Matematika za blockbuster igre je poprilično jednostavna. Što veća ulaganja u razvoj i marketing kampanju, to bolji rezultati same prodaje, čak iako je krajnji rezultat čist prosek. Retko kom razvojnom timu uspe da kreira uspešnu igru sa nevelikim budžetom i grafičkim endžinom koji su razvili u svojoj kuhinji. To je pre nekoliko godina (delimično) uspelo kompaniji Techland, tada omanjem poljskom razvojnom timu, sa igrom Dead Island. Čim je Deep Silver, njihov tadašnji izdavač, uvideo sa kojom pomamom zombi fanatika su se susreli, odlučili su da se okušaju u muženju franšize kako bi povećali profit, ali nije im pošlo za rukom. Nekoliko godina kasnije, Techland se okrenuo ka Warner Bros kao izdavaču, kada su i počeli rad na svojoj novoj igri. Talentovani poljski razvojni tim koji je napravio jedan rolerkoster dobrih i loših utisaka zvani Dead Island, pokušava da poučen iskustvom proizvede novu franšizu sa istom tematikom. Obzirom da Dead Island nakon jednog od najboljih trejlera za bilo šta, svojim gameplayem nije mogao ni približno da dosegne isti nivo kvaliteta, bilo je itekako mesta razlozima za sumnju kod fanova, i to bez pomena o zasićenju entertainment scene zombie tematikom. Ipak, uspeli smo da budemo iznenađeni koliko radikalnih promena, novina i svežih ideja jedan naslov može doneti jednom pod-žanru.

Priča kod zombi igara pada u drugi plan. Kao i uvek, svi čekaju da se završe uvodne animirane scene, predstavljanja, upoznavanje sa kontrolama i da ulete u okršaj sa zombi masom. Ovde taj uvodni deo traje malo duže. U ulozi ste GRE operativca poslatog u grad Harram kako bi našao fajlove potrebne (apsolutno svima) da se suzbije epidemija i eventualno nađe lek. Naravno sva najvažnija dokumenta su kod bivšeg GRE operativca koji je odlučio da se suprodstavi vlastima i nastavi život u svom malom zombi carstvu.

Sa svakom narednom igrom zombi tematike se pitamo, šta može biti drugačije (dokle više!?)? Techland se verovatno vodio istim pitanjima u toku razvoja Dying Light naslova i jako smelo ubacio elemente koji su do tada bili taboo tema u zombi igrama. Gameplay se svodio na stealth i/ili hladnokrvno makljanje, kao da su jadni mali zombiji isključivo topovsko meso. Techland se okrenuo onom primitivnom ljudskom instinktu kada se zateknete u opasnosti, Bežanju! Jer koliko god vi jaki bili ili bar mislite da ste, toliko je više zombija koji će vas jednostavno preplaviti kad vas snađe zamor. Upravo taj detalj je najbitnija razlika između ove i ostalih zombi igara. Vaše najveće oružje su noge i snalažljivost pri pentranju po krovovima fiktivnog grada Harrana, koji je stvoren po uzoru na Istanbul i mediteransku arhitekturu. Mapa je velika, raznovrsna, sačinjena od omanjih kuća i favela u pretežno siromašnom delu Harran grada. Okruženje dušu dalo za parkour veštine po raspalim krovovima. Način na koji se krećete već donosi totalno drugu dimenziju.

Na samom početku igre možete videti kako Harran izgleda danju, dok se zombiji prže na vrelom suncu. Imate izbor sukoba ili izbegavanja pretnje, međutim ono što se mora je da nađete opremu i sastojke za pravljenje boljeg oružja kako biste preživeli u ovako negostoljubivoj sredini, kao i da osigurate lokacije bezbedne za vas i neinficirane, gde možete doći do predaha. Međutim u nekom trenutku nastupa noć i tu se već susrećete sa totalno drugačijom mehanikom same igre. Noć je period kada zombiji “oživljavaju”, postaju mobilniji, jači, spretniji. Pojavljuju se nove vrste zombija koje se mogu kretati samo u mraku, vrste koje mogu alarmirati sve ostale zombije, koji se od sporih, tromih, raspalih leševa transformišu u savršene mašine za ubijanje. Koliko vama i vašem načinu igranja šteti noć, toliko zombiji bolje funkcionišu i igra vas automatski stavlja u podređeni položaj. Sada ste vi plen, kao što su zombiji tokom dana. Morate preživeti noć, uraditi šta je potrebno i brzo se sakriti, jer posle kratkog boravka u vidokrugu jačih zombija cela horda će vas juriti, a najverovatnije i uhvatiti i izmasakrirati. Upravo zbog ovoga vam igra nameće dva načina igranja koja morate usavršiti. Način kada vi vodite glavnu reč, i onaj drugi kada bežite i spašavate živu glavu. U većini igara sama smrt vas ne kažnjava, već jednostavno vrati na poslednju sačuvanu poziciju. Ovde je taj sistem nešto drugačiji. Pored samog vraćanja, igra vam uzima i iskustvene poene koje skupite u međuvremenu, ako ne sve, onda polovinu ili trećinu. A iskustveni poeni su SVE što znači u igrama.

Dying_Light_Screenshot_16

Postoje tri grupe veština koje možete razvijati. Survivor – samo ime sve objašnjava, čini veštine preživljavanja. Agility – veštine koje pomažu da budete mobilniji, i lakše se probijate kroz horde. Poslednja grupa je Power, gde možete razvijati veštine korišćenja raznoraznog oružja sa kojim se susrećete u igri, kao i lakše eliminacije protivnika. Sve veštine su stavljene u tri podkategorije, početničke, srednje i napredne. Kako napredujete kroz igru otključavaće vam se veštine koje će vam itekako pomoći u igranju, bez kojih je čak i nemoguće preći određene delove igre. Ukoliko poginete u igri, gubite samo Survivor poene, koji su praktično najvažniji jer vam vaš survivor nivo diktira koja oružja možete kupiti, napraviti i koliko dugo možete preživeti u surovoj sredini. Agility poeni se dobijaju trčanjem, skakanjem, penjanjem. Ukoliko budete radili samo to, vaš agility nivo će se povećavati. Za Power grupu vam je potrebno da što više koristite vaše oružje, borite se i ubijate zombije. Svakim udarcem ili uspešno završenom borbom sa zombijima ćete dobiti određeni broj poena. Sama raspodela poena je poprilično logična i nezavisna, pa se može desiti da budete najviši Survivor nivo, ali da vam je Agility ili Power nivo znatno manji, opet u zavisnosti od vašeg stila igranja.

Pored same mehanike razvoja vašeg lika, gameplay je zadržao isti princip kao u Dead Island igri. Što više budete istraživali i skupljali potrebne delove, time ćete pre imati materijala da napravite nešto ili unapredite postojeće. Igra se ponovo oslanja najviše na borbu prsa u prsa. Postoje vatrena oružja, ali ona jednostavno nisu toliko rasprostranjena, niti efektna većim delom vremena. Najveći problem igrati vatrenim oružjem je to što je nišanjenje otežano, meci su retki, a nije toliko ni efektivno koristiti ih za pokretne (i nekada jako brze) mete. Zbog svega toga deluje kao da je razvojni tim hteo da ponovo baci akcenat na borbu pomoću elemenata pronađenih trenutnoj blizini. Sama borba deluje neprecizno, teško, nekada tromo i neefekasno. U više navrata smo se pitali, da li je ovo namerna odluka tima ili je jednostavno igra očajna u tom pogledu. Napretkom u igri smo primetili da je ipak u pitanju ono prvo. Koliko možete biti prezicni i efektivni sa improvizovanim oružjem? Ne baš… Efikasnost raste tokom igre, pa ćete kasnije lako seckati i komadati zombije.

Koncept misija je poznat svakom igraču koji je odigrao makar jednu sandbox igru. Imate glavnu oblast gde možete pokupiti i završavati glavne misije, a pored toga imate i mnoštvo sporednih karaktera kojima možete pomagati ili rešiti neki njihov problem. Kako budete otključavali delove mape, tako ćete se susretati sa sve čudnijim likovima koji će vam davati bizarne zadatke, a povremeno i nasmejati načinom komunikacije sa vama. Pitali smo se, da li je moguće da su ovde svi ludi? A onda smo se stavili u njihovu poziciju i shvatili da bi svako poludeo, zatočen i okružen tolikim brojem zombija.

Posle određenog broja glavnih misija, priča vas seli u drugi deo grada koji se znatno razlikuje od prethodnog kvarta. Igra se definitivno može pohvaliti velikom mapom, koja vas nikako neće ostaviti ravnodušnim. Dosta različitih oblasti i pregršt misija vam često neće dati mira i vremena da završite glavne misije. Često ćete se izgubiti u vremenu, odigraćete par sati, a vaš procenat prelaska glavne priče će ostati isti. Nama je trebalo blizu četrdeset sati da pređemo kompletnu igru, nismo žurili, niti odugovlačili, već smo se jednostavno opustili i uživali u divnom Harramu punom zombija. Verujemo da će svakom prosečnom igraču koji ne žuri sa prelaskom igre trebati minimum dvadesetak sati.

COOP & Invasion
Koliko sati, koliko materijala, kako će neko sam preživeti toliko zombija? Techland je našao rešenje i za to. Ono šta je krasilo njihovu prvu zombi igru je fantastičan kooperativni sistem. U svakom trenutku je neko mogao da vam se pridruži i igra sa vama, a ukupno do četiri igrača. Ukoliko ste na istoj misiji, možete svi napredovati zajedno kroz igru bez ikakvog gubitka. Ubijanje zombija tada dobija drugu dimenziju. U toku samog igranja možete kreirati dinamička takmičenja: ubij što više zombija, dođi prvi do markiranog mesta na mapi, nađi što više loota u određenoj oblasti i slično. Razni izazovi i takmičenja koji će vam ubiti monotoniju ubijanja zombija, ako uopšte dođe do nje. Od skoro samog početka (ne računamo tutorijal misije) možete igrati sa nekim, pa do apsolutno samog kraja. U podešavanju vaše igre možete staviti da bude javna (public) i da vam se pridružuje gomila nepoznatih ljudi, ali isto tako možete staviti da bude privatna, gde vam se mogu pridružiti samo osobe koje vi lično pozovete. Pored običnog kooperativnog igranja, tu je još nešto šta će zaintrigirati sve igrače. Kompetitivni mod, četiri igrača protiv jednog. U online podešavanju imate opciju Zombie Invasion, koju možete aktivirati ili deaktivirati. Sam koncept se sastoji da u vašu igru uđe peti igrač koji preuzima ulogu jačeg zombija. Vaš zadatak je da uništite grupacije zombi gnezda i naravno preživite, dok je njegov posao poprilično jednostavan, treba da vas sve pobije. Vaš tim ima ograničen broj respawna, dok se osoba koja kontroliše zombije može respawnovati koliko želi. Kada vaš tim dostigne taj limit, gubite partiju, tako da morate sa taktikom, organizacijom, puno koncentracije i veštine da završite vaš zadatak, pre nego što vas zombi talas ne pobije sve do jednog.

Ovaj mod nam je uneo neverovatnu tenziju i preznojavanje. Sama partija se može odvijati preko dana ili samo noću. Ne dobijate zahtev koji možete prihvatiti ili odbiti, nego samo krvavo crvenu notifikaciju preko celog ekrana da zombi ulazi u vašu partiju i da se lepo spremite za predstojeći okršaj. Kada se to desi, nekako po automatizmu se svi igrači skupljaju na jedno mesto i samo se može čuti “Ok sada se svi držimo zajedno i pažljivo gledajte krovove!”. Ovo u stvarnosti sigurno izgleda urnebesno. Četiri odrasla čoveka u mraku, lica zabijenih u monitore/televizore pokušavaju da primete minimalnu razliku u okruženju koja bi nagovestila gde se krije zombi i odakle će napasti.

Da bi ste igrali kao zombi, potreban vam je Be The Zombie DLC paket, koji je dolazio isključivo uz digitalni pre-order igre. Ukoliko pak budete malo strpljivi i sačekate zvanični retail izlazak igre 27. februara, DLC će biti potpuno besplatan i svi će imati priliku da se okušaju kao negativac. Hold your horses just a little bit more gentlemen!

Posle nekoliko desetina sati igranja Dying Light, kako solo, tako i u kooperativnom modu, možemo zaključiti samo jedno: igra je čista zabava, ono što bi svako očekivao od jedne igre ovog tipa. Ogromna mapa, dosta raznovrsnosti, pregršt aktivnosti, jako zanimljivi likovi i ne tako bitna priča.

Dying Light (Xbox One)
  • 9/10
    EmuGlx Score - 9/10
9/10

Finalni utisci

Ne sumnjamo da će svako ko voli zombi igre lako zavoleti i Dying Light, ali će čak i oni koji se nisu susreli sa ovakvim tipom igara, posle malog uhodavanja, naći dosta toga šta će im se svideti i na kraju zadržati u ovom svetu. Techland je pokazao da ume da se uči na greškama i da je sposoban da napravi kvalitetnu igru.