Ne znam kakvo je vaše mišljenje u vezi sa sve učestalijom upotrebom trodimenzionalne grafike u savremenom animeu. Meni generalno ne smeta, mada se taj stav razlikuje od slučaja do slučaja. Ponekad CG uspe da spektaklom nadomesti manjkavosti na drugom planu (GitS: Innocence, Macross Zero, Appleseed ex Machina i posebno Gankutsuou), a ponekad da upropasti potencijalno dobru ideju (Bakuretsu Tenshi, Samurai 7, automobili u Stand Alone Complex umalo da zeznu koncepciju). Sword of the Stranger je redak slučaj animea koji je nastao na tradicionalan način animiranja, bez trunke pomoći kompjutera. I Izgleda fenomenalno, ali stvarno fenomenalno.

Priča počinje u Japanu negde posle bitke kod Sekagihare. Dok je na vrhu brda goreo zamak, jedan dečak i jedan sveštenik su se probijali kroz šumu. Posle nekog vremena, njih dvojica su se rastali i dečak po imenu Kotaro je zajedno sa psom otišao u nepoznato. Očito da je mališa bio neko bitan u zamku. Negde u to vreme, kolona neobično odevenih putnika klackala se po kišom natopljenom uskom planinskom puteljku. Tovar koji su nosili sa sobom nije izmakao pogledu razbojničkog izviđača, koji je ne časeći časa odjurio svom šefu da mu kaže dobre vesti. Nedugo zatim, razbojnici su napali kolonu dok su prelazili most. Ali, na mostu ih je čekalo neprijatno iznenađenje. Putnici u crvenim ogrtačima su potpuno mirno primali strele u meso, čupajući ih bez da trepnu. Jedan od napadnutih, nazvan od svojih ljudi Rarou, se zatrčao na napadače koristeći svog vodiča kao jastuče za strele. Kada se približio dovoljno da udari mačem, Rarou je odbacio strelama načičkan leš, uleteo u gomilu i u suludom tempu poklao razbojnike bez trunke oklevanja. Na kraju je razbojnički vođa popio sopstvenu katanu pravo kroz razjapljena usta. Pripasujući svoj gim za pojas, Rarou se zapitao da li su svi japanski mačevaoci tako slabe veštine.

Kotaro se sa svojim psom Tobimaruom obreo u naizgled napuštenom hramu u planini. Međutim, u njemu je već bio neko, apatični lutalica s licem punim ožiljaka. Kotaro je primetio da mu je mač vezan trakom za kaniju i tsubu (štitnik drške) tako da ne može da se izvuče. Nanaši, kako se zvao lutalica, je bivši vojnik koji je napustio službu i pokušava da živi što mirnije. Ipak mu se nije dalo. Nekoliko dana kasnije u hram su iznenada upali vojnici predvođeni jednim od stranaca s crvenim plaštom da, kako stvari stoje, otmu Kotaroa. Nanaši je reagovao munjevito i neutralisao je vojnike. Sa strancem je već bilo komplikovanije zbog njegove velike veštine s bičem i kunai noževima, ali je i njega Nanaši uspeo da usmrti ne izvukavši mač iz korica (nabo ga je vrhom kanije u grlo). Tokom borbe, Tobimaru je bio pogođen otrovnim bodežom, pa je Nanaši krenuo sa Kotaroom u hram gde je sveštenik rekao da će ga čekati. Kotaro mu je za to dao vredni poludragi kamen, pošto kuknjava da je on skrivio Tobimaruovu povredu nije upalila. Ali ko su oni ljudi u crvenom (nisu spartanci, odmah da vam kažem) i zašto im treba Kotaro, ostavljam vama da vidite.

Kao što sam već pomenuo, Sword of the Stranger izgleda fenomenalno. Efekat začudnosti  se pojačava ako se zna da je sve rađeno tradicionalnom animacijom. Konture su tanke, ali je crtež detaljan, naročito u bliskim planovima. Pri udaljavanju kamere likovi, ipak, gube na preciznosti. Animacija je za nevericu, naročito u scenama borbe, gde je kadriranje besprekorno. Efekat brzine pokreta je odličan (izduživanje), vremenske prilike su sjajno prikazane a statične pozadine nemaju premca. Dizajn likova je odličan, mada nema ekstravagancije, ipak je ovo istorijski precizan anime. Ljudi su nacrtani realistično i dojmljivo, bez ustupaka tipičnoj stilizaciji u animeu. Slično je i sa borbenim sposobnostima, nema nikakvih preterivanja, jedino što se oni kinezi (ups!) pucaju tabletama da ne bi osećali bol. Bez obzira, borbe su urađene za svako poštovanje i baš kako bi trebalo da izgledaju: brze, nasilne i krvave. Videćete kakav efekat pravi strela u glavu ili koplje u stomak, praćeno s jedno petnaest strela u telo, kako se konjaniku otvara glava uz pomoć sekire na oputi, kako se nenaoružan čovek bori protiv mačevaoca i ubija ga gerilski otetim oružjem i, moj favorit, kako se dva vrhunska borca različitih stilova urnišu na vrhu platforme pod snegom. Malo li je?

Muzika je tradicionalno dobra, a glasovi su sjajni. Kotarou glas izgleda daje pravi desetogodišnjak, a dosta likova govori na kineskom. Iznenađujuć je Nanašijev glas, koji je daleko tanji nego što bismo navikli (dobro, nije Kenšin, ali opet…).

Centralni motivi su sudar civilizacija (Japan i Kina), iskupljenje grehova iz prošlosti (Nanaši), besmislenost svakog sukoba (žrtveni ritual besmrtnosti?), potraga za izazovom (Rarou), bol i kako s njim (Nanaši i Rarou) i besomučno klanje (sve ostalo). Koristeći svoje umeće do kraja Bones je uspeo da od jedne relativno obične priče napravi esenciju kvaliteta.

Dugo se čekalo na verziju ovog animea koja bi bila razumljiva nama koji znamo samo engleski, ali je vredelo. Ovaj film možda nije delo zbog koga ćete se krstiti obema rukama i nogama dok ga budete gledali (vidi pod Paprika, Appleseed ex Machina), niti će vas zaboleti glava dok protrebite priču od aluzija i simbolike (Ghost in the Shell, Paranoia Agent), ali jeste jedan iskren i beskompromisan film u kojem ćete uživati bez predrasuda.