi to iole opravdala (posebno na Commodoreu 64), kontrole su krute, fizika daleko ispod očekivane (posebno što treba da predstavlja nijanse modifikovanja, podešenosti i izrbljenosti kola i delova). Postoji samo staza za kratke trke od 1/2 milje i staza za duge trke koja se ne menja (što ima logike, ipak su to trke izvan neimenovanog gradića) i koja se generiše na početku igre pa je makar svaki pokušaj uzimanja krune makar malo drugačiji.

Na kraju treba reći da je igra izašla u vreme kada je prosečan kvalitet igara bio mnogo niži i kada su igre koje se ne baziraju na nečemu više od mehanike/grafike/zvuka/priče, već pokušavaju da stvore stvarno potentan mix toga, bile retke, te smo bili spremniji da oprostimo relativno velike probleme koje su takve igre imale. Street Rod danas ne bi dobio možda ni prelaznu ocenu ali za svoje vreme je bio revolucionarno delo, vredno divnih sećanja koje gajimo prema njemu.

 

Grafika: 4.0 Nije najbolja na sistemu ali je veoma dopadljiva, čista i jasna. Makar dok ne dođe do trke. Put je put dosta prazan a sprajtovi kola odskaču svojim nekvalitetom.
Zvuk: 4.0 Muzika je veoma vesela i odražava godine u koje je igra smeštena, ali nije ništa posebno. Slično je i sa zvučnim efektima, doprinose atmosferi ali nisu vredni pominjanja.
Kontrole: 3.0 Interfejs je za miša i nije previše prilagođen džojstiku pa je malo nezgodan na C64, ali funkcionalan, a vožnja je mnogo gora od toga.
Zabavnost: 4.5 Pod uslovom da ste ovu igru igrali kada je izašla. Danas mane značajno obaraju zabavnost ove igre, sem u slučaju napada nostalgije pa bi zabavnost bila 3 uz dobru volju.